Kad su u pitanju lokalni vodovodi, Krapinsko – zagorska županija po njihovom je broju među vodećima u Hrvatskoj. Prema nekim podacima, početkom 21. stoljeća bilo ih je čak petstotinjak, no taj se broj postupno smanjivao kako se širila mreža javne vodoopskrbe, na koju su se tijekom godina priključivali pojedini zaseoci pa i čitava sela. Prema podacima iz 2016. godine bilo ih je tako oko 180, a sada se procjenjuje da ih je ostalo još stotinjak.

Uglavnom, većina lokalnih vodovoda u Zagorju izgradila se šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kad je ekonomska situacija postala za građane nešto povoljnija nego što je to bila u razdoblju prije i neposredno nakon Drugog svjetskog rata. No, činjenica je i da je industrijski razvoj u tadašnjoj SFRJ učinio potrebnu opremu i tehnologiju mnogima dostupniju. Javna vodoopskrbna mreža, ako gledamo pokrivenost ukupnog broja kućanstava, tada je u Zagorju bila slabo razvijena, a najveći razlog tome možemo tražiti upravo u konfiguraciji terena. Ako su tijekom šezdesetih godina neka sela na zagorskim brdima po prvi puta dobila struju, možemo samo zamisliti kako bi skup i zahtjevan projekt tada bio da se grade prepumpne stanice i do svakog brda dovede vodovodna mreža s dovoljnim i konstantnim pritiskom vode.

Stoga su se mnoga kućanstva i dalje služila svojim bunarima, kako su to činila 'od kad je svijeta i vijeka', a tamo gdje su postojali veliki izvori te dovoljna sloga i ekonomska mogućnost mještana, počeli su se graditi lokalni vodovodi koji su opskrbljivali samo pojedine zaseoke ili sela. Neki samo par kuća, a neki čak i par stotina kućanstava. Oni koji su ostali u upotrebi do danas, odnosno, koji se nisu tijekom zadnjih par desetljeća širenja javne vodoopskrbne mreže u nju uključili, i dan danas ističu kako su njihovi roditelji ili djedovi i bake 'sami isfinancirali i izgradili vodovod, kojeg im sada netko želi uzeti'.

S te strane gledajući, negativne reakcije pojedinaca na Uredbu Vlade o kojoj smo pisali OVDJE, a prema kojoj bi lokalni vodovodi trebali ući u sustav javne vodoopskrbe, u tom dijelu je i razumljiva, a s ljudske strane razumljiv je i njihov otpor da im se povećaju računi za vodu, koje su u jednom legalnom, velikom vodoopskrbnom sustavu strogo definirani i u sebe uključuju i niz naknada i davanja. No, ponavljamo, to je samo jedna strana medalje. A da su druge strane medalje postali svjesni i sami brojni upravitelji ili vlasnici lokalnih vodovoda, pokazuje i činjenica da se njihov broj u dvadesetak godina smanjio za 80%.

Jer razlog smanjenja tog broja nije samo povećana dostupnost javne vodoopskrbne mreže, već i činjenica da su mnogi lokalni vodovodi sami molili javne, legalne isporučitelje vode da ih preuzmu. Podsjetimo, kao što smo pisali OVDJE, u Zagorju su četiri takva isporučitelja: Zagorski vodovod iz Zaboka, Krakom – Vodoopskrba i odvodnja iz Krapine, Vodoopskrba i odvodnja – VIOP Pregrada i HUMVIO iz Huma na Sutli. Osim što je Uredba Vlade (koja je trenutno izvan snage zbog zahtjeva za ocjenom njene ustavnosti) odredila da sve te javne isporučitelje treba preuzeti Zagorski vodovod, određeno je da taj veliki javni distributer treba preuzeti i sve lokalne vodovode. Zakon o vodnim uslugama definira lokalne vodovode kao one koji isporučuju više od 10 kubičnih metara vode dnevno i/ili opskrbljuju više od 50 ljudi. 

Kako nam je pojasnio direktor Zagorskog vodovoda, Mario Mihovilić, vodovodi koji isporučuju i opskrbljuju manje, neće se obrađivati, niti uzimati u obzir kad i ako Uredba Vlade RH ponovo stupi na snagu. -Ti manji teško da će i opstati, no ovi koji su obuhvaćeni Zakonom, oni će, ako Vladina Uredba stupi na snagu, morati po njoj postupiti. No, mi se trenutno time ne bavimo, budući da je Uredba van snage, nego se bavimo samo onim lokalnim vodovodima koji se nama sami obrate ili za neku pomoć, ili za udruživanje – pojasnio nam je Mihovilić.

