ZL: SDP u Zagorju već dugi niz godina poprilično dobro stoji, što je prije svega vidljivo iz izbornih rezultata. Što je, po vama, razlog da u Zagorju prolazite bolje, nego u nekim drugim dijelovima Hrvatske?

Milanović: Put uspjeha SDP-a, do današnje razine u Zagorju, nije baš išao preko noći. Trebalo se tu dosta boriti, jer prvih deset godina je bilo teško. Iznijeli su ih naša Sonja Borovčak, koja je držala SDP kroz devedesete godine kad je bilo jako teško, pa naš Ivan Hanžek u Zaboku, a i mnogi drugi, držali su SDP debelo iznad vode. Novi je uspjeh došao unazad deset godina, a naročito od kada je Hajdaš postao župan, pa nakon njega Željko Kolar i cijeli niz načelnika i gradonačelnika, koji su još podigli rejting SDP-a, i koji je trenutno viši nego ikad. To je rezultat upornog rada. Za to su zaslužni ljudi SDP-a od početaka do danas, kad je SDP dominantan. Ne možete to uspoređivati s, recimo, Rijekom. Malo je ovdje ipak teže dizati SDP.

ZL: Svakodnevno se analizira i komentira aktualna politička situacija u Hrvatskoj, ali kad sve to što se nakon parlamentarnih izbora izdogađalo, dakle, unazad tri mjeseca, sagledate s današnje pozicije, biste li u nečem drugačije postupili?

Milanović: Nakon izbora su karte podijeljene, rezultati se znaju i ne vidim što bih bitno drugačije mogao učiniti. Pokušali smo u najboljoj namjeri sastaviti Vladu s Mostom, ali ako ništa drugo, barem smo na kraju razotkrili namjere Mosta i HDZ-a, a premijer je doveden bez izbornog legitimiteta, i sad nek Hrvatska živi s ovom nevoljom, koja se pogrešno naziva hrvatska Vlada. Više sam puta rekao da nemamo Vladu,  i zbog toga sam kao političar i građanin zabrinut za interese svoje države.

ZL: Kad ste već spomenuli novu Vladu, ima onih koji misle da neće izdržati četiri godine? Što vi mislite?

Milanović: Iskreno, ne znam. Ali ne treba nikad podcijeniti ljudsku pohlepu, inertnost i statičnost, želju takvih ljudi da se zadrže u nekom za njih ugodnom stanju. Kad shvate da je neugodno i njima i okolini, bit će kasno. Prema tome, odgovor je – ne znam. Nemamo iskustva s ovakvom Vladom. Jer ovo se nikada u Hrvatskoj, pa ni u Europi nije dogodilo. Zato sam zabrinut, a ostavili smo im državu s pet kvartala rasta u plusu, daleko uređeniju državu nego što smo je zatekli.

ZL: Vidite li sebe ponovo kao budućeg premijera?

Milanović: Da. Naravno, ukoliko moja stranka i hrvatski birači to odluče, jer nisam jedini koji o tome odlučuje. Imam energije, iskustva i znanja koja me za taj poziv kvalificiraju. Kažem poziv, jer to je više od posla. S problemima države i građana živite konstantno jer ih morate rješavati.

ZL: Kad smo već kod tih odluka, evo, uskoro će vaši stranački kolege na unutarstranačkim izborima, po principu „jedan čovjek – jedan glas“, birati ili vas ili nekog od vaših protukandidata za predsjednika SDP-a. Čelnici zagorskog SDP-a, na čelu sa Sinišom Hajdaš Dončićem, javno su se izjasnili da podržavaju upravo vas, a vaš protukandidat, Zlatko Komadina, kaže da to nije fer, da treba pustit članove da sami odlučuju.

Milanović: To nije stvar fair playa, dakle, zahvalan sam na podršci čelnicima zagorskog SDP-a, no to nije bila njihova obaveza prema meni, niti prema kome drugome. Oni su to napravili i, ustvari, izložili su se prema svome članstvu, no, vjerujem da znaju što rade i da znaju kako njihovo članstvo razmišlja. „Jedan član – jedan glas“ je moja inovacija i moje političko dijete u statutu SDP-a. Komadina i neki drugi su bili protiv toga 2008. Sad mi je drago da se svi na to pozivaju. To vidim kao svoj doprinos, i to ključan doprinos, demokratizaciji SDP-a, bez kojeg ništa ne bi bilo isto. Tako da, zahvalan sam predsjednicima svih organizacija u Krapinsko-zagorskoj županiji. Oni su preuzeli stanoviti rizik, jer na kraju, kad se prebroje glasovi, vidjet će se koliko njihovo članstvo dijeli njihovo mišljenje, ali vjerujem da poznaju svoje članstvo. Znači, to nikako nije pitanje fair playa, nego pitanje njihovog stava i hrabrosti da ga javno iznesu. Preuzeli su odgovornost. Nisu trebali, učinili su to dragovoljno, i kažem, na tome sam im zahvalan.

ZL: Spomenuli ste demokratizaciju stranke, mislite li da ovakav omjer snaga kakva je sad u Saboru i izvršnoj vlasti, može doprinjeti demokratizaciji Hrvatske, u smislu da se podigne utjecaj Sabora? Nije nikakva tajna da se kod nas odluke oduvijek donašaju negdje drugdje, a Sabor ih obično samo potvrdi.

