Ova zanimljiva promocija poslužila nam je za razgovor s autorom i priznatijim kuharom Tomislavom Kožićem, koji je za početak razgovora rekao nešto više o samoj kuharici.

Kožić: Riječ je o promociji naše prve kuharice, ''Academia'', koja je dobila ime po restoranu u Hotelu Kaj, koji ima zagorsku kuhinju, ali predstavljenu na malo drugačiji način. Naime, mi u restoranu ''Academia'' zagorske namirnice spajamo na jedan drugačiji način, sa utjecajem francuske kuhinje, s obzirom da sam ja školovan u Parizu, u hotelu ''Ritz''. Riječ je o domaćim proizvodima poput žganaca, riba ili npr. bunceka, koji dobe malo modernog dizajna, ja to zovem ''face lifting'' hrane, no poštujući pri tome tradicija zagorske kuhinje. U ovoj knjizi, kuharici predstavljeni su upravo takvi proizvodi, kako kroz recepte, tako i fotografijama.

Koji su bili osnovni motivi i razlozi za ulazak u ovakav projekt?
Kožić: Promocija same grupacije i samog hotela, ali mislim da je jako dobar potez i promocija zagorske kuhinje. Zagorje je poznato po kvalitetnim namirnicama, i na neki način ova kuharica, kao i naša kuhinja i Restoran Academia, prezentiraju zagorsku kuhinju, zagorskog čovjeka i zagorske proizvode, od purana, buče do npr. pajceka. To se mora više promovirati, kako u Hrvatskoj tako i izvan nje, da se vidi da mi Zagorci nismo nikakvi ''dudeki'' i ''tutleki'', nego smo ozbiljni i daleko smo došli u načinima pripreme hrane. Ova kuharica nije samo Bluesun kuharica, ona je prije svega zagorska kuharica.

Kakvi se sve recepti nalaze u ovoj kuharici?
Kožić: Neki recepti su standardni ali smo ih malo promijenili. Npr., od klasične francuske luk juhe nastala je 'Lukava juha', od nekakvih jela kao što su 'Purica pod pritiskom' ili sl., došli smo do nekih autorskih jela i recepata. Pri tom se razmišljalo o tradiciji ali i modernizaciji.Dobili smo vrhunsku kombinaciju vrhunske gastronomije iz Francuske i dobrih namirnica iz Zagorja.

Nazivi nekih recepata biti će vrlo zanimljivi čitateljima?
Kožić: Da, ''Pura se gnijezdi'' ili ''Zec je tu'', neki su od slobodnijih naziva, ali ujedno se radi o malo drugačijim jelima. Nije to purica pečena na klasičan način, već samo ime zaintrigira nekoga ko' čita.

Ovakav način pripreme hrane nije počeo s ovom kuharicom, u vašem hotelu, na ovaj način kuhinja već djeluje neko vrijeme?
Kožić: Od samog početka, u dvije i pol godine, mi smo promijenili puno toga. Prilagođavamo se Zagorju i gostima. Mi radimo na tome da se promijeni gastro scena, ali da i gosti budu zadovoljni. Stoga mi nudim zagorsku kuhinju, ali na malo drugačiji način. Purica je tu, ali ne na klasičan način već, ''Purica se gnijezdi''  To je taj neki cilj.


Kako je taj spoj tradicionalnog i modernog, zagorskog i gastronomski francuskog prihvaćen?
Kožić: Ljudi su danas upućeniji u hranu i restorane. Naša je kuhinja prihvaćena od strane gostiju, a mi nastojimo i dalje ići prema tome da gost dobije što traži. U budućnosti će naša kuhinja težiti još više klasičnim zagorskim i posebno zaboravljenim jelima. Ona će se pripremiti i prezentirati na jedan drugačiji način, a da gost to prepozna. Da to bude najobičnija buča ili domaća repa, da se malo drugačije prezentira na tanjuru, al je još uvijek repa.

A kako je sve započelo? Kada ste primijetili da postoji interes za bavljenje ovim poslom?
Kožić: Rođen sam u Žitomiru, malom mjestu nadomak Marije Bistrice. Od malena pomažem radeći na zemlji, gdje učim o proizvodnim kulturama i životinjama zagorskog kraja. Kao dijete bio sam sramežljiv i često sam se družio sa mamom u kući i kako ja velim ''oko šporeta''. Ko' mali sam frkal nekakve rezance i već prije srednje škole sam znao napraviti nekakve palačinke ili kolač. Uvijek mi je bio dobar osjećaj u kuhinji, oko mesa, oko ''mesare'', i tak sam odlučio krenuti u školu u Zabok i imao sam sreću da sam imao dobru praksu u Restoranu ''Prijatel'', upoznao sam neke kuhare, koji su mi preporučili nastavak školovana u Zagrebu. Nakon srednje škole upisujem 4. stupanj – Kuhar majstor specijalist kod kuharskog majstora gosp. Silvia Belužića. Između ostalog radim i sa gosp. Miroslavom Biondićem u Kreativnoj kuhinji, gdje ukupno dvije godine provodim kao instruktor. Spletom okolnosti došao sam u društvo, gdje mi je ponuđeno da radim u grupaciji Bluesun na moru, a nakon toga dobivam priliku voditi Restoran na moru. Od 2008. do 2010. godine završavam prva 3 stupnja Ritz Escoffier škole radeći u kuhinji restorana L Espadon, koji ima dvije Michelinove zvjezdice te stječem diplomu Master of Cuisine. Ponovno spletom okolnosti, nakon otvaranja Bluesun hotela Kaj u Mariji Bistrici dobivam priliku kao Izvršni šef kuhinje. Sve je to na neki način išlo automatski, trebalo je malo sreće, ali i znanja.

Kako je izgledalo školovanje i rad u Francuskoj?
Kožić: Hotel ''Ritz'' u Parizu ima svoju školu, koja je među 10 najboljih u svijetu, s tim da je prednost jer imate priliku raditi u njihovoj glavnoj kuhinji koja ima 60 kuhara. To je ogroman pogon i sasvim drugačiji princip. Zapravo, u Francuskoj je sasvim normalno da ljudi češće izlaze van i jedu po restoranima, to im omogućava standard. Kad radite u takvoj kuhinju s 2 Michelinove zvjezdice, to je drugačiji osjećaj, pazi se na kvalitetu namirnica puno više nego kod nas, detalji su drugačiji, a gost koji to dobije skupo plati, ali i ima mogućnosti. Također razlika je u odnosu prema kuharima. U Francuskoj su kuhari sa velikim G. – gospodin kuhar. Kuharstvo je kod njih ipak drugačiji stil života.

Gdje se može kupiti ova kuharica i tko Vam je sve pomogao?
Kožić: Za sada je prodaja predviđena samo u Hotelu Kaj, a moguće ja da će u budućnosti naći svije mjesto i u nekim knjižarama. Moram zahvaliti ekipi iz kuhinje, koja mi je pomogla. Imam zaista sjajnu ekipu domaćih, mladih kuhara. Zahvaljujem i Blue studiju i Hrvoju Serdaru, koji je bio vrlo fleksibilan i odradio je velik posao sa fotografijama. Zahvaljujem i svojoj firmi i posebno direktoru Kristijanu Gaguliću, koji mi je pomogao oko toga da sve to stavimo u korice i stvorimo knjigu koja će prezentirati, restoran, firmu pa i mene.  Već razmišljamo i o drugom nastavku, koji će još više obuhvatiti zagorsku temu.