Bili su prva takva udruga u Hrvatskoj, a onda se ta ljubav prema srednjem vijeku proširila na cijelu Hrvatsku, gdje su se osnivale udruge i organizirali turniri po uzoru na Viteški turnir u Gornjoj Stubici. Družba vitezova zlatnog kaleža ovog je prosinca proslavila 20 godina djelovanja, u kojima je stvorila brend 'Bitke kod Stubice, najveće manifestacije u Krapinsko – zagorskoj županiji koja u Donju Stubicu privuče i do 20.000 posjetitelja. Povodom ove obljetnice, razgovarali smo s predsjednikom udruge Ivanom Štefekom, koji je u udruzi od samog početka, potpredsjednikom Matijom Djanješićem koji je u udruzi 15 godina te Sebastijanom Žukinom, koji je član udruge posljednjih osam godina. Otkrili su nam tko je došao na ideju osnivanja udruge, što ih drži na okupu te koliko su ponosni što je manifestacija koji su započeli sami i s malim financijskim sredstvima, prerasla u ovako nadaleko poznatu i nagrađenu

ZL: Ove godine slavite 20 godina udruge. Jedna lijepa obljetnica za udrugu koja je zaista napravila odličan posao svojom 'Bitkom kod Stubice', koja je odavno prerasla granice Hrvatske. No, vratimo se, za početak, malo u povijest, na same početke. Odakle uopće ideja za osnivanjem udruge i prikazivanjem srednjeg vijeka?

Štefek: Udruga je osnovana službeno 2004. godine, no mi smo se našli 2003. godine, kad smo radili Seljačku bunu na Kapelščaku u Stubičkim Toplicama. Za realizaciju toga zadužen je bio Muzej seljačkih buna, a u organizaciji općina Stubičke Toplice i Gornja Stubica te Grada Donja Stubica. Pokretači svega bili su djelatnici Muzeja seljačkih buna: naš prvi predsjednik udruge Tomislav Drempetić Hrčić i Zlatko Mirt Medo. Tada smo se počeli družiti i vidjeli smo da nas zanima ista priča, srednji vijek. Kako se u Muzeju seljačkih buna od 2000. održavao viteški turnir, rodila se suradnja kroz koju smo počeli prikazivati srednji vijek. Onoliko koliko se to tada moglo, u smislu opreme, koju je tada bilo teško pribaviti. Išlo se po opremu u Sloveniju, koristili smo plastične oklope iz Muzeja koji su ostali od snimanja filma 'Seljačka buna', pa smo ih obnovili malo, sašili tunike, tako da smo, koliko – toliko, izgledali k'o vitezovi. Danas kad vidimo te slike, malo nas je i sram. Ali ona se nije moglo bolje. No, mislim da smo u ovih 20 godina pokazali koliko smo se zapravo trudili, da nismo odustali i da (još uvijek) težimo boljem.

ZL: Od nekoliko entuzijasta na početku, nastala je udruga koja je dugo godina radila odličan Viteški turnir u Gornjoj Stubici. Jesu li se članovi sami nudili za sudjelovanjem?

Štefek: Uvijek je za viteški turnir trebalo puno statista, kao i danas na Seljačkoj buni. I uvijek su se pojavili oni koje je to zanimalo i stvorila se grupa od desetak ljudi. Tada su, uz mene, aktivni bili Tomislav Drempetić Hrčić, Zlatko Mirt Medo, Slaven Tomašković, Siniša Klanjčić, Matija Štefek, Dubravka Boroša,  a s vremenom su nam se pridružili mnogi članovi iz Donje Stubice, ali i okolice. Naša udruga bila je prva takva udruga u Hrvatskoj, a naš viteški turnir prvi viteški turnir u Hrvatskoj. Kad su drugi vidjeli tu priču, željeli su svoje viteške turnire. I to je postajalo sve atraktivnije, priča se nekako počela širiti sama od sebe. Organizirali su se viteški turniri po cijeloj Hrvatskoj i mi smo počeli s nastupima, a nakon toga nastajale su i druge udruge. Onda je to bilo nešto sasvim novo, zanimljivo i onima koji su htjeli sudjelovati, kao i posjetiteljima.

ZL: Tko je osmišljavao borbe, mačevanje, kako ste došli do pravilne obuke?

