ZL: Tko je Luka Slijepčević i kako se odlučio za svećenički poziv?

Slijepčević: Prvo što mi mi pada na pamet je reći da sam gradsko dijete koje je zavoljelo Zagorje. Prošao sam cijelu Domovinu, ali Zagorje mi je najljepše. Rođen sam u Zagrebu 1980. godine. Završio sam klasičnu gimnaziju. Teološki fakultet započeo sam studirati u Zagrebu, a završio u Italiji u rodnom gradu sv. Franje Asiškog. Jedanaest godina bio sam franjevac. Nakon mlade mise dvije godine radio sam na tri srednje škole u Slavonskom Brodu kao vjeroučitelj. Čak sam na jednoj školi neko vrijeme mijenjao nastavnika talijanskog jezika, budući da sam diplomirao u Italiji. Zatim sam odlučio biti svećenik koji će samostan zamijeniti župom. Poslije povratka iz Italije bio sam u Karlovcu, zatim u Slavonskom Brodu, onda u Sesvetama, Španskom, Mariji Bistrici, Maču, Gornjoj Stubici, Vrapču i sada sam u Velikom Trgovišću i Velikoj Erpenji. Što se tiče svećeničkog poziva, o tome mi je teško govoriti javno, jer tu postoje neki trenuci koje rijetko dijelim s drugima, jer su za mene na neki način sveti. Mislim da vjernik mora biti svjestan trenutaka kada je u svojem životu osjetio da je Bog živ. To su najvažniji i najosobniji trenuci života i o njima je teško govoriti. Postoji jedan trenutak koji mi je pred očima. Mama, sestra i ja običavali smo ići na hodočašće s bakom i djedom iz Samobora u Mariju Bistricu. Mislim da sam imao 12 ili 13 godina. Na ispovijedi sam priznao da bih htio postati svećenik. Mislim da sam to tada prvi puta na glas izgovorio. Svećenik je rekao da će moliti za mene. I sjećam se da je imao bradu, što tada baš nije bilo uobičajeno, kasnije sam saznao da je bio grkokatolik. Tako da početak svojeg svećeničkog poziva vežem i za Mariju Bistricu i Zagorje.

Kako su reagirali vaši prijatelji i obitelj na to da ćete postati župnik?

Slijepčević: Uvijek sam bio odličan učenik i volio sam školu, k tome sam bio visok rastom, pa sam bio idealna meta za nešto što danas zovemo buling, a tada nismo poznavali taj pojam. Tako da prijatelja baš nije bilo puno, možda bi bilo bolje reći da sam bio prilično povučen. A obitelj? Sjećam se trenutka kada sam u 8. razredu rekao da bih htio postati svećenik. Tata to tada nije mogao razumjeti i bio je jako ljut. Mama je plakala. Pokojni stric posjeo me prvi i zadnji put u životu u auto i provozao po kvartu. Sjećam se njegovih riječi kao danas. Rekao je da iz naše obitelji nitko nije bio svećenik i da nismo siromašni. Sada mi se čini kao da im je bilo neugodno. Kao da su osjećali da ću na obitelj navući neku sramotu. Danas je to druga priča. Znam da su mi mama, tata i sestra uvijek oslonac, iako ih nastojim ne opterećivati previše poteškoćama koje svaki poziv nosi sa sobom.

I ne tako davno stigli ste u župu Veliko Trgovišće. Kako vam se dopada?

Slijepčević: U Trgovišću sam petu godinu. Sjećam se riječi prve susjede do naše župne crkve, doktorice Futivić, koja mi je tijekom jednog razgovora rekla ovu rečenicu: „Tko sreću išće, nek' dođe u Trgovišće.“ Svaka župa je različita i ima neke svoje posebnosti. Meni je važno da ja osjećam da mene moji župljani poštuju i nadam se da i moji župljani osjećaju da ja njih poštujem. Nisam tu toliko dugo, ali pratim što se događa. Drago mi je da moji župljani imaju u mene povjerenja, pa često dijele sa mnom ono što ne govore drugima. Najčešće svoje poteškoće i probleme. Mislim da župnik treba biti tiha i molitvena prisutnost u župi. I dok se vozim kroz obje župe, ili kada nađem vremena za šetnju, nastojim moliti za one obitelji pokraj čijih kuća prolazim. Za bolesne, za same, za rastavljene, za samohrane roditelje, za posvađane, za one za koje znam da sam im se zamjerio… Imamo kapele na prekrasnim mjestima. Doći pred kapelu na Strmcu ili k Svetom Jurju i pogledati okolicu već je jedna mala duhovna obnova. Zagorje je stvarno bajka na dlanu i Bogu sam zahvalan da mogu biti ovdje!

