Sudjelovat ćemo svim srcem
Nastavljamo naš serijal o zagorskim glumcima dok nestrpljivo čekamo početak Glumačkog festivala u Krapini. Ovog puta pre
Nastavljamo naš serijal o zagorskim glumcima dok nestrpljivo čekamo početak Glumačkog festivala u Krapini. Ovog puta predstavljamo vam brata i sestru Anu Merlin i Ivana Horvata iz Velikog Trgovišća te Željka Šestića, čija je majka iz Marije Bistrice.
Ana Merlin i Ivan Horvat: ´Sudjelovat ćemo svim srcem´
ZL: Naravno na početku, za one koji vas ne poznaju, moramo vas predstaviti.
Ivan: Ja sam Ivan Horvat, akademski glumac. Eto, glumac našeg kazališta Merlin .
Ana: Ja sam Ana Merlin, isto diplomirana glumica. Moj brat Ivan, Luka (Merlin, Anin suprug, op. a.) i ja smo osnivači našeg kazališta Merlin . Diplomirala sam 1996. i od tada sam radila u mnogim kazališta, a onda smo se odlučili osnovati svoje kazalište.
ZL: Kad smo kod biografskih podataka, možemo se podsjetiti i nekih najdražih uloga.
Ana: Najdraže mi je spomenuti naše kazalište i naše predstave. Moram spomenuti Malog princa , naš prvijenac, predstavu s kojom smo krenuli u život našeg kazališta. Ipak, uloga bake u Kako je Potjeh tražio istinu mi je najdraža. Sedam godina sam igrala u Histrionima i najdraža mi je bila uloga Regine u Jalnuševčanima . Tu sam uistinu uživala. Žao mi je što nije igrala duže, samo dva ljeta. Uživala sam u Gavelli. Nama su glumcima zapravo sve uloge drage jer im se posvećujemo i tražimo neke svoje unutarnje identitete, čačkamo po svojoj psihologiji. Svaka uloga postaje dio tebe. Nagradu hrvatskog glumišta sam dobila za jednu ulogu koja mi u početku nije bila draga, u Tajni krvavog mosta . Ali kad sam se s njom sjedinila ispala je sjajna.
Ivan: Sve su mi uloge podjednako drage. Prije naših predstava igrao sam tek u jednoj predstavi kao alternacija. Bila je to uloga fotografa u Četvrtoj sestri u KNAPP-u. Zanimljivo, ali stresno zbog uskakanja. Od naših predstava sve su mi uloge na mjestu. Osjećam da sve što radimo, radimo iznutra, pokušavamo što više u izboru predstava i tematike, onome što smo zamislili, doći do rezultata koji se zove predstava. Mislim da su naše sve predstave došle u pravo vrijeme od Malog princa , Potjeha , preko Galeba Johnatana Livingstonea , monodrame Starac i more , Kako ste mišići . Sve dođe u svoje vrijeme i mi smo spremni za predstavu. Rastemo kroz ulogu i predstavu.
Ana: Moram se nadovezati na Ivana. On je glavni glumac u našem kazalištu, što je i logično. Stvarno u svakoj predstavi raste kroz ulogu. Ja bih izdvojila u Ivanovoj karijeri predstavu Galeb Johnatan Livingstone i Kako ste mišići jer su potpuno različite, ali Ivan se toliko daje i toliko je uvjerljiv da mi je užitak gledati.
Ivan: Kako ste mišići je svježa predstava, Božićna bajka i gušt je raditi nešto novo. Tjelesno smo pomaknuti, glasovno i pokušavamo da svaka predstava bude drugačija.
ZL: Što trenutno pripremate?
Ana: Pripremamo Cervatesovog Don Quijota . Dramatizaciju je radio naš mladi pisac i dramatrug Tomislav Zajec. Novi je to izazov. Radit ćemo to kao predstavu za odraslu publiku jer se nismo deklarirali samo kao dječje kazalište. Pretpremijera će biti krajem travnja. Igrat ćemo ga na ljetnoj turneji. To nam je već treća. U premijeri se pojavljuje početkom listopada za zagrebačku publiku.
