Ugodno sam se iznenadio kad sam 8. veljače kasno navečer na I. programu Hrvatskog radija u emisiji Pod Medvednicom i Ivančicom čuo razgovor s velečasnim Ivanom Hrastovićem, župnikom u Loboru u Hrvatskom zagorju, župnikom koji sa svojim mještanima razgovara kajkavski i, što je posebno važno, na misama propovijeda na kajkavskom jeziku.


To je možda jedinstveni primjer među našim svećenicima u Hrvatskoj da se i na taj način, koristeći se zavičajnim govorom svojih vjernika, što više približe puku kojemu služe. Kako čujem, pojedini se mještani čude što njihov župnik govori kajkavski u crkvi, misleći valjda da bi mu više dolikovalo da on, kao gospodin, govori štokavskim književnim jezikom ili pak latinski, kao nekad, koji oni uopće nisu razumjeli. Vlč. Hrastović zaslužuje u tome podršku svoga biskupa.

Primjer vlč. Hrastvića mogli bi slijediti i ostali svećenici u kajkavskim krajevima. Zato sam se založio još prije desetak godina pozvavši seoske župnike u Međimurju da propovijedaju na kajkavskom ako ga ikako znadu, a znadu ga mnogi jer potječu iz kajkavskih mjesta. Pozvao sam ih da se ugledaju u župnika /plebanuša/ Vilmoša Harangoza iz Serdahelja koji je za pomurske Hrvate sastavio i molitvenik na kajkavskom jeziku. I Hrastović bi mogao to učiniti za svoje župljane.

Korištenjem kajkavske riječi u crkvi bi se djelovalo na školovane ljude u kajkavskoj Hrvatskoj, a pogotovo na mlađež u selima, koja se sve više udaljuje od svoga zavičaja, pa bi se moglo reći da se odnarođuje . Slušajte ih samo kad govore na radiju ili televiziji. Umjesto da se ponose svojim materinskim govorom i koriste pojedine kajkavske izraze, oni se prave većim štokavcima od samih štokavaca. Kao da se srame svoga porijekla.

To bi se moglo reći i za dužnosnike na istaknutim položajima u kajkavskim županijama: u prosvjeti, novinarstvu, pa i u Hrvatskom saboru. Često se pitam kad ćemo čuti koju kajkavsku riječ od zastupnika iz Međimurja i Hrvatskog zagorja. Neki se od njih vole hvaliti kako se zalažu za očuvanje kajkavštine, ali sami u svojim nastupima ne progovore ni jednu riječ kajkavski, ni jednu frazu kojima kajkavski jezik obiluje. A zacijelo su svjesni da bi svojim primjerom itekako mogli pomoći organiziranim nastojanjima kajkavskih udruga i intelestualaca /književnika, novinara i nastavnika/ da se sačuvaju zavičajni govori, uporišta našeg nacionalnog identiteta kroz stoljeća. S njima smo se kao narod održali.

Širi europski kontekst očuvanja različitosti


To je odgovor i onima koji mi prigovaraju da je borba za očuvanje kajkavštine povrat u predgajevsko doba. Kaj god! To je traženje iskonskog oslonca da se udruženim snagama - čuvanjem standardnog jezika i zavičajnih govora - kao mali narod održimo u globalizacijskim vihorima koji sve više nadiru i na naš jezik i na našu kulturu.

Skup nam je stati kaj se kak narod održimo! Ili, kako veli Božo Novak, doajen hrvatskog novinarstva, mijenjajmo se sa svijetom, ali pri tome ostanimo svoji. Trebamo prihvatiti elemente globalizacije i integracije, ali moramo misliti i na zavičaj / Varaždinske vijesti, 8.II./.

To je velika tema o kojoj se kod nas malo govori. Ono što se naziva nacionalnom platformom - ističe Novak - kod nas nije dovoljno razrađeno. Istovremeno, globalizacijom ulazi nasilan i ucjenjivački trend, o čemu svjedoče i Kijevska deklaracija Vijeća Europe i UNESCO. Jasno upozoravaju da globalizacija ne smije uništiti kulturni identitet .

U tom širem hrvatskom i europskom kontekstu djelovanje velečasnog Hrastovića u Loboru dobiva šire značenje. I djelovanje svakog našeg čovjeka koji se zalaže da se održe zavičajni govori, kajkavski, čakavski, naša dalmatinska i štokačka ikavica i svi ostali.

Izvor: Međimurje