U Zagorju, u Krapinskim Toplicama, Ivan (26) i njegova baka Jela (75) pronašli su svoj mir nakon što ih je život stavio na teške kušnje. Ivan, rođen u traumatičnim okolnostima s dijagnozom cerebralne paralize, i njegova baka, koja je postala njegov glavni oslonac, žive priču o borbi, ljubavi i nesalomivom duhu. Kad je Jela Zucalo prije 26 godina dočekala rođenje svog unuka Ivana, nije mogla ni slutiti da će njezin život poprimiti posve novi smjer. 

Rođenje u sjeni tragedije

Ivanova majka bila je trudna sedam mjeseci kada je doživjela tešku prometnu nesreću i završila u komi. Liječnici su odlučili hitno izvesti carski rez kako bi spasili Ivana. Iako se isprva činio zdravim, ubrzo su otkrili da ima samo pet posto funkcionalnog mozga.

 - On je bio normalno dijete kad se rodio, a onda su ga stavili na promatranje i vidjeli da je voda u mozgu, odnosno da je samo pet posto mozga. Ja sam se onesvijestila nakon što su mi rekli da će moj Ivan biti teški invalid. Kad sam se probudila pitala sam samo gdje da idem dalje. Išli smo na Goljak, snimili su i učitali mu CT. On je bio normalna beba, razvijao se, sve normalno, ali voda je učinila štetu – priča nam baka Jele.

Život ih je vodio kroz razne bolnice i rehabilitacijske centre, ali ključan preokret dogodio se kad su saznali za Krapinske Toplice.

- Radila sam u kompleksu hotela koji je kupio jedan Zagorac i dolje je bilo 400 zagorskih radnika. Rekli su mi da dođem s njim u Krapinske Toplice, da će on prohodati. Ivan tada nije znao ni govoriti, niti išta drugo. Onda mi je umro muž – prisjeća se kroz suze.

- Ja više nisam imala što izgubiti. Slali su nas na Korčulu, pomaka nije bilo. Zvala sam Krapinske Toplice, pitali su me da li nam je bitno da smo za Božić u Dubrovniku. Rekla sam da je meni Božić tamo gdje je moj Ivan. Došli smo 19. prosinca, uskoro će nam biti 14 godina otkako smo ovdje. Mi smo za taj naš, prvi Božić ovdje, bili sami u bolnici. Tako je počelo. Nakon 15, 20 dana, Ivan se sam okrenuo na stranu, on se mrdnuo, on se pomaknuo. Sada imamo momka koji hoće da se ženi – kaže baka Jele uz smijeh.

- Sve imam, samo trebam curu – dodaje Ivan.

Novi početak u Krapinskim Toplicama

Danas, nakon 14 godina u Toplicama, Ivan je mladić pun volje za životom kojem se ne vraća rodni grad. - Ivan kaže da će u Dubrovnik samo kad umre. Dogovorili smo se jednom da ćemo ići pa da okupamo i našli smo prijevoz tko će nas odvesti. Nakon tri dana, Ivan plače. Ja sam mislila da ga je netko povrijedio, nešto mu rekao, a kaže on meni: ˝Baba, razumi me, ja ne bi išo˝. I nismo otišli, tu je sretan – priča Jele.

- Meni je ovdje lijepo – kaže nam Ivan. 

- Samo kad je Ivan sretan i ja sam. Kao da mene više briga za mene. Samo nek on živi dok ja živim. On je svaku večer u kafiću, njega svak tu pozna i svi ga vole. Tu mu je sreća, u Dubrovniku ga svi žale i to ga rastužuje, boli ga duša. To njega smeta. Tu je pozitiva i to njega diže – govori Jele.

Borba za bolje sutra

Unatoč svakodnevnim izazovima, Jela i Ivan ostaju zahvalni na podršci zajednice. - Naši anđeli iz Huma na Sutli organizirali su humanitarnu večer kako bismo mogli nastaviti terapije. Bez njih ne bismo bili ovdje - priča baka Jele.

