ZL: Kad je u pitanju PU Krapinsko-zagorska, mnoge statistike idu vam u prilog. Po mnogo čemu ste najbolji ili među najboljima u RH. Primjerice, u odnosu na broj stanovnika, u 2015. godini u Zagorju je bilo najmanje kaznenih djela. Jesu li razlog tome specifičnosti regije i mentalitet ljudi ili angažman policije?

Bukvić: Bitno je napomenuti da su statistike brojčani pokazatelji, ali iza tih brojki nalaze se nečije sudbine, nečiji životi i, nažalost, u većini tih kaznenih djela postoji i žrtva. Kada se mjerimo prema broju stanovnika, čak devet županija u Hrvatskoj ima manji broj stanovnika od Krapinsko-zagorske županije, dakle, razlog najmanjem broju kaznenih djela nije u tome da smo najmanja županija. Od njih devet, čak osam županija ima znatan broj kaznenih djela više od nas. Dakle, od ukupno dvadeset policijskih uprava u državi, na sto tisuća stanovnika mi imamo najmanji broj kaznenih djela u državi, dakle, 838 kaznenih djela. Ne mogu biti toliko neskroman i tvrditi da je takav rezultat isključivo zasluga policije i da mi represijom postižemo takve rezultate. To bi bio pogrešan put. Smatram da onaj tko misli isključivo represijom rješavati probleme, da ih nikada neće uspješno rješavati. Uvjeren sam da je takav rezultat došao prije svega zbog velikog broja preventivnih aktivnosti koje policijska uprava provodi u suradnji sa Županijom, gradovima i općinama, a ne zbog čiste represije kao što su policijska kažnjavanja ili intervencije. Veliku ulogu u tome ima i samosvjesno i odgovorno ponašanje naših građana. I želim posebno istaknuti i pohvaliti njihovu suradnju s policijom. Naime, ukoliko se policija na neki način odvoji od građana, nemoguće je postići takve rezultate. Zato smo iznimno dobro povezani s građanima i to je jedan od razlog uspjeha. S druge strane, jedan od razloga je i sam rad policijskih službenika, njihova motivacija i njihovo obrazovanje. Naravno, uz to, važna karika su i kvalitetni rukovoditelji, jer bez njihove predanosti, ljudi ne bi bili motivirani. Dakle, kad sve sumirate, preventivne akcije i dobra suradnja sa Županijom, suradnja s građanima, kvalitetna i motivirana policija i vodstvo policije, sve to utječe upravo na ovaj dobar rezultat. Bilo koja od tih karika kad ne bi funkcionirala, izostali bi i rezultati.

ZL: Koji su najveći problemi s kojima se policija u Zagorju susreće?

Bukvić: Gotovo četrdeset posto kaznenih djela s kojima se susrećemo su imovinska kaznena djela. To su najčešće teške krađe i krađe. Naša uspješnost u otkrivanju počinitelja tih djela je poprilično velika i tu smo zadovoljni, ali, evo, postavlja se pitanje zašto se ta djela dešavaju. Otvorenost granica je sigurno učinila svoje. S druge strane, poznato je da u Zagorju ima puno klijeti, da ima onih koje su posjećenije, ali i onih koje se ne posjećuju po nekoliko mjeseci. A broj stanovnika po zagorskim brežuljcima se smanjuje. Nekada su najbolji čuvari tih vikendica i klijeti bili naši susjedi. Danas, nažalost, vidimo sve više praznih vikendica i kuća u kojima nitko ne živi. Zato često nemamo mogućnost prevencije od strane građana, koji su znali pravovremeno reagirati u slučaju provala ili kretanju nekih njima nepoznatih osoba. Zbog svega toga, nažalost, danas trebamo stanovnike Zagorja usmjeriti više u pravcu tehničke zaštite tih objekata. Možda da napomenemo i činjenicu da se nekad u tim klijetima moglo otuđiti najviše neka kobasica ili neko vino, a danas nerijetko u njima ima skupe tehnike, alata i razne opreme, zbog čega nastaje veća materijalna šteta. I to nam zadaje probleme.

ZL: Unazad desetak, možda i više godina, u javnosti je stvorena slika da nedostaje policajaca, ali i mnogi načelnici policijskih postaja diljem Hrvatske govore kako zbog pomanjkanja policajaca imaju problema s organizacijom posla. Kakva je po tom pitanju situacija u vašoj PU? Fali li vam policajaca?