Milanović: Da, kao i u Westminsteru, u Engleskoj. Nisu sve države iste. Mnoge demokratske države imaju drugačije uređenu ulogu parlamenta, od dominantne, do puno manje ili nimalo dominantne. Što ne znači da Švedska i Velika Britanija, i jedna i druga, nisu uzorne demokracije. Međutim, trenutačno je u Hrvatskoj problem što se odluke ne donose nigdje. Osim možda u nekim korporativnim krugovima za koje ni ne znamo da postoje i koje ne vidimo. U svakom slučaju, Vlada je prvi centar vlasti i odlučivanja u Hrvatskoj, nju podržava saborska većina, politička većina, međutim, u ovom trenutku ostali smo i bez jednog i bez drugog. Nema jasne većine u Saboru, to je neka plutajuća većina, bova, za koju se veže kako kome i kada odgovara, i imamo Vladu koja nema autoriteta i u koju ljudi dolaze i odlaze pod skandalima. U javnosti je svakodnevno zgražavanje nad kadrovima ove Vlade.

ZL: Prošlog tjedna Saborski odbor za unutarnju politiku nacionalnu sigurnost nije prihvatio izvješće Dragana Lozančića o radu SOA-e, te se tako ponovo aktualizirala tema o njegovoj smjeni. Riječ je o daleko važnijem pitanju za državu, nego što je to u javnosti možda prepoznato. Što to konkretno znači sa sigurnosni sustav RH?

Milanović: Do prije dva mjeseca nitko nije znao tko je Dragan Lozančić zato što je svoj posao radio uzorno i patriotski. A onda je nekim sitnim dušama i sitnim političarima bilo potrebno da opravdaju svoje druženje s hrvatskim polusvijetom, pa im je za to kriv Lozančić. A ja sam im rekao da im tu ne bi ni CIA pomogla. Dakle, Lozančića neka smjene ako nemaju drugog načina, samo neka ga prestanu maltretirati jer čovjek ima važnijeg posla nego da služi toj šaki jada. Inzistiram na terminu 'šaka jada', jer ta fraza opisuje gubitak elementarnog dostojanstva u čovjeka zbog nekih osobnih interesa, opisuje kako su se ponašali izdajnički i u ovoj krizi s migrantima, kad su bili sitni denuncijanti kod Budimpešte i Beograda, koji nisu naši neprijatelji, ali nam nisu bili ni partneri u toj vrlo teškoj situaciji s izbjeglicama. Dok je Vlada krvarila, da ne bi krvario narod, dok smo humano i uspješno s brojnim našim građankama i građanima, koji su velikodušno volontirali, pomagali oko izbjeglica, dok smo, dakle, taj problem rješavali s ostalim državama EU, protiveći se žici i dovođenju vojske na granice dok god to nije neophodno, oni su nas cinkarili okolo. To zovem izdajom.

ZL: Obzirom da ste kao premijer imali pristup raznim informacijama i državnim tajnama, jeste li zabrinuti za sigurnost Hrvatske u ovom trenutku?

Milanović: U ovom trenutku ne, ali srednjoročno i dugoročno da, jer ovo je bezvlađe. I da se vratimo na trenutak na Lozančića. U posljednje vrijeme na svakom skupu dobijam pitanja od članova i simpatizera o Lozančiću. I to je simptomatično, zato jer je taj čovjek, kojeg i dalje nitko na ulici ne bi prepoznao, sinonim služenju zakonu i državi, s jedne strane, dok s druge strane imate nasilje nad institucijama koje provodi ova vlast. I tako Lozančić postaje simbol. I sad njegovo izvješće, na Odboru nije prihvaćeno. To je sramota. Neka ih bude stid. Neka čovjeka ostave više na miru i neka ga smijene. U odnosu na svog prethodnika, Lozančić je nobelovac. Njegov prethodnik je sitna duša, kojeg sam, da bi ga spasio od diciplinskog postupka, poslao za generalnog konzula u Los Angeles 2012. To su Karamarkovi kadrovi, a Lozančić je bio moj izbor, ali prije svega častan hrvatski kadar.

ZL: I za kraj, obzirom da smo mi Zagorski list, koje su Vam, osobno, prve asocijacije kad netko spomene Hrvatsko zagorje?

Milanović: Grunt. Odnosno, grunt ili njiva koju smo imali na Sutli i stalno smo se prepirali jel to Zagorje ili Prigorje, jer to je Harmica i Vukovo Selo, a Kraljevec na Sutli je već Zagorje. No, tamo je i kajkavski drugačiji. Oni govore kajkavskom ikavicom. Postoje i cijeli rječnici donjosutlanske kajkavske ikavice. Eto, prva asocijacija na Zagorje je, dakle, ta, da mi je to na neki način drugi dom. Osim šireg centra Zagreba, postoje dva mjesta s kojima sam se u životu na neki način srodio. Jedno je donjosutlanski kraj, gdje su roditelji imali grunt i vikendicu na Sutli, na slovenskoj granici, a drugo je otok Krk.

ZL: Čeka li Vas onda starost na zagorskom Gruntu?

Milanović: Ne, roditelji su to prodali. Ali promijenio se i način života. Žao mi je zbog toga. Međutim, proveli smo tamo par desetljeća života. Tamo sam naučio i kopati, jer mi je otac dao sitan novac, za džeparac, da iskopam kubik ilovače za šaht, kad je dolazila voda, što je bilo dosta davno. Onda sam ga pitao zašto nije dao onom rovokopaču da to iskopa za pet minuta. Odgovorio mi je smijući se da to nije isto. Na kraju sam krvavih i žuljevitih ruku otišao za Zagreb. No zbilja sam puno vremena tamo provodio, ali, eto, to sa kopanjem je jedna stvar koju posebno pamtim kao nešto vrlo naporno i uzaludno. Ali, dobro sam se oznojio.