  Mario Mihovilić, direktor Zagorskog vodovoda

-Razlozi zbog kojih su vlasnici ili upravitelji lokalnih vodovoda tražili pripojenje Zagorskom vodovodu su višestruki. No, prvenstveno je riječ o problemima s nedostatkom vode u sušnim razdobljima jer je tu većinom riječ o površinskim izvorima na koje utječu padaline, a naravno, nakon toga, razlozi su i problemi oko održavanja i potrebnih investicija, kao i loša kvaliteta vode – priča nam Mihovilić.

Kvalitetom vode, odnosno činjenicom kako voda u velikom broju lokalnih vodovoda nije zdravstveno ispravna za piće, bavit ćemo se u jednom od narednih tekstova u ovom serijalu, no sad ćemo samo usput spomenuti kako je zdravstvena ispravnost vode definirana zakonom i da ona podrazumijeva kemijsko-biološku ispravnost, kvalitetu izgleda (eventualna mutnoća), a treće što se kontrolira je miris vode. Da bi voda bila zdravstveno ispravna, sve tri kategorije moraju biti u propisanim parametrima, a to u mnogim lokalnim vodovodima nije slučaj. No, ponavljamo, to je tema koju ćemo ovih dana obraditi zasebno.

No, vratimo se na onu 'drugu stranu medalje' zbog koje mnogi smatraju kako bi uistinu bilo dobro da na području Krapinsko – zagorske županije postoji samo jedan javni distributer vode. Naime, Mihovilić nam je skrenuo pažnju na tri važna momenta. Prvi je legalnost, drugi odgovornost, a treći ravnopravnost u sudjelovanju u društvenom razvoju.

-Površinski izvori iz kojih se opskrbljuju lokalni vodovodi uglavnom nisu legalni, a legalizacija postojećeg izvora vode, odnosno, dobivanje vodopravne dozvole, traje po nekoliko godina i za mnoge je to skoro pa nemoguća misija. Tu su zona zaštite, građevinske dozvole, uporabne dozvole, imovinsko – pravni odnosi... Dakle, sva ta dokumentacija koju treba prikupiti i ishodovati, kod nijednog od tih izvora lokalnih vodovoda ne postoji pa su svi, prema Zakonu, zapravo ilegalni – pojasnio nam je Mihovilić.

Nadalje, skrenuo nam je i pažnju na veliku odgovornost koju sa sobom nosi distribucija vode za piće. -Velik broj ljudi koji upravljaju lokalnim vodovodima nisu zapravo ni svjesni koju odgovornost oni nose, odnosno, imaju. Ako se dogodi neki štetni događaj, da se netko od korisnika razboli ili čak, nedajbože, umre... To je velika odgovornost koju ljudi najčešće previše olako shvaćaju ili je uopće nisu ni svjesni. Uglavnom im je argument da oni tu vodu piju odavno i da je sve u redu, no, nikad ne znate kakav se štetan događaj može dogoditi kad se voda crpi i distribuira na takav način – upozorava Mihovilić.

Na kraju, kao što smo spomenuli, Mihovilić nam je skrenuo pažnju i na sudjelovanje u razvoju društva, koje na tim područjima izostaje. - Građani, odnosno, kućanstva koja su priključena na lokalne vodovode ne sudjeluju u razvoju društva. Ne plaćaju Naknadu za zaštitu voda, kao ni Naknadu za korištenje voda, koje naši potrošači plaćaju u sklopu cijene vodnih usluga i koje su direktni prihod, ne Zagorskog vodovoda, nego Hrvatskih voda. Ali iz tih sredstava, prikupljenih kroz te naknade, financiraju se svi razvojni projekti svih vodovoda u Hrvatskoj. Znači, ti ljudi ne sudjeluju u razvoju distribucijskog vodovodnog sustava u našoj državi. A da su svi ti ljudi uplaćivali tijekom svih tih godina te naknade, kao što to rade ostali, sustav bi se puno brže razvijao. I tad bi se mreža razvijala i kod njih i ne bi trebali ulagati svoje novce. I to je ključ svega. To što, ponavljam, ti ljudi ne sudjeluju jednako s ostalima u financiranju razvoja – naglasio je Mario Mihovilić. 

Ovaj tekst je objavljen u okviru programa poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije.