U lipnju 1947. godine Komitet za kulturu i umjetnost pri vladi bivše države dodjeljuje zvanje majstora istaknutim kiparima Antunu Augustinčiću, Frani Kršiniću, Vanji Radaušu, Tomi Rosandiću i Borisu Kalinu. Kroz zagrebačku majstorsku radionicu istaknutog kipara Antuna Augustinčića za postdiplomski studij kiparstva, u kojoj su se, među ostalim, izvodili i veliki spomenički projekti, prošlo je preko 40 mladih polaznika koji su imali priliku potpuno ovladati zanatom i usavršiti svoje znanje i vještinu. Među njima se posebno isticao daroviti mladi kipar Vladimir Herljević koji će se impresivnim kiparskim opusom čvrsto utkati u tkivo hrvatske umjetnosti. Izrastao je na formi likovne tradicije preobražavajući je u djela osobne stilistike. Herljević je rođen 1930. godine u Varešu (Bosna i Hercegvina).

Statua Tita

Godine 1951. upisuje se na zagrebačku akademiju likovnih umjetnosti na kojoj je diplomirao 1956. godine u klasi Antuna Augustinčića, profesora u čijoj je Majstorskoj radionici proveo više od dva desetljeća. - Imao sam sreću kao i mnogi drugi kolege. Kada sam završio akademiju i dobio akademsku nagradu, pozvao me Augustinčić da dođem na razgovor u njegovu majstorsku radionicu, Jabukovac 6 i pitao me želim li nastaviti školovanje ovdje. Rekao sam mu "Kako da ne, vrlo rado, profesore"! Želio sam da nastavim postdiplomski studij u njegovoj majstorskoj radionici. Bio sam jako sretan. Majstorsku Augustinčićevu radionicu ne bi si mogao nikada priuštiti, kao ni druge kolege. Čim smo došli u radionicu, nakon 2 - 3 mjeseca počeli smo raditi reljef za banjalučki spomenik - s ponosom kaže Vladimir Herljević. Istakao je da je napravio 90 kvadratnih metara reljefa. Radio je s kolegom Ivanom Pavićem Matiju Gupca, konjanike... Statuu Tita u Velenju. Kip je bio visok 6.30 metara, jer su 3 puta uvećavali majstorovu skulpturu Tita u Kumrovcu. S majstorom su radili popola, no Kumrovečki Tito je bila njegova skulptura.

Poštovanje ne samo kao prema majstoru, već i kao prema prijatelju

Koliko vam je značila majstorska radionica, pitamo ga. - Neću reći da je imao očinski odnos prema nama, ali bio je vrlo korektan prema svojim suradnicima i sve nas je oslovljavao sa "vi". Kod svakog posla nas je pitao hoćemo li raditi za "toliko i toliko novaca". Mnogi su pristali jer posla nije bilo. Dobro nas je plaćao. Ako je netko htio u njegovoj majstorskoj radionici raditi druge kompozicije, nevezane uz njegove radove, nije imao ništa protiv. Godine 1960. radio sam reljefe za 700-tu godišnjicu grada Bihaća, bez prigovora, uz majstorove korekcije. Bili smo u stanju rješiti sve probleme jer smo imali zanatske osnove. Majstor Avgustinčić je insistirao na zanatskoj perfekciji koja danas dolazi u drugi plan, što mislim da nije dobro. Ako uzmete i ostale aktivnosti i zanate, npr. da stolar ili šuster idu u neke apstrakcije - dodaje Vladimir Herljević. Jedna od značajki dobrog spomenika je njegova mogućnost trajana u vremenu i prostoru. Augustinčić je ovladao svim tajnama i stekao primat u naručbama javnih spomenika iz zemlje i inozemstva. Sa svojom stručnom suradničkom ekipom iz njegove Majstorske radionice nizali su se spomenici. Jedna od njih bila je konjanička skulptura cara Ras Makonnena u Hararu, Etiopijaje. U majstorovoj ekipi posebno se isticao Vladimir Herljević. - Profesora Augustinčića sam poštovao ne samo kao majstora, već i prijatelja. U mene je imao puno povjerenja i pred kraj života prepustio mi je da vodim majstorsku radionicu za vrijeme njegove bolesti. Kad je Augustinčić umro (u svibnju 1979.), čak i prije toga, napisao sam mu dopis da bih želio da jedan dio njegovih skulptura bude postavljen u njegovom ateljeu gdje je radio. Rekao mi je da nema ništa protiv. Isti sam dopis poslavo Jugoslavenskoj akadmiji znanosti i umjetnosti i oni su to odobrili. Doveo sam ovamo novinara Enesa Čengića koji je to snimio i bili smo suglasni u koncepciji, no poslije je došlo do toga da se kaže da ne može biti tu, jer ima svoju galerijju u rodnom Klanjcu. Time je naša ideja ostala neostvarena.

Veliki poduhvat

Vladimir Herljević posebno ističe da je Spomenik Seljačkoj buni i Matiji Gupcu, bio veliki poduhvat 70-ih godina prošlog stoljeća. Marina Barićević, autorica biografije Vladimira Herljevića, u svom rezimeu među ostalim ističe da je Herljević obilježio rad velikog inteziteta. Zanatsku komponentu stekao je u amblematskoj Majstorskoj radionici Antuna Augustinčića, koja je kiparu naročito koristila u zadacima restauracijske spomeničke baštine i u monumentalnoj memorijalnoj plastici. Kao rijetko koji skulptor, Herljević je dao osobni stvaralački doprinos maloj plastici i spomeničkoj monumentalnosti, plaketnoj umjetnosti i obnovi baštine, sakralne dekoracije i sakralnim interijerima. Dimenzije su bile izazov, nikako prepreka. Neki zarazni entuzijazam vero ga je po višemetarskim skelama radije nego držao u udobnom i lijepom ateljeu na Jabukovcu. Njegovom duhu, pomalo nalik na pustolova, previše bi bilo jednostavno voditi "trku" bez zalaganja i tako sve do ovih dana, kad umjetnik ulazi u 92. godinu, ne nastaje tišina, nego ostaje likovna potreba da gradi dok jest. Herljevićeva popudbina je iskustvo, veće od svih škola.