ZL: Razlog našeg razgovora je pokretanje Glumačkog festivala u Krapini. Što mislite o toj ideji?
Ana: Jako pozdavljam tu ideju i mi smo oduševljeni. Pozdravljamo Adama Končića i mislimo da je talentirani mladi glumac, zanimljiv čovjek. Puno se može napraviti ako ljudi budu otvoreni. Često se zna dogoditi da je ljudima teško prihvatiti nove ideje. Vjerujem da Adam sa svojom ekipom ima snagu pokrenuti tako nešto. Mi ćemo svim srcem, s ljubavlju rado sudjelovati.
Ivan: Sjećam se Adam još s akademije, iako sam dvije godine mlađi generacijski. Sjećam se da je bio veliki radnik, uvijek je radio sam, znojio se kad nitko nije on je. Zato sam izuzetno sretan da je on to pokrenuo jer mislim da ima snagu, volju i duh za to što radi. To je super i samo da to podrže drugi. Sigurno će nešto dobro ispasti iz svega jer je ogromna energija i volja uložena u to.
ZL: Vas ćemo imati priliku vidjeti na festivalu s predstavom Kako je Potjeh tražio istinu .
Ivan: Baš se veselim našoj predstavi 30. ožujka od 11 sati. Ideš igrati tamo gdje su ti korijeni i to je poseban osjećaj. Treba se odužiti i pokazati svojim ljudima. Bez obzira što godinama živimo u Zagrebu, radimo najviše tu. Trebamo spojiti Zagorje i Zagreb, više se povezati.
Ana: Zahvalni smo Adamu što nas se sjetio. Igrali smo zajedno nešto malo u HNK i sretali se po hodnicima. Kad smo se osnovali, prvo ti padne na pamet Zagorje, Trgovišće, Zabok i okolica. Kud smo god išli, veselili smo se. No, nerijetko smo nailazili na neku vrstu otpora. Ne znam je li to zagorski jal. To moram spomenuti jer nam je to iskustvo bilo otužno. Ali s Potjehom smo imali lijepe predstave jer on u sebi ima puno zagorskog dijalekta i ocrtava život na selu, život koji je nama idiličan i beskrajno nam nedostaje. Mi se čak mislimo odseliti iz grada. Fali nam kontakt s prirodom, domaćim ljudima.
ZL: Svi su glumci zbog posla većinom u Zagrebu. Vidim u vašem rasporedu da igrate predstave po Zagorju. Svratite dosta često.
Ana: Definitivno svratimo. Htjeli bi i češće. Ovisi kad nas ljudi pozovu. Mi kao kazalište smo često u Zagorju, a i privatno. Volimo sresti drage ljude, posjetiti stara mjesta. Pa i kad u Zagrebu vidim nekoga iz Zagorja, dođe mi da skočim na njega i zagrlim ga. Uhvati te neka radost i euforija. Kazalište Merlin ne melje žrvanj suludog ritma u poslu. Koliko god imamo posla, stignemo stati na loptu i pozabaviti se onime što želimo.
Ivan: Ana je već sve rekla (smijeh). Slično mislimo. Zagorje je super. Mi smo nedavno prodali kuću u kojoj smo živjeli kao djeca, pa s nostalgijom prođemo i pogledamo je. Često sanjamo Zagorje. To su korijeni, prvi dom i to se ne zaboravlja. Kad idemo u Zagorje vraćamo se tom korijenu i kreativnošću ga oplemenjujemo. Tu smo blizu.
Ana: Kultura Zagorja seže puno dalje nego što se to zna. Pozvala bih i medije da više otvaraju Zagorje svijetu. Mi ćemo ići na festival u Francusku i sigurno ćemo predstaviti našu kulturu i govoriti o Zagorju. Govorilo se da će kajkavski biti jezik, ne samo narječje. Sjećam se prof. Vladimir Gerić je puno o tome pričao dok sam studirala. Stvarno bi htjeli da festival bude širih razmjera, da se poprati u medijima jer ljudi nažalost ljudi cijene i vjeruju u ono što vide u medijima. To je u ljudskoj prirodi. Neka se puno priča o tome, neka se proširi, nek ide u Dnevnik, Pola ure kulture, da ljudi vide.
Željko Šestić: ´Smatram se Zagorcem´
ZL: Na početku ovog razgovora možete li nam otkriti svoju vezu sa Zagorjem?
Šestić: Djetinjstvo – najkraće i najjednostavnije. Dosta vremena provodio sam kod bake. Moja je majka iz Tugonice, pa sam praktično svake praznike provodio u blizini dvorca Hellenbach.
ZL: Možete li nam se kratko predstaviti?
Šestić: Glumac koji je 1994. pokrenuo svoje kazalište, prvo za odrasle, pa zatim i dječje. Onda mi je to dosadilo jer sam shvatio da nema nezavisnog kazališta u Hrvatskoj. Moraš biti na političkim jaslama. Počeo sam onda raditi strane TV produkcije. Prije dvije-tri godine vratio sam se glumačkom poslu. Od većih stvari spomenut ću serije Zabranjena ljubav i sada Ponos Ratkajevih (uloga Milivoja Vidmara op. a.), gostovanja u Bitangama i princezama i Odmori se zaslužio si .
ZL: Koje su vaše najdraže uloge?
Šestić: Najdraža mi je ona prva, u filmu Sokol ga nije volio . Uloga Moce. To je zapravo najgledaniji hrvatski film jer je zadnjih godina repriziran bar 10 puta i doživio pravi revival. Kasnije sam uskočio i u kazališnu predstavu od 200. izvedbe i nadalje sam glumio također Mocu. Zapravo još nisam odigrao ono što sam htio. Važno je da se pojavljuju neke role koje odgovaraju glumačkom habitusu. Postoje te neke uloge koje je važno dobiti. Ulogu astrofizičara u Maloj sceni npr. nisam dobio i za tim žalim. Žudim za novom literaturom koja bi pokazala kompleksnost današnjeg svijeta i pokušala mu dati smisao.
ZL: Što trenutno radite?
Šestić: Osim serije, apsolutno ništa. Nešto što se nudilo u dječjim kazalištima sam maknuo da mogu mirno raditi. Ratkajevi se trenutno prikazuju i gledam za novim poslovima. Mogu reći da me kazalište ne privlači previše, više TV i film.Volim raditi, a mi glumci to ne brojimo u ozbiljne angažmane, sinkronizacije crtanih filmova. To se kod nas dobro radi. Svatko tko s djecom gleda crtiće, svjestan je revivala jednog žanra koji je kod nas jako prisutan. Evo radio sam Ledeno doba, 101 Dalmatinac, Bugz, lik praščića u seriji Medo zvani Winnie Pooh .
ZL: Kakvo je vaše mišljenje o pokretanju Glumačkog festivala u Krapini?
Šestić: Ima nešto što se zove Glumački festival u Krapini, a drugo su svi ostali festivali. To je pitanje organizacije. Svaki festival mora biti usmjeren publici. Često ispada da festivali postoje iz pomodarsko-političkih razloga. Želim ovom festivalu da bude spojen s publikom i inkorporiran u zagorski puk. Da postoji publika za program koji se dešava. Adam mora pokrenuti Zagorce. Pa ja se smatram Zagorcem i nadam se da će se promijeniti odnos prema jeziku, taj neki sram, da će se shvatiti da kajkavski vrijedi i da Zagorci nisu bezveznjaci, bar dok ne postanemo predsjednici. Kako sam radio Balade Petrice Kerempuha i uglazbio ih, primijetio sam u mlađoj generaciji stav prema jeziku i porijeklu nestaje. Uglavnom, festival čine dobre predstave i želim ih što više.
ZL: Vidimo se u Krapini?
Šestić: Adam nas je pozvao na otvaranje, sve nas koji imamo zagorske korijene. Ako ne budem fizički spriječen, dolazim.
ZL: I neizbježno pitanje za kraj, koliko često stignete do Zagorja?
Šestić: Sad su moji roditelji igrom slučaja odlučili živjeti u Zagorju, tako da sam vikendom na obiteljskom ručku. Obično onda u Mariju Bistricu idem drugom cestom i tako krstarim Zagorjem. .
Za Zagorski list piše: Sebastijan Fuštin