Štefek: Naš prvi predsjednik, Tomislav Drempetić Hrčić, došao je u kontakt s Mačevalačkim savezom Hrvatske, iz kojega nam je gospodin Sanjin Kovačić držao školu mačevanja. Naučio nas je sedam osnovnih poteza napada i obrane i zapravo se dan danas naše borbe temelje na tim potezima, od kojih stvaramo koreografije. Ono što mi prikazujemo jest borba mačevanjem koju svi hvale, jer je realna. Odnosno, trudimo se da uvijek izgleda što je realnije moguće, tako da uz glumu unosimo žar u borbe da bi one izgledale 'za praf'.

ZL: No, za pretpostaviti je da uz iskustvo to više i nisu naučene koreografije, već improvizacija.

Štefek: Parovi za borbe su uglavnom isti, svaki ima svog para i svi se već znaju, tako da se ubacuje i improvizacija. Kad netko nešto zezne, ovaj drugi predvidi, pa uspori udarac ili ga usmjeri na drugu stranu, da ne dođe do ozljede. Ali i oprema je napredovala. Mačeve nam je radio jedan kovač iz Bedekovčine, te mačeve i danas koristimo, ali kupujemo opremu najviše vani. Oprema je jako skupa, no sada imamo metalne rukavice koje prije nismo imali, zato je i bilo ozljeda. Samo prave metalne rukavice koštaju 400 eura. Kad bi se jedan vitez obukao u oklop i svu opremu, zajedno s oružjem, to ne bi koštalo ispod 5000 eura.

ZL: Kad smo već kod ozljeda, je li ih bilo puno?

Djanješić: Obzirom na sport, ili hobi, kojim se bavimo, bilo je izuzetno malo ozljeda, naspram kolike su šanse da se dogode. Jer kod svakog udarca može se izgubiti prst, oko, uho. Postoje razne udruge u Hrvatskoj koje rade scensko mačevanje. Mi smo bili na tragu tome, no ipak smo se odlučili za realniji prikaz. Scensko mačevanje je kaskadersko i scensko kazališno, gdje udarci ne idu u tijelo, 'heklaju' po zraku i ne postoji mogućnost da se netko ozlijedi. Naše mačevanje je realno i trudimo se da tako i izgleda. No, nije uvijek idilično. Nekad na nastupima žele da se mačevamo u mraku ili lošim svjetlosnim uvjetima, pod vatrom, bljeskalicama, na skliskom terenu… Puno je tu faktora i čimbenika o kojima moramo voditi računa da bi nastup izgledao realno.

ZL: Dubravka Boroša, odnosno 'Crna kraljica', bila je prva žena koja se okušala u mačevanju i radila je to vrlo vješto i atraktivno. Imate li još članica koje su u tome?

Štefek: Dubravka je bila prva, dugo i jedina, no imali smo još par cura koje su se mačevale i danas imamo. No, Dubravka je nekako uvijek bila najatraktivnija sa svojom ulogom Crne kraljice, atraktivna djevojčicama osobito, ali je privukla i druge žene koje su se htjele okušati.

ZL: Kad se sjetite prve Bitke kod Stubice, kako je sama organizacija, a i sve skupa, izgledalo tada naspram danas?

Štefek: Seljačka buna je bio prvi naš projekt, kojega smo odlučili realizirati prilikom 800 godina spomena Stubice. Bilo je buna prije, ono što sam spomenuo, 2002. i 2003. u Stubičkim toplicama, bila je i 2007. u Muzeju seljačkih buna, no te bune nisu zaživjele i 2009. godine pokazala se prilika da napravimo svoju. Osigurali smo sredstva od Grada Donja Stubica i išli smo u projekt za koji smo bili sigurno da možemo napraviti, jer smo već do tada imali iskustva i prakse sa sličnim manifestacija po Hrvatskoj, gdje smo sudjelovali i u organizaciji i izradi scenarija. No, imali smo problem ljudstva. Nismo htjeli da se na bojnom polju skupi 30 sudionika, mi smo težili brojci 300. Skupljali smo sudionike iz udruga po Hrvatskoj i Sloveniji i skupilo se 250 ljudi na bojnom polju, a imali smo i dosta statista iz naših lokalnih udruga. Ta prva Bitka bila je kod Majsecovog mlina 2009., gdje smo je odigravali svake godine do 10. izdanja, koje je održano kod dvorca Golubovec.

ZL: Mogli bismo reći da je ta nova lokacija bila prekretnica da se manifestacija digne na jedan viši nivo u i Donju Stubicu privuče više od 20.000 tisuća posjetitelja?