Činjenica je da je kapelica u Dubrovčanu svake nedjelje, ali i tijekom tjedna puna. Vjerujem da vam je zbog toga toplo oko srca...

Slijepčević: Pa nije to baš tako! (Smije se.) Naša kapela nije tako velika, ali nedjeljom je puna. Osobito me vesele prvopričesnici i krizmanici oko oltara. Njih od milja zovem „pilići“. Kada su mi prije dvije godine iz nadbiskupije javili da preuzimam i župu Velika Erpenja, rekli su mi da radim koliko budem mogao. Ono što nisam očekivao je jedna živa i međusobno povezana zajednica, ljudi koji jako vole svoju župu. Sebe doživljavam kao duhovnog roditelja koji brine za dvoje djece, dvije župe. Niti jedan roditelj neće reći da mu je jedno dijete draže od drugoga, ali će prepoznati ono dijete za koje treba više brige i pažnje jer je možda u nekom trenutku bilo zapostavljeno. I tu je nastao problem. Prošle jeseni krenula je priča da plina možda neće biti i ako će ga biti da će biti skup. Župna kurija u Velikom Trgovišću izvana djeluje kao mali dvorac. Na žalost, kurija je u jako lošem stanju i to ne radi potresa. Iza kurije je klizište koje cijelu građevinu gura naprijed, temelji su vrlo plitki, vlaga je uništila cijelo prizemlje. Kako bih smanjio troškove za grijanje zimi, preselio sam se u stan od tridesetak kvadratnih metara u pastoralnom centru u Dubrovčanu na koji sam stavio solarnu elektranu. Na taj način župi Veliko Trgovišće smanjio sam račun za grijanje za jednu trećinu (nekih dvanaest tisuća kuna), a uštedio sam i u Dubrovčanu jer sam prešao na struju i više ne koristim plin. Jednim potezom uštedio sam za obje župe, ali nekima se u Trgovišću to nije svidjelo i još uvijek rogobore zbog toga. Tješim se da se nije rodio tko bi svima ugodio. Ono što me veseli je da ćemo uskoro na Velikoj Erpenji imati posvetu novog oltara i blagoslov obnovljene župne crkve. Moji župljani su to zaslužili! I kada vidim koliko me podržavaju, ništa mi nije teško.

ZL: Kako provodite vrijeme dok niste u crkvi? Imate li neke hobije? Znamo da vas izuzetno interesira povijest.

Slijepčević: Zadnje dvije godine bile su mi obilježene građevinskim radovima na obnovi tri crkve. To mi je oduzelo jako puno snage i vremena. Volim u večernjim satima, kada imam vremena, čitati knjige. Ne gledam televiziju. Kroz godinu kada se nađe vremena rado odem u kino. Već dugo me zanima psihologija i psihoterapija. Oduvijek sam volio povijest. Povijest je divna! Usuđujem se reći da svi problemi koje danas imamo postoje samo zato jer ne poznajemo povijest. Povijest se ponavlja. Za sve probleme postoji već odgovor. Ali ako ne poznajemo povijest, ako mislimo da sve počinje s nama, ako mislimo da smo mi najpametniji, onda se vrtimo u krug. Prije tri godine na Zagrebačkom sveučilištu upisao sam poslijediplomski studij povijesti. Bavim se biskupom Carevićem koji je 1945. nestao iz župe Veliko Trgovišće. Jedna od najvećih želja u životu mi je naći kosti toga čovjeka i pokopati ih kako dolikuje čovjeku, katoliku i biskupu. Na žalost u našoj Domovini ima toliko ljudi koji iz drugog svjetskog rata i iz Domovinskog rata nemaju ono osnovno ljudsko pravo – pravo na grob. Nepoznavanje povijesti je i razlog zašto je naš narod ostao u drugom svjetskom ratu. Čini se da je nekome i dalje u interesu da se dijelimo na ustaše i partizane. Mislim da povjesničar ne može biti netko tko ima povijesnih obiteljskih rana, pa se ide u sadašnjosti osvećivati onima kojih više nema. Možda sam jedan od rijetkih koji u obitelji nije imao niti ustaša niti partizana pa nisam time opterećen, ali strašno je da se osamdeset godina nakon drugog svjetskog rata o puno toga još šapće ili uopće ne govori. Koga nas je strah? Od kuda nam taj strah?

