Godine 1927. u Parizu Krsto Hegedušić slika malu temperu „Bilo nas je pet vu kleti“ kojom postavlja temelje hlebinske škole. Istovremeno u Parizu cvjetaju razni modernistički pravci, a svijest o njima ne sprječava Hegedušića da se inspirira svojim zavičajem i drži svog likovnog izričaja - zapisala je jedna likovna kritičarka. Na ovaj kratki izlet kroz vrijeme potakli su me radovi akademske kiparice Helene Ohnjec. U njima, naime, ima nešto naivno jer Helena za svoje motive bira događaje iz svoga svakodnevnog života poput češljanja, jutarnje kave, cuganja, kupanja u kadi ili kartanja. Na njima će se, za razliku od djela naivnih umjetnika kakve poznajemo, umjesto krava i drugog blaga naći kućni ljubimci i gradske ptice, odmor neće biti u polju, nego pred televizijom s nogama na tabureu, a umjesto njih pet vu kleti kod Helene će ih se za stolom naći šest - kako dijele jednu veliku pizzu. Osim tih spontanih i nepretencioznih crteža bogatih detaljima i tonovima sive, ima i onih hrabro kadriranih u kojima Helena kao vrstan crtač stvara čiste kompozicije odmjerenih linija i kontrasta linearnih tekstura. Osim crteža tu su i trodimenzionalni radovi, skulpturice-zdjelice u kojima Helena kombinira linearne gravure i vješto modelirane putene dijelove tijela. Svim tim radovima autorica u svojoj dnevnoj rutini traži i bilježi one jednostavne trenutke koji, kad ih sagledamo izvan neumoljivog protoka vremena i neminovne repetitivnosti radnji, postaju jedinstveni i počinju zračiti romantikom, mistikom i radošću življenja.

‘Zdjela druženja’

-Baš kao i Hegedušić, Helena je svjesna svih umjetničkih -izama svoga doba, ali to je ne sprječava da svojim autentičnim likovnim izrazom u kupanju u kadi s gumenom patkicom pokuša pronaći svoju Arkadiju. Pritom ipak ostaje posve usidrena u zadanom joj vremenu i prostoru, kakvi god jesu. Ova izložba Helenin je svojevrsni umjetnički dnevnik kojeg, na našu sreću, ne čuva samozatajno u koricama svog artist's booka, već ga u vidu uporabnih predmeta vraća u svakodnevnicu iz koje je i proizašao. Tako se može dogoditi da nas zalogajčić iz Helenine „Zdjele druženja“ podsjeti na vrijednost i neponovljivost svih naših druženja i ostalih dragih trenutaka koji nam u bujici svakodnevice prelako izmaknu - osvrnula se na izložbu svoje kolegice Helene Ohnjec, Hana Lukas Midžić. Helenu Ohnjec upoznao sam za vrijeme kiparsko-likovne kolonije u Kumrovcu. Zamolio sam je da kaže nešto iz svog životopisa. Osmjehnula se i započela.

[slika3g

Lijep period života
- Rođena sam jednog vrućeg dana u kolovozu 1981. u Zagrebu, kao treće dijete Silve i Nikole Ohnjec, koji su potajno priželjkivali kćer nakon dva sina. Djetinjstvo sam provela u selu Plavić u Zagorskim Selima. Odrastanje na selu je bilo lijepo, uvijek se nešto događa, unatoč tome što se čini da nema puno sadržaja, mijenjaju se godišnja doba i živiš na otvorenom punim plućima. To je bilo vrijeme bez mobitela, kompjutera i napredne tehnologije. Bili smo primorani naći svoje načine zabave u vanjskim aktivnostima. Igrali smo se lovice, gradili kule u pješčaniku iza kuće, skrivali se po šumarcima. Isto tako smo braća i ja puno crtali, a veliko veselje je bilo kad bi se kopalo oko kuće, uzimali bi grude zemlje ilovače od koje bi modelirali figurice. Roditelji, baka i djed nas nikad nisu osporavali u kreativnoj igri. Mama ima talent za likovnu umjetnost i lijepo pjeva, a djed je bio kovač, svojevremeni majstor zanata koji je oblikovao čudesa od željeza. Osnovnu školu sam pohađala u Kumrovcu. Nikad nisam bila genijalni đak, tek sam kasnije shvatila da sam imala neku vrstu ADHD-a - problema s koncentracijom i blagu disleksiju. Često su mi misli odlutale i malo toga sam zapamtila na školskom satu. U to vrijeme se nije tome pridodala velika pažnja, ali bar se nije radila razlika između djece. Nakon osnovne škole dvoumila sam se između srednje veterinarske škole i škole Primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu. Najstariji brat Petar je rekao: Upiši Primijenjenu školu, tamo se ništa ne „štreba“, puno se crta i modelira. Tako je i bilo, to je bio lijepi period u životu kojem sam se osjećala da pripadam svom „krdu“, jer sam upoznala slične individualce koji vole stvarati i kreirati - kazuje Helena. Potom je zastala, duboko uzdahnula. Iz očiju su joj klizale suze. Oprostite - rekla je - pa nastavila.