Štefek: Te godine nismo uspjeli dogovoriti lokaciju kod Majsecovog mlina. Bilo je raznih prijedloga za lokacije, no onda smo pričali s gradonačelnikom i odlučili iskoristiti dvorac i veliki prostor oko njega. Svi su bili u strahu, jer je to van centra i bilo kakve logističke potpore, struje, vode, ugostiteljstva… Ništa nije bilo nadohvat ruke. No, sve smo to dopeljali gore, uz pomoć Grada i Turističke zajednice. Po nekoj procjeni, tada je bilo oko 20.000 posjetitelja, što nikako ne bismo mogli prihvatiti da smo ostali na lokaciji Majsecovog mlina.

ZL: Od samih početaka pa do posljednjih godina, Bitka kod Stubice prerasla je u ogromnu manifestaciju koja, uz poseban scenarij svake godine, ima specijalne efekte, iznenađenja i još štošta što ju je diglo na visoku razinu. Koliko je zapravo posla oko toga?

Djanješić: Činjenica je da o tome razmišljamo cijelu godinu. Dosta zbog privatnog posla idem po Hrvatskoj i gledam inovativnosti, osmišljavam što bi bilo dobro uključiti. Većinu godine razmišljamo o Buni, pa nas nekako uvijek iznenadi da cijela ta godina ulaganja i truda prođe za sat vremena, koliko traje Bitka. U cijelu priču uključeno je preko 500 ljudi. Od sudionika na bojnom polju kojih je oko 250 do 300, zatim logistike, osiguranja, parkinga, marketinga, u što su uključene sve stubičke udruge i daju svoj doprinos na razne načine. Jedine godine probao sam voditi evidenciju radnih sati utrošenih u Bunu i ispalo je da sam zadnjih 30 dana prije Bune imao oko 360 radnih sati kroz pisanje scenarija, telefoniranja, dogovaranja, postavljanje bojnog polja… Promatraču je teško shvatiti koliko je to komplicirano. Na sam dan bitke, kolega do mene uživo miksa četrdesetak glazbenih kanala, od zvuka mačeva, urlika, vrana, konja, vatre, vjetra, uživo gledamo što bi pasalo i tako se dodaje. Nakon godina održavanja, bilo je nekako za očekivati da dignemo Bitku na jedan viši nivo, što radimo zadnjih godina. Željeli smo nešto bolje, ljepše, efektnije, tako da je tu i snimljena matrica i cijela je Bitka istempirana. Ja sam u sjeni, nitko me ne vidi, a hendlam cijelom Bitkom, niti jedna postrojba ne krene dok ja ne kažem, a ako se nešto zezne, improvizira se na licu mjesta. Zanimljivo je to. Dosta stresno, puno adrenalina, no onaj finalni osjećaj, kad vidim sve te sretne ljude koji kažu 'u, kak je bilo dobro', potvrda je da radimo dobar posao.

ZL: Koliko je izazov ostati na tom nivou koji ste dosegli i ponuditi svake godine nešto novo, obzirom da velika većina posjetitelja dolazi svake godine?

Djanješić: Upravo zbog njih je činjenica da niti jedne godine Bitka nije bila ista. Koliko god je ista lokacija, a svi znamo povijesne činjenice koje se ne mogu promijeniti, mi možemo promijeniti ono što je 'sad', poslati poruku. Za veliku 450. obljetnicu Seljačke bune napravili smo tako da nema pobjednika. U tom je trenu bio jako aktualan rat u Ukrajini, pa smo kraj osmislili tako da svi vojnici poginu i leže na polju, a ostaju Gubec i Tahy i govore kako ovo nema smisla. Povijest učimo i znamo, ona se ne mijenja, ali s našim malim dosjetkama trudimo se dati nešto zanimljivo i aktualno. No, i tu smo oprezni, jer se ne želimo miješati u političku sliku Hrvatske i to izbjegavamo.

ZL: Iz svega toga nastao je i daleko poznati poklik 'Buna traje!', koji sada već ne čujemo samo za vrijeme manifestacije, već ga se često može čuti u nekim prigodama, okupljanjima i to ne samo u ovom kraju, već i šire.

Djanješić: Mislim da taj poklik 'Buna traje!' zapravo govori sve. Mi kažemo da buna kod nas uvijek traje, jer o njoj uvijek razmišljamo i razgovaramo. Ali ovaj je poklik neka naša ostavština, buntovništvo, poruka. S njim smo rekli sve, a ljudi su ga prihvatili.