ZL: Vaša je župa, slobodno možemo reći, poznata po gotovo svakodnevnim druženjima nakon jutarnjih misa, posebice nedjeljom, možemo reći da je to već i tradicija. Ispričajte nam malo više i kako je do toga došlo? Od nekih sam čula, kako se zahvaljujući baš tim druženjima vide s familijom i prijateljima s kojima se vrlo rijetko druže...

Slijepčević: One nedjelje kada sam preuzeo župu Velika Erpenja primijetio sam da se župljani nisu odmah razbježali, već su ostali nakon mise razgovarati. U tom tjednu otišao sam kupiti dvije termosice, kupio sam kavu i kekse, jedan stol za piknik i u nedjelju nakon mise rekao sam da bi bilo lijepo da svake nedjelje netko skuha kavu i donese možda još nešto. Već pune dvije godine te termosice kruže iz obitelji u obitelj. Posebno me veseli da djeca nakon vjeronauka vide da se mi družimo, da smo zajedno. Da odrasli misle i na njih, pa ih počaste bombonima, keksima ili kolačima. To je stvarno jedna lijepa stvar na koju svi možemo biti ponosni i koju ljubomorno trebamo čuvati. Kao što kažete, prilika je to za susret, osobito u ovo vrijeme kada se svi zatvaramo u svoja četiri zida.

ZL: Bliži nam se Božić. Kako vaša zajednica priprema srce za taj veliki blagdan? Koje su posebne liturgijske ili duhovne priprave u vašoj župi tijekom Adventa pa i na sam Božić?

Slijepčević: Priprema za Božić čini se gotovo nemoguća. Svijet u kojem živimo ne poznaje ili ne želi poznati razliku između došašća i Božića. U svijetu u kojem živimo božićni ugođaj je počeo drugog dana poslije Svih Svetih. Stavlja se naglasak na ugođaj. U taj ugođaj svi su dobrodošli. Djed Mraz, orašar, vidim po domovima vojsku raznih patuljaka. Malo sam razmišljao o tome. Orašar je vojnik. Svijet forsira vojnika kao simbol božićnog ugođaja. Nakon sukoba u Ukrajini, dok gledamo strašne sukobe na Bliskom istoku, pitam se kako vojnik može biti u božićnom ugođaju? Osobno bih volio da svaki vojnik barem za Božić skine svoju odoru. Zatim, gledam patuljke. Jeste li primijetili da nemaju lica? Ne vidite im oči. Oči su prozor duše. Vi u očima čovjeka možete prepoznati toplinu ili hladnoću duše, dobrotu ili zlo. Da se razumijemo, stvarno mislim da svatko u svome domu treba biti slobodan stavljati što god želi i nikada neću nikome ništa prigovoriti, ali volio bih da barem znamo zašto nešto radimo. Volio bih da to bude iz uvjerenja, a ne zato jer to svi rade. I da se vratim na ugođaj. Imamo poplavu božićnog ugođaja prije Božića. Možda da probamo uvesti ugođaj došašća? Za katolika ugođaj došašća trebao bi biti ispunjen prazninom. Maknuti od sebe sve ono što nije sada od velike važnosti. Tražiti bitno. Sjesti zajedno u tišini. Pogledati jedni druge u oči u tišini. Reći jedni drugima da se volimo. Reći na glas da vidim što sve radiš za mene i da sam ti na tome zahvalan. Život tako brzo prođe i vidim koliko se ljudi nakon sprovoda osjećaju loše jer je toliko toga trebalo reći, a nismo si rekli ono što je bilo važno. To je došašće. Zapadne zemlje koje se ne busaju u prsa da su katoličke kao mi Hrvati, imaju božićne sajmove nakon Božića. Imaju Božićne koncerte nakon Božića. Kod nas je jedna velika zbrka koja na Božić prestaje. Mi na Božić više ne znamo što bismo trebali. Iscrpili smo se i jedva čekamo da to sve prođe. Stvarno nisam protiv adventskih inicijativa koje svijet nudi i govorim župljanima neka idu i neka usporede što im daje veći mir duše: advent koji nudi svijet kroz koncerte i gastro ponudu ili došašće koje se živi u tišini. I da odgovorim na drugo pitanje. Za mene je ugođaj došašća misa zornica i druženje sa župljanima nakon zornica dok im pripremam kavu. Za mene je ugođaj došašća razmišljanje o mojem životu, o mojim promašajima, o mojim manama i o onome što bih trebao popraviti na sebi. Za mene kao svećenika došašće i Božić je vrijeme najvećih kušnji. Iskreno, bude mi teško kada se sjetim što sve moram na dvije župe, mise zornice i ustajanje u 5 sati, blagoslov obitelji u dvije župe, mnoštvo misa. Ali onda se sjetim da ustvari ja kao svećenik trebam Božić davati drugima, a ne sebi.

