Učitelj Muradif, rođen je u mjestu Petrovice u Bosni i Hercegovini kraj Tuzle prije točno 65 godina. Mirovinu je dočekao radeći u tri škole: u Tuhlju, Kraljevcu na Sutli te u Šenkovcu, koja mu je matična škola i gdje je počeo raditi daleke 1985. godine. Muradif nam je ispričao kako ga je životni put doveo iz Bosne u Zagorje.

"Svi su došli radi posla, a ja sam došao zbog ljubavi"

– Svi su došli radi posla, a ja sam došao zbog ljubavi. Upoznao sam Zagrepčanku, no iako s njome imam dijete, nije to dugo potrajalo. Bila je mlada i neozbiljna i naš se brak nije održao. Sve je to neka slučajnost ili sudbina – ja vjerujem da je to sudbina i mogu Vam reći da se nisam pokajao, jer mi je Zagorje baš priraslo srcu i da ovdje nikada nisam bio ni gladan, ni žedan. Zagorje je baš regija i županija u koju bih svakom preporučio da dođe. Zagorci su najbolji, ali i najzeznutiji ljudi ako ih dirneš. Zagorec će ti sve dati, ali ako ga dirneš, bjež' od njega kao vrag od tamjana – opisuje Muradif Zagorce. Učitelj Muradif iza sebe ima generacije i generacije učenika za koje smatra da će ga najviše pamtiti po humoru. – Osim što sam pokazao da sam stručan, ja sam i duhovit. U mladosti sam želio biti glumac, a kao učitelj morate znati zainteresirati učenike i nasmijati ih, imati, kako oni kažu "dobre fore", jer samo tako možete držati dinamiku i navesti učenike da vas slušaju. Ja sam to uspijevao dijelom i zato jer sam dobar imitator. Izvlačio sam sve ono najbolje iz sebe, makar ne do kraja, jer bilo je nekih prijelomnih trenutaka u mom životu, kada sam se morao boriti i za golu egzistenciju. Devedesetih godina, početkom rata Zagorje me je sačuvalo. Bilo je zločestih ljudi koji su se odrekli mojih usluga, a Zagorci nisu. Za sebe kažem da nisam ni Bosanac, ni Zagorec, već – Bosanec! Bosanac je onaj tko friško stigne ovamo, a Bosanec se postaje kada se ovdje živi preko trideset godina. Ovdje sam živio u školskom stanu u Šenkovcu, koji sam dobio na korištenje i osposobio ga. Naučio sam i sušiti meso. Bile su generacije domaćih ljudi koji to nisu, a ja sam Bosanac pa sam sušio i špek i šunku i sve ostalo, jer sam i za to našao rješenje. Čak sam naučio govoriti zagorski – ispričao nam je kroz smijeh.

Pionirska kapa

Zanimljiva je anegdota da je 1990-ih svom sinu uručio pionirsku kapu. – Mi Tuzlaci smo ljevičari i za nas je Josip Broz Tito najveća ličnost dvadesetog stoljeća. Ja sam dobio otkaz i onda se moj problem nije rješavao više od pet godina. Pod utjecajem jedne Ivke, partizanke, koja je mom sinu, kad je imao tri godine, sašila pionirsku maramicu i ta ga je maramica proslavila, a meni je dozvolila da ukažem na svoj problem. Na osnovu toga ja sam se vratio na posao, jer je to naišlo na veliku pozornost medija koji su me pratili. Bio sam i počasni građanin Kumrovca i Tuzle. Svom sam se sinu kasnije odužio, kupio mu auto i pomagao mu da položi vozački – ispričao nam je Muradif. Svojim najvećim uspjehom smatra to što su učenici nešto naučili. – Bili smo i na različitim natjecanjima iz struke, a bili smo i na šahovskim natjecanjima. Zamislite da jedan Bosanac upražnjava i poučava kulturnoj djelatnosti, ali jedan mi je čovjek rekao "Ma imamo mi i Crnogoraca!". Bilo je to duhovito i za mene jako prihvatljivo i tu sam imao velikih uspjeha. Male škole iz Zagorja bile su uz bok s velikim školama iz Pule, Rijeke, Splita i Zagreba. Što se struke tiče, bio sam na državnim natjecanjima, gdje sam bio jedan od najpoznatijih. Cijenili su me i govorili da sam došao iz Sutle, jer se škola zvala Kraljevec na Sutli. U Tuhlju sam isto imao uspjeha u šahu na županijskim natjecanjima, jer sam u školi nakon dugog niza godina ponovno pokrenuo šah – ispričao je.

"Napravio sam ekološke noćne lampe od staklenki od pekmeza i ajvara"

Muradif smatra da je za nastavnika Tehničke kulture nužna svestranost. – Time se ne mogu baviti ljudi koji nemaju ljubavi prema tehnici. Tu su uključene različite djelatnosti, od obrade drveta do robotike i ako osoba nije talentirana i nije sposobna napraviti neku tehničku tvorevinu, sve je ostalo uzaludno ako zna teoriju, a ne zna to pretvoriti u praktičnu ideju. Ja sam i inovator, jer sam riješio neke stvari koje u Hrvatskoj nitko nije. Napravio sam ekološke noćne lampe od staklenki od pekmeza i ajvara. Prepoznala je to i ravnateljica tuheljske škole Snježana Romić i nabavila nam materijal te smo ove godine napravili noćne svjetiljke koje su ručni rad napravljen po svim standardima. One mogu poslužiti kao upotrebni predmet, a ne samo kao model. Nadam se da će iduće godine onaj koji me bude naslijedio to ostaviti učenicima u nasljedstvo da se oni nastave time baviti. Za to je zainteresiran čak i moj savjetnik, koji bi njihovu izradu htio uvrstiti među vježbe iz nastavnog predmeta Tehnička kultura – rekao nam je ovaj simpatični nastavnik. Kada je riječ o mirovini kaže da ima brojne planove. – Puno toga bih mogao, no najvjerojatnije ću se baviti biljkama i životinjama. Zaboravio sam reći da sam ja i umjetnik jer pišem pjesme. Nekada su moje pjesme pobjeđivale na festivalu "Ilidža". Volim biti pokretan. Idem u mirovinu, ali bit ću nemiran. Raditi ću nešto, baviti se nekim proizvodnim djelatnostima, nečim od čega ću imati koristi i živjeti ću na relaciji Hrvatska – Bosna i Hercegovina, jer sam sačuvao imanje tamo gdje sam se rodio, a i ovaj stan. Osim sina iz prethodne veze, s partnericom s kojom sada živim imam troje djece. Nadam se da ću održati taj kontinuitet i da ću svoj život učiniti kvalitetnijim i sadržajnijim – zaključio je učitelj Muradif kojemu želimo sretne umirovljeničke dane.