ZL: Od prošle godine još jedan novitet, promjena glumca koji utjelovljuje Matiju Gupca.

Štefek: U mojoj 'karijeri', to je četvrti Gubec. Na prvoj Buni u Stubičkim Toplicama glumio ga je Božidar Staroveški, nakon toga Zlatko Mirt Medo, a potom Krešimir Končevski i sad Igor Frajtag. S tim da je ovaj treći Gubec još živ, ne prenosi se uloga nakon smrti. Naime, sam Končevski ulogu je prihvatio nakon što je umro Zlatko Mirt Medo. Bilo je to pred samu Bunu i morali smo u mjesec dana naći nekoga tko bi to mogao dobro odraditi. Prošlo je sedam godina i odlučili smo se za promjenu. Svojom pojavom isplivao je Frajtag. Trebalo nam je neko vrijeme da se dogovorimo, a njega smo zadnjega pitali. Zapravo, nismo ga ni pitali, samo smo mu rekli 'ti si novi Gubec'.

Djanješić: Postoji još i jedna naša šala, koju je rekao Končevski, da je stari Gubec bio osam godina u toj ulozi i nažalost preminuo, pa je Krešo nakon sedam rekao da neće do osme ipak doći, za svaki slučaj. Budemo vidli kak bude to išlo s Frajtagom.

ZL: Tu su i mlade nade udruge. Sebastijan, koliko si dugo u udruzi i što te privuklo?

Žukina: Osam godina sam član. Ta cijela Bitka i povijest su me zanimali jako. Zapravo sve to o vitezovima bili su dječji snovi koji su se krenuli ostvarivati kada sam počeo raditi s udrugom.

Djanješić: Mi u udruzi imamo i vitezove i streličare, kmetove, ali svi krenu od Bune, to je prvi pokusni test. I onda isplivaju oni koje to zanima, a oni koji nisu toliko zagrižnjeni, odu. Plan je da su prvu godinu svi kmetovi, više-manje iz logističkih razloga, jer nemaju opremu, a i da vide što im više odgovara, koje uloge.

Žukina: Ja sam sve te uloge prošao i bilo je jako zanimljivo, a sad sam vitez. Iz početka mi je bilo draže biti streličar, ali s godinama, dečki su mi rekli da je vrijeme da se počnem mačevati, pa sam došao do viteza.

Štefek: Težimo tome da svi budu sve. Pripremamo članove da svi znaju i gađati lukom i strijelom, pucati iz vatrenog oružja, mačevati se.

ZL: Je li velik interes za učlanjivanjem u udrugu i da li se javljaju djeca, mladi ili ima i starijih? Kako se zapravo postaje članom i koliko udruga sad ima članova?

Djanješić: Posljednja Buna nam je donijela pet novih članova. Jednu gospođu od šezdesetak godina i četiri člana u rasponu od 18 do 30 godina. Najčešće nam dođi mladi članovi, a interes je uvijek najintenzivniji oko Bune.

Štefek: Startalo ih je osmero u stažiranje, no pet ih je završilo i njih smo primili u udrugu na posljednjoj skupštini početkom prosinca, kad smo i proslavili 20 godina. Stažiranje trebaju odraditi svi da bi bili primljeni, a ono podrazumijeva ispunjavanje obaveza koje im dajemo kroz godinu. Imamo određeni broj nastupa i toga se treba pridržavati. Nije dovoljna samo volja, treba biti prisutan. Ne želimo primati u udrugu veći broj članova, koji onda nisu aktivni. Zbog toga stažiranje godinu dana. Trenutno imamo 33 aktivna člana, a kroz udrugu je prošlo 80 članova.

Djanješić: Ta 33 člana odradila su ove godine 15 viteških turnira, u prosjeku 21 osoba po turniru, što je puno i pohvalno. U Hrvatskoj postroji dvadesetak ovakvih udruga, no mi smo najbrojniji, što se tiče aktivnih članova.

ZL: Puno je to gostovanja, kako to sve stižete?

Štefek: To je minimalno godišnje. Prije 15 godina imali smo i po 50 nastupa godišnje, što znači svaki vikend. Tada su ti turniri bili jako popularni, no s godinama su mnogi propali, baš kao i naš viteški turnir u Gornjoj Stubici, za koji mi je žao da se ugasio.

