Mladen Mustač (61), iz Tuheljskih Toplica u vrijeme početaka djelovanja NK Mihanović bio je jedan od najmlađih igrača. U klubu je karijeru započeo prvo kao golman pa onda rezervni golman, potom je uz poziciju golmana bio predsjednik, iza toga i tajnik, a onda, već prema 1990. godini, kad su počela krizna vremena bez sponzora, bio je čak i oružar. Za Zagorski list prisjetio se početaka djelovanja NK Mihanović.

„Sami smo napravili igralište“
– Klub je osnovan 1978. Ideja je došla ranije, ujesen 1977., ja sam tada bil dečec od sedamnaest let, ali sam se družil s tim starijim dečkima, a to je bila grupa ljudi koji su godinu dana kasnije osnovali taj klub: Mirko Kovačiček, Ivica Ratkajec, Stjepan Kovačiček – Buco, Josip Horvatek – Bajda stariji i Vlado Kanceljak. Oni su bili Inicijativni odbor, kojem se kao potpora priključil i Ivo Kovačiček. On je kasnije bil predsjednik. Bio je tu i Marijan Ostrež, blagajnik i pokojni Zlatko Cvetko, tajnik – prisjetio se Mustač osnivača kluba od kojih neki, nažalost, danas više nisu među živima. Po osnivanju kluba prva briga ove grupe nogometnih entuzijasta bila je napraviti igralište kako bi mogli početi s treninzima i odigravanjem utakmica. – Tadašnja mjesna zajednica nije imala svoj prostor da bi nam mogla ustupiti plac pa da si mi tu napravimo igralište, nego smo mi na parceli na kojoj su bili planirani stari bazeni zatrpali grabe i sami na tim grabama napravili igralište. Sve smo to poravnali, posložili, iscrtali... Po stupove, odnosno grede i stative smo išli u Rakovec k pokojnom Tresku, koji je imal pilanu. Tam smo to kupili, dečki su došli sa svojim traktorima, dopelali i postavili na igralište – opisao nam je Mustač ovo prvo igralište koje je bilo smješteno na prostoru današnjeg kampa i mini-golf igrališta Termi Tuhelj. Nakon rješenog pitanja igrališta krenulo se s traženjem trenera koji su se u početku često mijenjali. – Prva dva-tri dana trener je bil gospodin Dominić, nastavnik Tjelesnog odgoja u područnoj školi u Dubrovčanu. To je bilo svega prvih par dana, dok su još tekli različiti pregovori, dogovori, potom nekoliko dana pokojni Vlado Gerek, a onda gospodin Rudica Tramišak. On nas je vodil malo dulje, možda pol sezone. Nakon toga, početkom natjecateljske sezone 1978./1979. došel je Mićo Tomljenović. On je tu ekipu vodil kao trener i bio je to do kraja djelovanja NK Mihanović – prisjetio se Mihanovićevih trenera naš sugovornik.

„Igrali smo s klubovima iz Slovenije i najboljim zagorskim klubovima“
U početku aktivnog djelovanja kluba, NK Mihanović se natjecao u zajedničkoj ligi zagorskih i slovenskih klubova. – To je spadalo pod Varaždinski nogometni savez i tak je nekak bila posložena i liga. Čakovec i Varaždin bili su jedna grupa, a ovaj zapadniji i sjeverozapadniji dio gdje smo mi, tu se nabralo i tih klubova iz Slovenije. S nama je igral NK Kozje, pa klub iz Rogatca, bila je to za današnje pojmove međunarodna liga. Prvu utakmicu koju smo odigrali, bila je na inicijativu Vlade Kanceljaka odigrana protiv istoimene ekipe u Galgovu. Tu smo tek počinjali pa smo htjeli vidjeti kak bu to ispalo. Mislim da smo izgubili s 4:1, a kasnije se krenulo normalno u natjecateljsku sezonu '78./'79., potom u sezonu '79./'80. Te godine, sezone '79./'80. postignut je najbolji rezultat, NK Mihanović ušao je u viši rang natjecanja. To je onda bila kakti 1. zagorska liga, U toj Prvoj zagorskoj ligi igrali smo s Mladosti iz Zaboka, s klubovima iz Oroslavja, Začretja, Bedekovčine koji su i danas visoko rangirani – rekao je Mustač.