Prisjetila se vremena kad je bilo izrazito teško. Kaže, bila je borba.

- Nismo imali novaca, pa hoćemo li nastaviti... ali uz pomoć dobrih ljudi sve je puno lakše. Dogurali smo tako 14 godina. To su naši anđeli. Mi možemo plaćati stan, ali za Ivana trebam plaćati dodatne vježbe, svaki sat je 45 eura privatno. On je dobro dogurao, skoro je počeo hodat, u hodalici hodao, fizioterapeut ga je pridržavao od iza, ali onda mu je kuk iskočio iz zdjelice, korona je bila, nismo smjeli nikamo. Sad se ponovno borimo da ga vratimo na noge. To je moja želja. Da mogu, oba bi oka izvadila da on hoda. Kada bi mi netko obećao da će on prohodati, ja bih ga samo voljela vidjeti kako hoda i nakon toga mi vadite oba oka. Ja sam sam mlađa, prodala bih bubreg i kupila nam kedija. Nije lako tražiti, lijepo je kad možeš dati. Ali drugog izbora nemamo. Skromni smo, normalno – kaže Jele kroz suze.

No, financijska situacija ostaje izazov. Jele prima 680 eura kao njegovateljica, dok Ivan dobiva samo 230 eura mjesečno. 

- Treba voditi više računa o invalidima. S ovim primanjima samo razmišljaš kako preživjeti - priča Jele.

Dnevna rutina i snalažljivost

Dan im započinje uobičajeno – baka kuha, čisti i brine o Ivanu, dok on odlazi u šetnje, kupuje namirnice, pa čak i sam obavlja poslove u banci. - Ujutro se dignem, popijem kavu, dignem njega, sredim ga. On ode u šetnju, ja počistim, operem veš, skuham ručak i čekam njega. Onda imam popodnevni odmor. On sam ode na ćevape, sam naruči, vole ga dolje u 'Šestici' to je strašno. Navečer, ako mu je volja malo vježba. Jako je snalažljiv, on ode u dućan sam, donese što treba. Pomaže drugima. On piše, sam ode u banku. Sam jede, sam pije. Uspjeh je u svemu, samo ne hoda sam. S mobitelom barata, laptopom. Ne može baš čitati knjigu, recimo, ali jako voli muziku i domaće, zagorske kobasice – govori baka Jele s osmijehom i dodaje da je Ivan osjećajan i pažljiv prema njoj.

- Ako mi je visok tlak, pita me sto puta kako sam. On brine za mene -  kaže Jele.

Ljubav i nada

Ivan će uskoro dobiti nova kolica.

- Bruno mi ih je kupio – kaže nam Ivan pa se prisjetio svoje pokojne prijateljice.

- Ona je Ivanu, tri godine, svaki mjesec donosila 200 kuna i punu kesu slatkiša, posteljine. Za vrijeme korone, ja nisam jednu masku kupila. Odjednom, nije je bilo mjesec dana, završila je u krevetu. Umrla je. Na smrti je svom mužu i kćeri rekla da kad sretnu Ivana da mu daju po 30 eura jer on ne može sam zaraditi. To su ljudi sa srcem i dušom bez kojih mi ne bismo bili ovdje. Kažu, nije Ivan samo vaša briga, bako. To je velika stvar – zaključuje bake Jele, a Ivan kaže:

- Krapinske Toplice su zakon. Ja sam ovdje sretan, imam ovdje lijepi život.

Ovo je priča koja je podsjetnik na snagu ljudske volje i važnost zajednice u teškim životnim trenucima. Unatoč brojnim izazovima, Ivan i baka Jele pronašli su svoj dom i podršku koja im je omogućila dostojanstveniji život. Njihova borba daleko je od završene, ali uz nesalomiv duh i pomoć dobrih ljudi, svakodnevno dokazuju da se život može graditi i iz najtežih situacija. U vremenu kada solidarnost često nedostaje, ovo je primjer kako zajedništvo i empatija mogu promijeniti nečiju sudbinu.