Djanješić: Nakon 2009. svako je selo imali svoj viteški turnir i to je zapravo bilo bezveze, jer se gubila čar. Onda smo otišli na turnir u Poljskoj, jedna od najvećih evenata, gdje u bitci sudjeluje 2000 oklopljenih vitezova, koje gleda 100.000 ljudi, pada kiša i nitko se nije maknuo. To je onda za respekt i za naučiti mnogo.

ZL: Naša je Bitka mnogoljudna upravo zahvaljujući raznim prijateljstvima i uzajamnim gostovanjima koja njegujete s udrugama po Hrvatskoj, ali i inozemstvu?

Štefek: Sigurno da ovisi o tome. Uvijek nam udruge rado dođu, jer smo dobri domaćini, a ljudi to ne zaboravljaju i rado se odazovu.

Djanješić: Svi hvale Bunu. Naši gosti iz drugih udruga uvijek dođu s pozitivnim stavom i svi su uvijek veseli. Ne dođu samo odraditi, već s entuzijazmom. Ove godine imali smo 22 udruge i ta se pozitivna atmosfera osjetila prije, za vrijeme bitke i poslije. Sada već imamo problem da nam se javljaju male udruge koje bi željele doći sudjelovati, no postavili smo određene standarde, tako da neke moramo i odbiti.

ZL: Koliko košta bitka?

Štefek: 50.000 eura, to je financijski plan za bitku za sljedeću. Znači, samo za Bitku, bez zabavnog sadržaja. Odlučili smo uložiti u opremu, za koju uvijek težimo da bude bolja, a sve to zahvaljujući Gradu Donja Stubica i Krapinsko – zagorskoj županiji te sponzorima koji su nas prepoznali i bez kojih sigurno ne bi mogli sve ovo ostvariti.

ZL: Koliko ste ponosni na to kako Bitka sada izgleda i na brend koji ste stvorili?

Štefek: Ponosni smo jako. Nakon prve Bitke 2009. godine odlučili smo to raditi i dalje. Nismo imali veliki iznos na raspolaganju, par godina bila je i kriza, dok se nije uključio Grad Donja Stubica s više razumijevanja za našu manifestaciju. Potom se uključila i Turistička zajednica svojim radom i financiranjem zabavnog dijela manifestacije, što smo mi do tada sve financirali sami. Kad smo se tu rasteretili, mogli smo više ulagati u samu Bitku i širiti je. Najveće priznanje svemu tome je i nagrada Simply the best za najbolju manifestaciju, koju smo dobili 2015. godine. Potom je HRT snimio dokumentarni film 'Buna traje' o udruzi i pripremanju Bune, koji je bio prikazan 29.1. 2018. prije manifestacije. To su priznanja za nas da smo na dobrom putu i da delamo dobar posel.

ZL: Nakon 2015. Bitka je još uznapredovala, tako da bi bilo vrijeme i za neku novu nagradu. A što možemo očekivati na sljedećoj Bitci 2025.?

Štefek: Trudit ćemo se i dalje više raditi na kvaliteti, a ne na kvantiteti, jer imamo zadovoljen jedan nivo što se tiče broja sudionika na bojnom polju, ali i publike, to su brojke taman za Stubicu. Tako da sad težimo kvaliteti i sljedeće godine ubacit ćemo neke novitete, da bude zanimljivije i drugačije.

Djanješić: Svake godine pripremimo neka iznenađenja. Nikad ne odamo prije tko će pobijediti, volimo zaintrigirati ljude, a najbitnije nam je da se posjetitelji dobro provedu i da doma ponesu neku poruku, da nešto pojedu i potroše, ali i nauče, jer Bitka je prvenstveno edukativnog karaktera.

ZL: Edukativnog karaktera, ali s dobrom zabavom i popratnim sadržajima, manifestacija koja je prerasla u brend ne samo Gupčevog kraja, nego i cijele županije, a poklik 'Buna traje' to i dokazuje, koliko je prepoznata.

Štefek: Bilo gdje u Hrvatskoj kad velimo 'buna', svi znaju da treba reći 'traje'. To je provjereno.

Djanješić: Da, uvijek pali. Čak nam ponekad malo ide i na živce. No, to smo osmislili i proširili i nema sad povratka (smijeh). Kako bilo, činjenica je da kad 20.000 ljudi nakon Bitke viče 'Bunaaa trajeee!', to je taj osjećaj koji nam govori da radimo dobar posao.