Bukvić: Trenutno imamo sveukupno 663 djelatnika, od čega je 507 ovlaštenih službenih osoba, a ostali rade u popratnim službama i upravnim poslovnima. Treba napomenuti da tu nije riječ o nikakvoj administraciji, nego o određenoj vrsti poslova koji zahtijevaju rad u prostorijama. Oni moraju imati adekvatnu i prilagođenu prostoriju, kao na primjer službenici koji rade po maloljetničkom kriminalitetu moraju imati prostoriju koja će biti prihvatljiva djetetu za razgovor. Dakle, želim reći da su u samoj upravi koncentrirane one službe i oni službenici koji obavljaju određene specifične poslove za područje cijele Županije. Što se tiče policijskih postaja, točan je podatak da načelnici imaju poteškoća u organizaciji  službe zbog nedostatka policijskih službenika. Mi u tom kontekstu nismo popunjeni i nedostaje nam oko 30 posto policijskih službenika. Kad sam došao na čelo PU Krapinsko-zagorske, zatekao samo oko stotinjak djelatnika više, koji su otišli u ove četiri godine iz PU, što u mirovinu, što na neke druge poslove. No, moram naglasiti da ni  ja niti oni koji će na ovo mjesto doći nakon mene, ne možemo voditi brigu samo o ovom trenutku, nego moramo razmišljati unaprijed i brinuti se za budućnost funkcioniranja službe. Zašto to napominjem? Mi imamo Schengesku granicu sa Slovenijom. I moramo razmišljati kad će se ta granica preseliti na istočne granice RH. Izvjestan broj tih policijskih službenika koji danas rade na granici sa Slovenijom obiteljski je vezan za ovo područje, imaju svoje familije ovdje i bit će teško za očekivati da će svi oni napustiti ovo područje i ići 300 ili 500 kilometara dalje. Smatram da trebamo razmišljati u tom kontekstu i da je bolje do tog momenta funkcionirati s postojećim brojem ljudi, kako bismo kasnije mogli apsorbirati te službenike i s njima izvršiti popunu. Na taj način nećemo imati viška i ljudi će biti zadovoljni. No uz domišljatost, angažiranje i motiviranost svakog rukovoditelja, vjerujte mi, i sa ovim brojem ljudi mi se i sada možemo pohvaliti da imamo najbolje stanje.

ZL: Kad je u pitanju policijski posao, osim što je Zagorje pogranično područje, ima li nekih drugih specifičnosti u odnosu na ostale Policijske uprave?

Bukvić: Za Zagorje se tradicionalno vuče uvriježeno mišljenje da su ovdje ljudi skloniji alkoholu nego u drugim krajevima, ali ja to moram demantirati. Taj podatak nije točan ni u kom kontekstu. Niti po broju osoba koje su alkoholizirane po pitanju javnog reda i mira, niti po broju alkoholiziranih vozača u prometu  ili nekih drugih vrsta prekršaja, ništa ne odskače u odnosu na druge Policijske uprave. Ne mogu, dakle, izdvojiti ništa specifično. Ono što se možda ovdje može spomenuti  je još uvijek  zatamnjena brojka obiteljskog nasilja. O tome je teško govoriti u statističkim pokazateljima jer ne možemo znati kolika je tamna brojka, no to nas zabrinjava i zato kroz naše preventivne aktivnosti pokušavamo doći do svake obitelji  kako bi se žrtve oslobodile straha od prijave i prepoznala nasilje. Nadamo se da ta tamna brojka nije velika.

ZL: Kod nasilja u obitelji, ali i u mnogim drugim postupanjima, policijske su ovlasti zadnjih petnaestak godina poprilično limitirane. Koliko to policiji otežava posao?

Bukvić: Policija u tome nije samostalna, mi smo povezani s centrima za socijalnu skrb i drugim institucijama i tu zajednički nastupamo. Policiji je teško postupati zato jer je nekako uvriježeno pravilo iz prošlih vremena da smo mi ti koji bi trebali možda više arbitrirati. A policija je iz te arbitraže polako izašla i više uključujeostale službe koje trebaju djelovati. Naravno da tu ima poteškoća. Pogotovo kod slučajeva obiteljskog nasilja gdje vi osobu trebate izdvojiti iz onog okruženja u kojem živi. I onda dobijemo apsurdne presude u kojima se osoba mora udaljiti od te obitelji na određenoj udaljenosti, a oni žive u stanu ili mjestu. Onda nastaje problem kod nadzora i provođenja te mjere. Naravno da bogatije zemlje više ulažu i onda mogu pružiti puno veće mogućnosti u cilju te zaštite.

ZL: U Zagorju, na sreću, nema puno ubojstava, a kad se i dese uglavnom je počinitelj odmah poznat ili se vrlo brzo otkrije. No, slučaj jednog, javnosti vrlo poznatog ubojstva, još uvijek nije riješen. Naime, policija još uvijek nije otkrila ubojicu ili ubojice obitelj Horvatin iza Radakova. Radi li još policija na tom slučaju ili se nakon sedamnaest godina odustalo?

Bukvić: Broj otkrivenosti ubojstava u Hrvatskoj je iznimno visok. To je neusporedivo s mnogim drugim zemljama  EU. Naš postotak otkrivenosti tih ubojstava je oko 98 %. Isto je i u našoj Županiji. U 99% slučajeva mi sva kaznena djela ubojstva rješavamo. No, dešava se da neka ubojstva nismo uspjeli riješiti. Ona se ne dešavaju često, ali se dese i vuku se godinama. To ne znači da se po tim kaznenim djelima ne radi. Niti  jedno ubojstvo se ne može staviti u ladicu. Kao što znate postoje različiti motivi ubojstava. I u 98% slučajeva ubojstva su  rješiva. Najveći problem je kod onih ubojstava koja su naručena, sofisticirana ili za koja je više osoba ili čitavo okruženje zainteresirano da se to ne otkrije.

ZL: Moj osobni dojam je da ste vi poprilično nepoznati javnosti, za razliku od nekih vaših kolega iz drugih PU. Nema vas baš ni u medijima, ne eksponirate se. Mislite li da je to dobro za vaš posao ili je to samo vaš osobni stil rada?

Bukvić: Dopustite mi prije da se javno zahvalim svim onim policijskim službenicima koji nemaju mogućnost primiti javnu pohvalu, niti ih možemo predstaviti  kao svojevrsne junake, zbog interesa sigurnosti njih i njihovih obitelji. A vjerujte mi da takvih policajaca ima u našoj Policijskoj upravi i njihov rad se vidi u konkretnim predmetima, ali njihov rad ne može biti javno pohvaljen. To su ljudi koji se žrtvuju, oni koji rade na organiziranom kriminalitetu, koji rade po drogama, koji su svakodnevno na našoj granici ili cesti. Bez takvih kvalitetnih i motiviranih ljudi cijeli sustav ne bi tako dobro funkcionirao. Suština svega su ljudi. Tehnika je važna, ali ona sama neće ništa riješiti. Bitan je ljudski faktor, a sve ostalo nam pomaže. No, da se vratim na vaše pitanje, dakle, niti ja, niti moji načelnici postaja, nismo plaćeni da radimo na svomvlastitom  imidžu putem medija, nego je naš primarno posao zaštita života i osobna sigurnost građana, njihove imovine.A ne da se bavimo samopromocijom. Mene ne vidite puno po novinskim člancima ili televizijama, ali ćete me moći vidjeti među običnim ljudima. Često imam vrlo dobre sugovornike koji žele da u njihovoj sredini vlada red, mir i poštivanje. Ono malo slobodnog vremena koje imam volim iskoristiti družeći se s takvim ljudima.

ZL: Pa evo, kad ste već toliko samozatajni, možda za kraj nešto i o vašem privatnom životu. Vi živite u Zagrebu, jel tako?

Bukvić: Da, živim u Zagrebu. Dobro da mi niste postavili ono pitanje koje je uvriježeno kod nas 'Odakle sam', jer na to pitanje bih vam mogao reći da sam  rođen u Slavoniji, da mi je porijeklo djeda i bake iz Zagorja, da sam radio četiri godine u Slavonskom Brodu, u Bjelovarsko-bilogorskoj PU četiri godine, bio sam načelnik PU Zagrebačke isto četiri godine i da sam u ratu proveo također blizu četiri godine.  Mislim da bi bilo dobro kad bi i ostali moji kolege mogli mijenjati sredinu svake četiri godine, jer svakim dolaskom na novo radno mjesto nastojite unaprijediti sustav i unijeti nešto novo.

ZL: U braku ste, imate i djecu. Kako oni podnose vašu načelničku funkciju?

Bukvić: Da. Imam dvoje djece, kćer je na drugoj godini fakulteta, a sin još ide u osnovnu školu. Oni su naučeni na ovo. Obzirom na vrijeme koje sam prije provodio na poslu, sada me još i previše ima doma. Pogotovo u odnosu na vrijeme kad sam radio u Slavonskom Brodu. Sada je lakše. Zagorje je, gotovo predgrađe Zagreba i mnogi rade u Zagrebu, a žive ovdje.