Financijski problemi i nedostatak vlastitog igrališta
Unatoč dobrim sportskim rezultatima najveći problem NK Mihanović bile su financije. – Godine '82. i '83. i dalje negdje do '85. naš je sponzor bil tadašnji Hotel Mihanović. Oni su nam posuđivali svoj autobus da nas vozi na utakmice. Kad bi mi došli autobusom, a autobus bil iscrtan TRC Mihanović, svi su nam bili zavidni kad smo došli na utakmicu. Osim ovog sponzorstva, financirali smo se iz svojih privatnih izvora, ko je kaj mogel pomoć, dat, da li prijevozom, da li financijski. Sponzore smo sami tražili – organizirali smo razne zabave na kojima smo organizirali tombole i na taj način prihodovali neka sredstva da smo se mogli financirati, plaćati suce i tak. Bilo je nešto malo sponzora, ali jako malo – prisjetio se Mustač. Još jedan problem s kojim se klub susretao bilo je nepostojanje vlastitog igrališta budući da je klub od 1982. igrao na novosagrađenom igralištu TRC-a Mihanović. – To igralište kaj smo napravili na starim bazenima, trebali smo zatražiti da postanemo vlasnici tog zemljišta. To je bilo nekakvo zemlješte, tad bi rekli – državno i mogli smo tražiti da se to prepiše na NK Mihanović pa bi postali vlasnici. Kasnije, kad je '82. završila gradnja TRC-a Mihanović, mogli bismo tražiti od TRC-a da nam da igralište. Oni su unutar svog kompleksa napravili igralište i kad god smo išli na igralište, mi smo morali prolaziti kroz ulaznu rampu. Uvijek smo na neki način bili podstanari. Kad smo htjeli neku feštu organizirati, nisi to mogel napraviti na igralištu, nego smo morali zamoliti TRC da nam iznajmi stare bazene ili nekakav drugi ćošak u tu svrhu – ispričao nam je Mustač.

Gašenje kluba
Uz sve teškoće klub se uspješno natjecao sve do 1991. godine kada dolazi do njegova raspada. – Najveći je problem bil taj financijski i neuključivanje ekipe drugih ljudi koji su se po meni trebali uključiti. Svi osnivači su igrali nogomet i kasnije, kak su ostarili, su prestali. Kak sam ja bil najmlađi, na kraju sam ostal najstariiji u klubu koji je ostal i igrat i djelovat. Financije su bile slabe, tu su bile već '86., '87., kriza, inflacija, po malo sve je već bil problem. Tad sam ja počel obavljati i sve ostale funkcije, i tajnika i predsjednika i oružara i sve. Često sam znal isfinancirati i suce, kad ih je trebalo platiti, da bi se utakmica mogla odigrati. Na kraju je bilo tak, da su suci došli na utakmicu i ako ih niste platili, utakmice nije bilo. Kasnije sam i ja prestal igrati i onda su nastupili još veći problemi. Onda je to od mene preuzel Božidar Sinković zvani Pero. On je preuzel vođenje, tajništvo, predsjedništvo i vukel to dosta dugo, mislim godinu ili dvije. Čak je '91. bil sklopljen nekakav dogovor, gdje su se NK Klanjec i NK Mihanović spojili i ugasilo se ime NK Mihanović i klub je de facto prestal djelovati – prisjeća se Mustač.

„Danas su mladi većinom na mobitelima“
S vremenskom distancom od 30 godina Mustač smatra da je klub bio značajan za Tuheljske Toplice kao mjesto. – Mislim da je to bilo dobro, da je doprinio zajedništvu mladih i ljudi cijeloga mjesta. Kad su bile utakmice, to je od čisto mladih, djece pa do najstarijih koji su se mogli kretati, dolazilo na utakmice. To se navijalo, zabavljalo. Nakon toga išlo se u kafiće ili se druženje nastavilo po klijetima, pogotovo kad bi klub pobjeđivao. Naročito tada bilo je jako interesantno. Najinteresantnije je bilo kad smo igrali jednu utakmicu na kojoj je bilo jako puno gledatelja, a mi smo bili vidno oštećeni – sudac je napravil veliku grešku... Na koji način, namjerno ili ne, ali ljudi su bili jako ogorčeni i napadali ga, tak da ga je u jednom času jedna žena uspela s kišobranom pogoditi po glavi i po leđima. Bili su baš nabijeni emocijama i tražili da ekipa bude dobra i da pobijedi. Pogotovo kad je bila nekakva greška i kad ih je neko zakinul zbog nečega, onda su bili bijesni. Mislim da u današnje vrijeme ne postoji interes za obnavljanjem kluba. Danas su mladi većinom na mobitelima, odu u kafić, popiju kavicu, sjede jedan uz drugog za stolom i razgovaraju na mobitel – pomalo sjetno zaključio je Mustač s ponosom se prisjećajući nogometnog kluba iz Tuheljskih Toplica.