ZL Kako ste se suočeni s teškom bolešću odlučili napisati knjigu i podijeliti svoje iskustvo s drugima?

Pavičić Berardini: Nije mi bilo teško jer ja cijeli život pišem. Znate ono kad vam je ili teško ili dobro u životu, onda netko bude s društvom, neko se izolira, a ja volim pisati. Meni je to mentalna i duševna terapija. Ipak, tada nisam znala da ću svoja iskustva podijeliti s drugima, a na to nisam bila ni spremna. No, kad sam se posložila i kada sam prihvatila svoju situaciju, shvatila sam da moja priča može pomoći i drugim ženama. Generalna poruka knjige je: ako mogu ja, možeš i ti.

ZL: Koliko je dugo knjiga nastajala? Kome ste je dali prvome da je pročita?

Pavičić Berardini: Knjiga je nastajala tri godine. Prvih godinu dana sam bilježila informacije o liječenju, svoja promišljanja i osjećaje. Nakon tri godine sam napravila konkretni dogovor sa svojom urednicom Sandrom Pocrnić Mlakar i izdavačkom kućom Beletra. Osim urednice, bilo je onih koji su čitali te moje bilješke već i prije. Reakcije su bile takve da sam shvatila da mojih 'šest milimetara' treba ugledati svjetlo dana.

ZL: Zašto baš naslov 'Šest milimetara'?

Pavičić Berardini: Naslov je takav jer je moj tumor bio toliko velik. Ili malen, kako uzmete. Šest milimetara sam, kako ja volim reći, pretvorila u puno milimetara dobroga. Tih šest milimetara me je stvarno uzdrmalo i jako promijenilo.

ZL: U nekim prijašnjim intervjuima govorili ste da je Vaša knjiga, na neki način, pomoć ženama da se suoče sa svojim teškim dijagnozama. Koliko se vama bilo teško suočiti s vašom dijagnozom?
Pavičić Berardini: Svatko ima drugačiji okus kad priča o tome, ali svi koji smo doživjeli takvu dijagnozu proživjeli smo šokiranost, ogroman strah jer svi znamo da ljudi od raka umiru svaki dan. Kad vam netko tako iznenada kaže da imate rak, imate osjećaj kao da vam je došao oduzeti život. Ali ja bi htjela reći da je moja knjiga zapravo knjiga o životu, a ne o bolesti. U njoj pišem o šest komponenti koje da sam njegovala prije bolesti, možda ne bi bolest ni dobila.

ZL: Kako je teklo samo liječenje? Kroz koje ste sve medicinske postupke morali proći?

Pavičić Berardini: Liječenje je bilo uobičajeno kao što je kod takvih slučajeva. Prošla sam tri operacije i moram reći da liječnici i sestre Instituta za tumore nemaju lak posao. Svaki dan desecima ljudi reći da imaju rak, tumor… Stresan je to posao. Ja na to svoje iskustvo gledam na način da nije svako zlo za zlo. Naučila sam da svaka medalja ima dvije strane, ja sam odlučila ne tražiti krivca nego tražiti rješenje. Po meni je poražavajuće da svake godine od raka dojke u Hrvatskoj oboli 2500 žena, a preko tisuću ih umre, zato što znamo da ako dođemo na vrijeme, možemo spasiti glavu.

ZL: Prilaze li vam žene, i na promocijama, ali i mimo njih pa vas pitaju za nekakav savjet, pričaju vam svoje priče…?

Pavičić Berardini: Moram priznati da mi se javljaju žene iz svih krajeva. Dobivam puno pisama, e – mailova. Ja im uvijek kažem da savjete ne dajem, ali sam tu uvijek nekakva podrška. Tko god da je potraži, ja ju pružam. Svakome pomogne nešto drugo. Mislim da smo svi drugačiji, ali najbitnije je da dođemo do svoje tišine i da čujemo sami sebe. Na kraju krajeva, čini mi se kako mi sami uvijek znamo što je najbolje za nas.

ZL: Kažete da ženama rado pružite podršku. Tko je vama bio najveća podrška u teškim trenucima?

Pavičić Berardini: Meni je velika podrška bio moj bivši suprug. Ostatku obitelji nisam ništa rekla dva mjeseca jer sam znala da ću od njih dobiti strah, suze i bol, a ja sam trebala snagu i hrabrost. Imala sam dvije prijateljice koje su bile velika podrška.

ZL: Kada usporedite, u čemu se vaš život promijenio prije i nakon bolesti?

Pavičić Berardini: Moj život se promijenio u potpunosti nakon bolesti. To vam je kao kad iz ormara izvadite svu odjeću i ponovno je posložite, ali promijenite sve redoslijede. Svaka ladica je drugačija. Kod mene je bila, kao prvo, zanemarena ljubav prema samoj sebi. Ja sam sve ostalo i sve druge stavljala na prvo mjesto. Nisam znala reći ne jer što će reći ljudi ako kažem ne. Ako bi i rekla 'ne' jednom godišnje, onda bih se mjesec dana grizla. Mislim, ono što je boljka većine ljudi – stalno sam si pronalazila minuse, nikad nisam valjala sama sebi… A sad vidim da umjesto samokritike, svatko od nas treba ući u samoprihvaćanje. Možemo biti i ovakvi i onakvi, možemo pogriješiti. Puno toga sam posložila, a ono najvažnije je da sam počela voljeti sebe.

ZL: Dio sredstava koje prikupite od prodaje knjige odlazi za kupnju aparata za intraoperativno zračenje.

Pavičić Berardini: Odlučila sam određeni postotak od prodaje donirati za aparat makar znam da je to kapljica u moru. Ali mislim – moja kapljica, kapljica od nekog drugog, trećeg, petog... pa možda možemo nešto skupiti. Taj aparat je jako skup, košta više od 4 milijuna kuna, ali udruga Europa Donna skupila je dosad više od pola što je velika motivacija. Svaka novo oboljela žena će u početnoj fazi raka biti ozračena samo jednom, dakle jednokratno i to točno ciljano na mjesto gdje je bio tumor, umjesto da idu na trideset zračenja.

ZL: Ovo vam je prva promocija u Zagorju. Jeste li česti gost ovdje u privatno i slobodno vrijeme?

Pavičić Berardini: Jesam, čest sam gost tu. Imate fenomenalna izletišta i hranu. Evo, mlince obožavam. Savršeni su. Baš kao i štrukli. Ima se u Zagorju što za vidjeti, a volim i Zagorce jer su uvijek veseli.