Prethodni članak
Sljedeći članak

Poštar desetljećima obilazio zagorske brege pa zbog ljepote Zagorja počeo slikati

Zanoški za sebe kaže da je samouk u pravom smislu svoje riječi, a od početnih uzora, Hlebinske škole naive razvijao se u tehničkom smjeru pa je razvio svoj osobni stil


Marijan Zanoški (72) samouki je slikar iz Prosenika pokraj Tuhlja, koji se već gotovo pola stoljeća bavi slikarstvom, iza sebe ima više stotina djela najčešće s motivima zagorskih pejzaža i prepoznatljivih zagorskih hiža. – Interes za slikarstvo sam pokazal već u osnovnoj školi, nekak' sam se istical pa su me zapazili i malo kasnije mi preporučili da se s tim počnem baviti. Nije to bavljenje počelo odmah, nek negde kad sam se već zaposlil i bil oženil oko 1975. Počel sam temperom na lesonitu, na papiru, onda uljem na lesonitu, platnu, a uljem na staklu sam počel slikati 1980. godine, kad sam već stekal nekakvo probno iskustvo. Čak iz '80. godine imam jedno ulje na staklu koje je svakako jedna od uspjelijih slika i to je tak trajalo cijeli moj radni vijek, dok sam bil poštar. Posle sam sve to nekak prekinul, tu i tam sam nekaj malo naslikal, a između toga bilo je slika na platnu. To je bilo uglavnom na likovnim kolonijama, tam' gdi na staklu baš nije bilo praktično slikati – ukratko nam je ispričao svoj slikarski put Zanoški.

Stvorio vlastiti, prepoznazljivi stil

Zanoški za sebe kaže da je samouk u pravom smislu svoje riječi, a od početnih uzora, Hlebinske škole naive razvijao se u tehničkom smjeru pa je razvio svoj osobni stil.

– Staklo je jedna tehnika koja je malo drukčija od slikanja na platnu, kartonu, ili slično. To znači da se trebala isprobati baš sama tehnika, taj način da se to i s druge strane vidi, da se preklapa i da se ide s bojom preko boje, znači preko suhog sloja. Tu se sad pokazuju nekakvi efekti. Mene je to s te tehničke strane zanimalo, a sam prelaz s platna bil je zaslugom jednog slikara Vlade Makara koji me je na neki način zaintrigiral. On je bil porijeklom Podravec, slikal je tu podravsku naivu, al' je skrenul u realističke vode, tak da je to i tehnički i sadržajno bilo nekak' drukčije i baš me je zanimalo. On mi je preporučil da odem na staklo. I tak sam ja to stalno nadograđival i izgradil svoj stil, koji je drukčiji od te hlebinske škole, makar sam ja naginjal tome i to me inspiriralo, ali sam znal da to nije za mene i da to nije moj način izražavanja – ispričao nam je Marijan.

Prikaz nekadašnjeg sela

Njegovi radovi krase mnogobrojne interijere zaljubljenika u ovu vrst slikarstva, a slobodno možemo reći i u Zagorje s obzirom da su zagorski pejzaži najčešći motiv Marijanovih slika. – Motivi su uglavnom uvjetovani time kaj sam se ja kretal našim krajem u prirodi. Tam uvijek vidiš nekakav prizor, u bilo koje godišnje doba, pa onda napraviš skicu, i pomisliš da bi sad to bilo zgodno prenesti na staklo. Slikal sam uglavnom pejzaže, vedute, nisam baš za figurativno slikarstvo, portrete, tu nisam baš nekakav majstor. Kad sam najaktivnije stvaral tendencija je bila da se malo vratimo natrag i prikažemo to selo kakvo je nekad bilo. Kak su bile te plave hižice. Najde se još gdi koja, bila je to drvena hižica, s blatom namazana i pofarbana z modrom galicom. Sama arhitektura sela s tim kućicama je bila interesantna, bio je to dio onog vremena. Nije to bilo nekaj posebno, ali nisi mogel predstaviti staro Zagorje s nekakvom modernom arhitekturom – otkrio nam je svoju inspiraciju slikar.

Bogat opus

U gotovo pola stoljeća koliko se bavi slikarstvom Zanoški je izlagao na brojnim izložbama. Prvu samostalnu izložbu postavlja 1981. u Kumrovcu u organizaciji Turističkog saveza Općine Klanjec, nakon toga slijede izložbe Susret Tuhljana 1985. u Tuhlju i Dvorcu Mihanović u Tuheljskim Toplicama. Izlagao je više puta u Zagrebu, Klanjcu, Gredicama, Velikom Taboru, na grupnim izložbama u Beogradu, Cetinju te na brojnim drugim mjestima. Stvorio je je bogat opus koji se broji u stotinama slika. – Ne mogu reći točan broj slika jer ih jednostavno nisam brojil. Nije to puno s obzirom na to kak drugi, koji se time profesionalno bave, slikaju. Imam ih oko 300 do 400. Ulje na staklu se ne naslika u jednom danu. To je takva tehnika slikanja, moraš sve eksponirati, jer posle više nemreš puno popravljati. Kad se osuši, nemreš više premazivati. Trebalo mi je u prosjeku dva tjedna za jednu sliku na staklu. A ovo na platnu možeš slikati godinama. Denem ju tu pa vidim kaj nije po mojem, nekakve ideje se menjaju, onda to promijenim – ispričao nam je tuheljski slikar.

