Nakon 43 godine radnog staža, legendarni i, prije svega, omiljeni ravnatelj SŠ Konjščina Dragutin Petanjek, od ove je školske godine u zasluženoj mirovini. U radnom je vijeku prikupio mnogo uspomena, a s nostalgijom se prisjetio svojih radnih početaka. - Nakon diplome na Fakultetu političkih znanosti, zaposlio sam se u Narodnom učilištu Juraj Žerjavić u Zlataru. Kao voditelj Centra za obrazovanje predavao sam društvene predmete, a mentorica Jasna Mlakar dala mi je mnogo korisnih savjeta. U Zlataru sam radio 5 mjeseci, a potom sam se 1974. godine zaposlio u SŠ Konjščina. Radilo se u staroj školi u Donjoj Konjščini, gdje je sada Galerija Čular. Bila je to derutna zgrada s pećima na drva i ugljen, pa su učenici znali stvarati neprilike, začepljivati dimovod… No bili su i vrijedni, ugodno me iznenadilo skladište škole puno svjetiljki koje su učenici ručno izradili na proizvodnom radu, kovani lusteri kakvi se rijetko vide u prodavaonicama. Oduševio me kolektiv. Puno smo se družili jer je škola bila tijesna, igrali stolni tenis, šah, sve je bilo opuštenije i bolje nego danas. Ili bar mi stariji uvijek tako mislimo… - sa smiješkom se prisjeća Petanjek, dodavši da mu je posebno ostalo u sjećanju kako je profesor tjelesnog odgoja angažirao učenike koji su sami nosili u vrećicama sa stanice 'šljaku', posipali po terenu i napravili sportsko igralište. – I djeca su bila drugačija, jako pristojna. Nikada, kada sam ulazio u školu, nisam otvorio vrata, a da nije priskočio neki učenik i rekao 'izvolite!', a kada sam išao pješke od škole do stana, često su mi nosili torbu, što mi je bilo neobično. Nastavnik se više poštivao nego danas i to je ono što me, uz prijateljsko ozračje u kolektivu, zapravo zadržalo u prosvjeti, iako sam se mislio baviti novinarstvom – zaključuje Petanjek.

Ljepše kao nastavniku

U novu, tek sagrađenu školu u Konjščini nastava je preselila 1975. godine. Petanjek je u nastavi radio 16 godina, a onda je postao ravnatelj i na tom mjestu ostao 27 godina, sve do mirovine. Mnogo mu je ljepše, kaže, bilo raditi kao nastavniku. – Bio sam oduševljen svaki puta kada sam ulazio u razred. Sjećam se, na početku sata, kada je trebalo vidjeti fali li netko od učenika, a kako je uvijek bilo onih koji markiraju, brojio sam učenike. Prebrojim i vidim da ih je dvojica više nego bi trebalo biti u tom razredu. Pobjegli su s matematike i došli na moj sat. Pitam zašto, kažu, 'jer je kod vas jako interesantno i lijepo predajete'. To mi je bilo najveće priznanje i potvrda mog rada, a znalo se često događati – priča Petanjek. Njegov je ravnateljski posao počeo u teško vrijeme, 1991. godine. Škola se tada još zvala Centar za odgoj i obrazovanje Josip Broz Tito.

– Počeo je Domovinski rat i došlo je mnogo izbjeglica iz Novske, Vinkovaca, Ćelija. Nismo formirali nove odjele, već smo učenike smjestili u postojeće razrede, bilo je teško organizirati nastavu i bilo je mnogo stresnih situacija – kaže Petanjek, koji se i tu dobro snašao i ostao mnogima u lijepom sjećanju, a jedno ga je sustiglo nedavno, kada je s Udrugom vinogradara bio na izletu u Đakovu, gdje ga se sjetio bivši učenik koji je 3 tjedna boravio u SŠ Konjščina. Na ravnateljskom ga je mjestu sustigao i jednomjesečni štrajk nastavnika zbog premalih plaća, no Petanjek se ipak radije sjeća onih dobrih trenutaka.

Najteži trenutak

- Početkom ožujka 1994. godine par učenika otišlo je na jezero u Konjščini, uzeli su čamac koji je tamo bio i vozili se. Čamac se prevrnuo i pali su u vodu. Puhao je vjetar, bilo je hladno, i oni su, umjesto kući ili razrednicima, došli takvi mokri k meni u kancelariju. U kabinetu sam imao vojničku odjeću koju sam im dao da se osuše i presvuku. Posudio sam im i šatorska krila za nadolazeći fašnik. Upali u nevolju i došli ravnatelju – smije se Petanjek, koji je uvijek poštivao kolege, ali i učenike i sa svima stvarao prijateljski odnos. – Uvijek sam svakoga rado primio i razgovarao o problemu, a to mi se poštivanje i vratilo, kada sam 1994. bio raspoređen u jedinice HV – a. Tri mjeseca bio sam u Ogulinu, istovremeno obavljao dužnost ravnatelja i pomoćnika za pomoćnu djelatnost 3. bojne 103. brigade HV – a, a 1995. Bio sam i u Oluji, gdje sam u borbenom maršu bio s bivšim učenicima. Pitali su me za savjet i slušali i tada – prisjeća se sa sjetom ravnatelj. Kao najteži trenutak u karijeri, izdvaja Veliki četvrtak 2000. godine. – Djeca su bila na dopustu, zvoni telefon, domar javlja da gori sportska dvorana. Do danas policija nije utvrdila uzrok požara. Pretpostavlja se da su kroz vrata od nužnog izlaza djeca gurnula šibicu. Požar je gotovo uništio dvoranu. No kako su svi papiri i atesti bili u redu, dobili smo odštetu i u listopadu iste godine obnovljena dvorana je otvorena utakmicom mještana i košarkaških legendi – priča Petanjek.

14 dana bolovanja u 43 godine

Za vrijeme njegova ravnateljevanja, škola je prešla na jednosmjenski rad. Moderno je opremljena, sačuvana od grafita (jer je ravnatelj obećao učenicima, ako nema grafita, možete koristiti dvoranu), a što također govori o ozračuju koje je kao ravnatelj unosio, svi koji su se zaposlili tijekom proteklih 27 godina, su i ostali, nitko nije htio mijenjati školu. Dragutin Petanjek bio je i 16 godina predsjednik GDCK Zlatar, surađivao s brojnim udrugama, vatrogascima, lokalnom zajednicom. Za svoj je rad primio i posebno priznanje Hrvatskog Crvenog križa, plaketu Općine Konjčina, odličje iz Oluje. U cijelom radnom vijeku na bolovanju je bio tek 14 dana, a 43 godine su, kaže, preletjele. Na pitanje je li bilo teško otići u mirovinu, Petanjek odgovara: - Dok sam bio ravnatelj, oko 10 tisuća đaka prošlo je kroz školu, potpisao sam 10 tisuća svjedodžbi. Neki su od njih svećenici, neki liječnici, inženjeri, profesori i ponosim se time. No čovjek se mora pomiriti s vremenom. Ono što sam nekad napravio za par minuta, sada mi treba par sati. Trebalo je i pratiti sve te nove tehnologije, i s te sam strane s radošću očekivao mirovinu, a opet, neke mi stvari nedostaju. No, ne mirujem. Imam stan u Konjščini i 'rezervni položaj', kuću u Lovrečanu, oko koje ima posla. Bavim se unukom, njegujem voćnjak, pripremam sokove, ajvare, volim kuhati – govori o umirovljeničkim danima.