- Kad sam imala 16 godina, dogodila se velika tragedija u obitelji, moj brat Petar je poginuo. Veliki gubitak osobe koju sam voljela, koji mi je bio uzor, a nije bilo vrijeme da ode na drugi svijet. Svoju tugu sam smirila uz pomoć iskrenih prijatelja, obitelji i mogućnosti umjetničkog stvaranja, koje ima terapeutsku moć. Logičnim slijedom sam upisala Akademiju likovnih umjetnosti, kiparski odsjek. Bilo je prekrasno studirati umjetnost, svaki dan sam veselo odlazila na fakultet jer sam tamo radila ono što volim, stvarati umjetnička djela, biti kreator istih velika je privilegija. Na akademiji se uhvatiš u koštac s različitim materijalima od kojih stvaraš skulpture o kojima si prije studiozno razmislio i izradio skice. Zahvaljujući pokojnom profesoru Drinkoviću, mom mentoru, išla sam na likovnu koloniju u blizinu Bjelovara gdje sam izradila skulpturu od drva velikih dimenzija uz pomoć majstora šumara i dizalica. Rijetko tko ima priliku kao student ostvariti tako veliku javnu skulpturu. Da li je studiranje bilo teško, pitamo je.

100 posto unikatni predmeti
- Akademija likovnih umjetnosti je utopija, utočište za bezbrižne buduće umjetnike, jer si tamo svoj na svome u najboljim godinama. Brige nastanu kad završiš studij jer moraš naučiti kako preživjeti, odnosno prezentirati sebe, kako prodati svoju umjetnost i kako platiti podstanarske račune. Rijetki umjetnici imaju poslovni plan za budućnost i želju za velikom zaradom, umjetnici stvaraju umjetnost uglavnom zbog vlastite unutarnje potrebe da ostave trag svog postojanja. Nakon studiranja sam se pogubila, iako sam radila poslove koji su bliski mojoj struci… Predavala sam kratko likovnu kulturu u osnovnoj školi, pa stručne predmete na keramičkom dizajnu u Školi za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću u Zaboku. Radila sam za pokojnog kolegu Grgasa u klesarskom obrtu, restaurirala sam freske u dvorcu Miljana i po crkvicama u Istri. Bavila sam se i turizmom jer je moj bivši momak iznajmljivao apartmane u Zagrebu. Tu sam se dosta izgubila, bila sam ljuta na sebe jer bih našla vremena i volje samo za crtanje, tu i tamo bi nastala koja slika. Prekretnica se dogodila kad sam kupila peć za keramiku i tako je počelo malo po malo stvaranje u mom najdražem mediju- keramici, odnosno u izradi unikatnih predmeta i skulptura od keramike. Keramika zahtijeva vremena i znanja, volje za eksperimentiranjem i istraživanjem. Glina je nevjerojatan materijal, to je zemlja koja je podatna i idealna za oblikovanje. Da bi postala uporabni ili dekorativni predmet i postala keramika ili keramoskulptura mora proći razne fizičke i kemijske procese kroz dva paljenja u industrijskoj peći za keramiku. Sjećam se prvog paljenja, radovi su eksplodirali jer nisu bili dovoljno suhi. Tako je s keramikom, treba poštovati zakone u procesu stvaranja kako bi radovi bili bez pukotina i grešaka. Osim keramike bavim se i crtanjem i slikanjem. Svake godine pripremim „Ženski kalendar“ koji se sastoji od 13 šarenih ilustracija u tehnici akvarela (naslovnice i mjeseci) koje prikazuju, predlažu i služe kao podsjetnik ženama što bi mogle raditi u određeni mjesec ili doba godine. Ilustracije nenametljivo pričaju o ženama koje uživaju u malim stvarima kao što su: kava s prijateljicama, sunčanje na plaži, vožnja biciklom, ležanje u travi itd.. Kalendar je nastao iz crteža „dnevnika svakodnevnice“ , gdje sam intuitivno dokumentirala svakodnevne lijepe „obične“ trenutke iz vlastitog života.

