Roza Malovec (89) iz Mihanović Dola čitav je život posvetila mjerenju rijeke Sutle na Mjernoj stanici u Zelenjaku, redovito šaljući podatke o visini vodostaja i temperaturi vode Državnom hidrometeorološkoom zavodu na zagrebačkom Griču. Mjerenjem rijeke Sutle baka Roza počela se baviti sredinom šezdesetih godina, nakon što je poslije velike poplave 1964. godine, Državni hidrometeorološki zavod na zagrebačkom Griču započeo gradnju Mjerne stanice za vodostaj u Zelenjaku.

'Nije to onda bilo kao sad'

– Radnici koji su počeli raditi mjernu stanicu rekli su da smo mi najbliže Mjernoj stanici, pa ako smo voljni, da to mjerimo. Najprije su pitali jesam li pismena. Pa toliko znam napisati, makar nisam školovana i imam samo četiri razreda škole. I tako sam preuzela mjerenje – započela je svoju priču baka Roza. Kako je svaki početak težak niti baki Rozi mjerenje Sutle u početku nije djelovalo nimalo jednostavno. – Nije to onda bilo kao sad. Najprije sam nekakve papire motala oko valjka pa kako se to odmotavalo, tako je pokazivao vodostaj. A nisam ja ni znala. Onda je iz Zagreba došao jedan radnik koji se u to razumije i išli smo skupa na Sutlu i onda mi je pokazal. Ja sam to zapamtila i onda sam znala – ispričala nam je ova vitalna starica koja otad već punih 56 godina svakodnevno mjeri Sutlu. – Svaki dan sam merila, i po blatu, kad je kiša padala, i snijeg sam znala odmetavati, kako bi inače došla gore? Dobivala sam za to nekakvih 200 kuna i bila sretna. Poslije sam dobila 300. Ha, kome ćeš se žaliti? Kad bi dolazili njihovi radnici, ja bi im rekla da mi daju povišicu, "A," veli "kad nečeju ni nama povisiti plaću, a kak' budu onda Vama?" – prisjeća se baka Roza. Od početaka mjerenja 1965. godine, kaže baka, bilo je puno poplava. – Bilo je, malo-malo pa je voda bila vani. Najviše su nastradali Donja Risvica i ostala sela kod Kumrovca. Mi smo tamo imali vrt, to je sve bilo u vodi. Voda je bila sve do pruge. No, već jedno par godina nema takve velike vode; dojde ona, ali se brzo povuče – kaže baka Roza.

Ne zna plivati

Nekad ranije nije bilo ni jednostavno doći do Mjerne stanice. – Išla sam po prugi, jer je uz Sutlu sve bilo zarašteno, nije kao sad kad postoji šetalište. Najviše sam hodala po prugi, jer tu je bilo najčišće. I po vrućini sam znala ići po prugi pa sam si metnula ručnik oko vrata da me hladi, jer imam visoki tlak. Po cesti nisam išla radi auta. Pala sam i u Sutlu, koja srećom nije bila velika. Da je bila velika, ja bi se utopila, jer ne znam plivati. Sva sam mokra došla doma – ispričala nam je anegdotu baka Roza. Rezultate mjerenja temperature i visine vode Roza je zapisivala u Dnevnik, pa su se onda ti podaci slali u Zagreb. – Kad je mesec prošel, ja sam izvještaj napisala. Iz Zagreba bi poslali kuverte i marke, ja bi to napisala i poslala im poštom. Imali smo i akumulatorsku radio-stanicu pomoću koje smo javljali visinu vodostaja. Kad je bila veća voda, onda sam im to javljala. Ako nešto ne valja, onda se oni jave telefonom. Kad je bila velika voda, znala sam ići po dva-tri puta mjeriti. Kad je vodostaj rasel, morala sam opet ići gore pa im to javljati. Kad je vodostaj padal, onda nije trebalo ići svaki čas. Nikad nisam zaboravila poslati izvještaj, pa sam dobila pohvalu kao najbolja od svih koji su mjerili vodostaj. Priznanje sam dobila, ali osim toga nis' dobila niš' – ispričala nam je ova simpatična vitalna starica.

Obiteljska tradicija

Baki Rozi zadnjih godinu dana u ovom poslu pomažu sin Tomislav Malovec (71) i unuk Mario Malovec (47), pa je odgovoran posao mjerenja Sutle postao obiteljska tradicija koja se proteže na tri generacije. – Svaki dan mjerimo visinu i termperaturu i te podatke šaljemo u Zagreb, gdje se oni obrađuju i koriste za razne statistike. Postoji mehanička skala, koja je baždarena i termometar, koji se baci u rijeku, uzme se uzorak vode i očita se temperatura. Unatrag posljednjih nekoliko godina Sutla se ne izlijeva, jer je ipak regulirana odvodnim kanalima. Nekad je rijeka Sutla bila puno dublja, bistrija i čišće je bilo dno. Vodostaj sada opada, rijeke se smanjuju, zbog čega, ne znamo, vjerojatno zbog ovih klimatskih promjena koje se događaju. Tu je bilo par brana na rijeci Sutli, bile su to ustave pomoću kojih se ljeti mogla regulirati razina vode. Te su brane nažalost devastirane zubom vremena i neodržavanjem i sad jednostavano i ta manja količina vode koja dođe, ona ode – ispričali su nam Tomislav i Mario koji s ponosom nastavljaju tradiciju koju je započela baka Roza.