Povratak platnu

Mještanima Tuhlja i okolice Marijan je dobro poznat i kao poštar koji je u službi proveo više od 41 godine. Odlaskom u mirovinu mislio je da će se više posvetiti slikarstvu. – Čovjek misli kad bude otišel u penziju da bude imal puno više vremena no nije baš tak. U odnosu na ranije doba, kad sam celi dan po vuri imal raspoređeno kaj se bu delalo, u to doba sam našel i bar vuru vremena za slikanje. Kroz zimu sam gdi koju sliku naslikal ovih godina dok sam u penziji. Ovog ljeta sam opet nekaj počel, jako puno sam pauziral. Prestal sam slikati na staklu, jer je to malo prezamorno već za mene. Sada ponovno radim na platnu kao što sam i započeo slijedeći dosadašnju tematiku prikaza zagorskog krajolika bez tendencije za nekim novim pristupom – otkriva nam čime se danas bavi Marijan.

'Nisam se baš obogatil'

Rad tuheljskog slikara u superlativima su opisivali mnogi poznati kritičari kao što je Josip Depolo, iza njega su brojna gostovanja na televizijskim i radijskim emisijama te natpisi u novinama. Zanoški kaže da nema jednu omiljenu sliku, ali da su mu ipak najdraži stariji radovi s početka karijere. – Imam par najdražih slika koje sam pustil v svojem fundusu za svoje veselje, dok imam još par slikih koje, ak' neko dojde, da mogu prodati¨. Zadržal sam par ranijih radova, koji su bili karakteristični za ono vreme. Tak' sam te zadržal, povešal sam ih tam po zidu, a i neke novije. U prošlo vreme se ipak nekaj prodavalo. Ljude su moje slike interesirale pa sam nastavil dalje. Ljudi bi mi govorili „Ma daj prodaj to“, pa sam dal nekakvu cenu bez veze, pa su se smejali, „Kaj si bedast, da buš to sam tak dal!“Jedno vreme imal sam slike u prodaji u galeriji „Mala“ na ondašnjem Trgu Republike, bila je to galerija „Mladosti“, koja je kasnije privatizirana, tak da sam neko vreme bil tam, a kad su oni promenili koncepciju, onda sam izašel van. Nisam se baš obogatil, krpal sam si budžet od plaće kaj je bila premala da sam mogel prejti na more ili si kupiti kakvu tehniku, fotoaparate, pribavil sam si hrpu fotoaparata – ispričao nam je Zanoški pokazavši nam čitav niz foto-albuma nastalih kao rezultat dugogodišnjeg bavljenja fotografijom.

Fotografija i video

Svestrani umjetnik bavio se fotografijom i snimanjem, ima svoj kanal na YouTubeu, a danas izrađuje i razne predmete od drva. Osim fotografijom Marijan se aktivno bavio i snimanjem, a ovjekovječio je neke od važnijih kulturno-društvenih događaja u Tuhlju. – Počel sam snimati 90-ih godina kad je malo tko snimal. Snimal sam najviše nastupe KUD-a, naravno s jednom kamerom, ali zadovoljan sam kak je snimljeno. I dan danas dobro to izgleda s puno detalja i efekata. Cijelu zimu sam proveo u digitaliziranju starih snimki koje je trebalo prebaciti s VHS-a. Bogatu arhivu dao sam vodstvu KUD-a, a imam i svoj kanal na YouTubeu gdje se mogu pogledati moje snimke. Osim toga imam i svoju mrežnu stranicu gdje posjetitelji mogu pogledati moje slike – uputio nas je Zanoški.

Vlastita galerija

Osim što je u obiteljskoj kući uredio mali atelje, ima i svoju radionu gdje stvara s drvetom i metalom. – S drvom i metalom radim sve kaj se može napraviti i popraviti, a nabavil sam si nekaj alata. Većinu sam si napravil sam, od tokarskog stroja do strojeva za drvo, koje sam preuređival i dorađival. Radil sam sve kaj je trebalo, ormare, stolice, stol, takve stvari koje prije nikad nisam delal. U zadnje vrijeme najviše radim zdjele od drva gacije, koje imaju i ukrasnu, ali i praktičnu funkciju – pokazao nam je svoje najnovije, vrlo uspjele radove naš domaćin. Na pitanje bi li volio imati vlastitu galeriju Zanoški kaže da ga ta ideja pomalo intrigira. – Svojevremeno je to bila nekakva kao galerija. Pri Venteku su slike bile izložene dve godine, ali restoran baš i nije idealan prostor za čuvati slike. Drugi si slikari obično naprave svoje galerije, dene nutra, pa dojdite i vidite sve slike na kupu. Sad sam u godinama kad nemam nekih velikih planova, ali da mi slike budu izložene na jednom, za tu svrhu uređenom  mjestu ne bi imal niš protiv – zaključio je ovaj skromni tuheljski umjetnik bogatog opusa prepoznatog daleko van granica Zagorja.

Još članaka iz "Tuhelj"

Facebook