U keramici isto tako me vodi intuicija, osobni pristup, a kako istovremeno volim i ilustraciju na keramičke površine gledam kao što slikar gleda na bijelo platno. Sve uporabne predmete prvo oblikujem ručno, od izvaljanih ploha gline ili na lončarskom kolu. Svi moji produkti su 100% unikatni. Moja keramika su ilustrirani dekorativni tanjuri i šalice, skulpture ženskih aktova ili životinja. Kako surađujem s galerijama na obali, imam posebni asortiman radova s motivima morskog karaktera. Tako izrađujem tanjure s morna rima, sirenama, djevojkama u moru i na plaži. A kao veliki ljubitelj životinja na šalice i tanjure često stavljam motive mačaka, pasa i svinja isto tako ih prikazujem i u skulpturama. Svinje donose sreću, jer svojim njuškicama hrabro guraju u budućnost. Veseli me skulpture svinjica stavljati u različite uloge za različite prigode. Tako izrađujem novogodišnje svinjice koje nose blagdansko ruho. Svinje mornari, gusari i ronioci imaju funkciju suvenira i šaljem ih u galerije na obali. Mačke su prekrasne, prepredene i svojevoljne. Zbog ljepote svoje pojavnosti opraštaju im se razne spačke, vođena tom idejom izradila sam mnoge uporabne predmete s motivima mačaka. A psi su opet neodoljivo dragi, odani i umiljati, ima ih svakakvih veličina i izgleda. Za sada na keramici oslikavam ilustracije psa jazavčara i labradora, ali isto tako planiram prikazati i mnoge druge vrste pasa. Ženski aktovi su nastali kao vježba. Uhvatila sam se u ideji da moram ponoviti stečeno znanje s fakulteta, aktovima sam dodala boje, jer glazurama i podglazurnim bojama se može postići vjerodostojni izgled ženskog tijela. Bila sam zadovoljna rezultatom i tako su nastali keramički aktovi. Oni prikazuju lijepe žene koje neopterećeno uživaju u trenutku, izgledaju kao nudistice s plaže koje su na godišnjem odmoru. Kad ih se postavi u grupu stvara se lijepa snažna ženska komunikacija – kaže.

Samostalne i skupne izložbe
Izlagala je više puta na samostalnim i skupnim izložbama, autorica sam pet javnih skulptura (dvije na otoku Olibu, u Pušći, Velikom Grđevcu i Zaprešiću), ilustrirala nekoliko zbirki pjesama. Trenutno je aktualna izložba posvećena ženama gdje sudjeluje još s pet autorica u Galeriji grada Zaboka. - Do nedavno sam u Zagrebu vodila radionice keramike, u Ateljeu na br.1., gdje sam podučavala polaznike kako izraditi unikatni predmet i usput se zabaviti. Veliko je bilo veselje vidjeti ozarena lica zadovoljnih polaznika kad prvi puta vide svoje gotove radove koje sam izvadila iz peći. Smatram da uz dobrog voditelja i interes svatko može proizvesti neki uporabni predmet, jedinstven s osobnim potpisom. Polaznici radionica su kasnije i ljubitelji "hand made" stvari. Nažalost u Hrvatskoj se premalo cijeni umjetnost, ljudi nisu educirani, opterećeni preživljavanjem nemaju vremena ni novaca oplemeniti svoj životni prostor nekom slikom ili skulpturom, a bogati kupuju uglavnom od poznatih umjetnika, koji su u manjini, riješene egzistencije. Ali, svatko si može priuštiti unikatnu šalicu ili tanjur, kojeg je stvorila ljudska ruka domaćeg umjetnika, a ne neki stroj u Kini. Trenutno sam u pauzi od proizvodnje i podučavanja, jer sam nedavno postala majka sina Juraja, kojeg smatram mojom najljepšom kreacijom. Osim odgojem djeteta u budućnosti bih voljela provoditi vrijeme u ateljeu-radioni. Planiram i voditi radionice keramike na lokalnoj razini za djecu i odrasle, jer sam se preselila iz Zagreba u Zagorje. Presudila je bajka na dlanu! Planova imam puno, ali moram ih uskladiti s majčinstvom. Sigurna sam da ideja nikad neće nedostajati, jer svaki dan donosi nešto novo i svašta može biti inspirativno, a mogućnosti u keramici, crtežu ili na slici su beskonačne - zaključila je Helena Ohnjec i nastavila s oblikovanjem svojih domaćih ljubimaca.