ZL: Možete li podijeliti nekoliko duhovnih savjeta kako bismo se bolje pripremili za Božić u našem svakodnevnom životu?

Slijepčević: Meni bude žao kad vidim da se ljudi u obiteljima na Božić posvađaju. Izlude nas s tom gužvom, danima se čisti, sprema se hrana, strašne su gužve na parkiralištima velikih dućana. Pa onda nastane svađa jer recimo odojak nije dovoljno pečen. Čini mi se da smo Boga zamijenili božićnim ugođajem. Od ugođaja se ne živi. Usudio bih se reći da velika potreba za vanjskim ugođajem govori o praznini duše. Možda sam u krivu? U taj božićni ugođaj ugurali smo sve osim malog Božića. Osobno mislim da Božić bez Boga nema smisla.

ZL: Koje poruke ili teme će biti posebno istaknute u propovijedima u predbožićnom i Božićnom vremenu? Koja bi bila vaša poruka župljanima, ali i našim čitateljima?

Slijepčević: Poruka ili tema je samo jedna! Po tome se naša vjera razlikuje od drugih religija. Mi vjerujemo da je Bog postao jedan od nas. Utjelovio se. Postao je toliko nama sličan, da ga nismo prepoznali. Ne samo da ga nismo prepoznali, već smo ga razapeli i ubili. Ljudima Isusovog vremena bilo je bogohulno pomisliti da bi Bog postao čovjekom. Kada nam je teško u životu, onda često prigovaramo i Bogu, pa kažemo: „Bože, ne znaš ti kako je meni!“ A Bog je postao čovjekom baš zato da ja budem siguran u svakoj životnoj situaciji da Bog zna kako je meni jer je i On sam to kao čovjek proživio. Božić je povijesni trenutak kada je Bog susreo svakog čovjeka. Božić, ali i svaki dan našeg života, je vrijeme u kojem Bog u našem srcu traži mjesto za sebe, kao i one noći kada su Marija i Josip tražili mjesto za Dijete koje se trebalo roditi. Na svakome od nas je izbor hoćemo li u bližnjemu gledati njegove nedostatke ili njegove kvalitete. Na svakome od nas je izbor hoćemo li gledati ono što nemamo ili ćemo napokon vidjeti ono što imamo i biti na tome zahvalni. Susret s Bogom na Božić ima moć dati nam mir koji ovaj svijet ne poznaje. Mir koji pobjeđuje sve naše strahove. Mir pred zločestim, nesretnim i negativnim ljudima. Taj mir želim svakome od vas i sebi!