Foto: Ilustracija /Pexels

Unatoč predrasudama koje se redovito manifestiraju u šalama i pošalicama, ali ponekad i u ozbiljnim razgovorima, kad je u pitanju konzumacija alkohola, Hrvatsko zagorje nije ni blizu vrha popisa hrvatskih regija u kojima se konzumira alkohol.

Prema istraživanjima koje su prije nekoliko godina proveli Zagrebačka pivovara, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, MUP i Hrvatski zavod za javno zdravstvo, ukupno u Hrvatskoj svakog dana jednu čašu alkohola popije više od 350 tisuća Hrvata. Od toga ipak većinu ne čine Zagorci, kako se inače smatra. Slavonaca je 2,5 posto, Zagrepčana s okolicom 12 posto, Ličana s Gorskim kotarom 6,7 posto, Zagoraca 8,5 posto, Istrijana i Primoraca 14 posto, a uvjerljivo je najviše Dalmatinaca koji čine 56,3 posto populacije koja svaki dan popije barem jednu čašu alkoholnog pića. 

No, kao što smo već pisali u ovom serijalu koji se bavi mentalnim zdravljem muškaraca u Zagorju, po broju samoubojstava na 100 tisuća stanovnika, Krapinsko – Zagorska županija na samom je vrhu u Hrvatskoj, a ove godine te su crne brojke u značajnom porastu. Ogromnu većinu suicida u Zagorju, preko 85%, počine muškarci, a dok smo u prethodnim tekstovima ovog serijala istraživali koji su sve mogući razlozi za to, zapela nam je 'za uho' izjava profesorice i specijalistice kliničke psihologije, Gordane Kamenečki, vodeće psihologinje u Zagorju, koja je ujedno i ključna figura u Psihološkoj službi Doma zdravlja Krapinsko – zagorske županije.

- Statistički podaci pokazuju da su žene depresivnije od muškaraca, ali zapravo, jedno od tumačenja je da žene češće traže stručnu psihološku pomoć i zato je evidencija veća. Ne smije se zanemariti ni utjecaj alkohola kojeg muškarci često koriste kao „antidepresiv“, a kronična uporaba alkohola dovodi do razvoja alkoholizma koji je značajan faktor rizika od suicida – rekla nam je tada profesorica Kamenečki.

Budući da mnogi ovisnici o alkoholu ne žele priznati svoju ovisnost, nemoguće je znati stvarnu sliku i stvarni broj alkoholičara u Zagorju. I unatoč činjenici da se, prema istraživanjima, u Zagorju pije manje nego na jugu Hrvatske, a da je istovremeno broj suicida ogroman, ipak nas je izjava profesorice Kamenečki ponukala da se uputimo u Kliniku za psihijatriju Sv. Ivan na zagrebačkom Jankomiru, gdje smo o temi povezanosti alkoholizma i samoubojstava razgovarali s dr. Goranom Uzelcem, specijalistom psihijatrom s Odjela za alkoholizam i druge ovisnosti. 

- Velik broj suicida je povezan s intoksiciranim stanjima. E sad, koliko je intoksiciranih, bilo da su bili pod alkoholom ili pod nekakvim drogama, bilo ujedno i ovisno o tim tvarima, to je druga stvar. Najčešće se radi o intoksikaciji alkoholom. I kad se radi o fizičkom nasilju, i kad se radi o izazivanju prometnih nesreća, pa tako i kad se radi o suicidima, dobar dio toga je povezan s trenutnom intoksikacijom alkoholom. Kad govorimo isključivo o suicidima, ne možemo govoriti da je intoksikacija alkoholom bila uzrok suicida, ali je znatno doprinijela tome. Kad je riječ o kombinaciji ovisnosti o alkoholu i suicidalnosti, u principu, svaka vrsta ovisnosti, uključujući i alkoholnu, povećava rizik da osoba počini suicid. Djelomično je to i zbog toga što u kombinaciji s ovisnošću često idu i neki depresivni i anksiozni poremećaji, koji se nadovežu na ovisnost te zajedno povećavaju rizik za suicidalnošću – ispričao nam je dr. Uzelac.

Dakle, ukoliko se u nekom društvu ili zajednici više konzumira alkohol, moguće je da to doprinosi i većem broju suicida, kaže nam je dr. Uzelac. – Naime, konzumiranje alkohola može dovesti do štetne zlouporabe alkohola i u konačnici do ovisnosti, a tada nastaje cijeli niz problema zbog kojih je ta suicidalnost povećana. A i sama alkoholiziranost može biti faktor rizika za suicidalno ponašanje jer se, jednostavno, mijenja mišljenje i mozak drugačije radi u alkoholiziranom stanju – napominje dr. Uzelac.

O činjenici da velik broj osoba, pogotovo kad je u pitanju muška populacija, ne traži psihološku pomoć ili pomoć psihijatra jer se srami, dr. Uzelac kaže da je to nešto što je njemu osobno nelogično. – Meni je fascinantno da je nekoj osobi manji problem da ga doživljavaju kao nekog tko ima problema s alkoholom ili ponašanjem, nego kao nekog tko se javlja psihijatru. Ispada da je veća sramota ići kod psihijatra, nego ići pijan po cesti. A to nikako ne bi smjelo tako biti – kaže dr. Uzelac.

Kao i svi naši dosadašnji sugovornici u ovom serijalu članaka, i dr. Uzelac istaknuo je važnost traženja psihološke pomoći i adekvatnog liječenja psiholoških poremećaja. - Pokazalo se da su bilo koji psihološki poremećaj: depresivni poremećaj, anksiozni poremećaj, psihotični poremećaj, pa tako i ovisnosti, povezani su s povećanim rizikom za suicid, odnosno, dovode do povećane suicidalnosti. I kad bi se to adekvatno liječilo, bilo bi za očekivati da broj suicida bude manji. Tu su također i reaktivna stanja, odnosno, ako netko proživljava akutni stres, on je isto povezan sa suicidalnošću. Tako da, naravno, uz adekvatnu brigu o mentalnom zdravlju i uz liječenje spomenutih poremećaja, ima smisla očekivati smanjenje broja suicida. U svakom slučaju, smanjit će se faktor rizika od suicida. No, važno je napomenuti da je liječenje osoba s psihološkim poremećajima važno ne samo zato što će se kod njih smanjiti rizik od suicida, što nam je jedan od osnovnih ciljeva, nego i zbog toga što će se liječenjem podići kvaliteta života tih osoba – poručuje dr. Uzelac.

I na kraju, opet ćemo ponoviti da osim kod psihološke službe Doma zdravlja KZŽ i psihijatra Doma zdravlja KZŽ, savjetodavnu pomoć suicidalne i depresivne osobe mogu dobiti na više mjesta. U Republici Hrvatskoj postoji nekoliko brojeva telefona za psihološku pomoć: Centar za krizna stanja i prevenciju suicida: 01 2376 335 (radi od 0 do 24 sata), Plavi telefon: 01/4833888 ([email protected]), Psihološki centar TESA: 01/4828888 ([email protected]). 

Također, ne treba zaboraviti ni na liječnike specijaliste obiteljske medicine, kojima se građani također mogu obratiti za pomoć, a u onim najosjetljivijim i najkritičnijim situacijama, uvijek je najbolje pozvati Hitnu medicinsku službu na broj 194.

Ovaj tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti.