Lovro Fijan i Ivana Šuštić iz Marije Bistrice najmlađi su izrađivači tradicijskih drvenih igračaka u Zagorju, a time i u cijeloj Hrvatskoj. Ovaj obiteljski zanat, koji njeguje stoljetnu baštinu, Ivana i Lovro nastavljaju već 12 godina. U maloj radionici, između svakodnevnih poslova i obaveza, izrađuju prepoznatljive tradicijske igračke koje su postale dio UNESCO-ove Reprezentativne liste nematerijalne baštine čovječanstva još 2009. godine.

Kako je sve počelo

Lovro, koji je po struci komercijalist, a danas radi kao profesionalni vatrogasac i vozač kamiona u Lijepoj Bistrici, prisjeća se kako je započeo s izradom igračaka, iako ga to isprva nije zanimalo.

– Moj je tata nekad radio igračke koje su bile moderne 80-ih godina. Bajcalo se i rezbarilo. Igračke su tada bile tražene, ali nisu imale onaj tradicijski štih. Kada su 2009. godine drvene tradicijske igračke uvrštene na UNESCO-vu listu, one su postale popularne. Tata je tada kupio strojeve, ali s godinama mu je serijska proizvodnja postala dosadna, pa je prestao - prisjeća se Lovro koji u početku nije bio zainteresiran za ovu vrstu zanata. No, nakon što je odlučio napraviti maketu za sebe, u izradu igračaka se upleo gotovo slučajno.

– Htio sam napraviti maketu od letvica, i tako smo se odjednom ulovili u sve to. Prvo smo 2012. godine izrađivali igračke za Susrete za Rudija. Imali smo 50-ak aviona, par leptira i mačeva, sve moderne motive, ali ništa tradicijsko. Otišli smo na sajam i prodali samo četiri tradicijske igračke, a ni jedan avion. Tada smo shvatili da je tradicija tradicija. Sve avione smo prebrusili i prefarbali - objašnjava Lovro.

Težak početak i prvo prodano djelo

Lovro se sjeća jednog posebnog trenutka – svog prvog prodanog kamiona na sajmu u Loboru.

– Na sajmu u Loboru izložio sam kamione i bagere koje sam napravio iz glave, bez nacrta. Došao je dječak koji je htio baš moj prvi kamion. Mislio sam si: 'Neće valjda, puno sam vremena uložio'. Natezali smo se 15 minuta, bilo mi ga je teško prodati, ali na kraju sam popustio. Sjećam se tog trenutka, prodaja tog kamiona mi je teško pala, ali zaradili smo 400 kuna i to nam je tada bilo kao wow - prisjeća se Lovro.

Početak uspjeha

Njihova priča je ubrzo privukla pažnju, posebno zbog činjenice da su tako mladi ušli u izradu tradicijskih igračaka. Ubrzo su ih primijetili iz Muzeja Staro selo Kumrovec, gdje su ih pozvali da sudjeluju na Danu mladosti.

– Nismo se ni snašli u cijeloj toj priči. Samo se sve zakotrljalo. Muzeju Kumrovec bilo je jako zanimljivo da smo mi tako mladi i zvali su nas na Dan mladosti. Bili su oduševljeni i nakon toga nas pozvali na izložbu u Beograd. S Muzejima Hrvatskog zagorja smo čak išli i u Slovačku na Festival Dunava. Nakon toga su nam ponudili i ugovor da budemo njihovi prezentatori tradicijskih igračaka, što nam je bila velika motivacija i priznanje - priča Ivana koja je završila Školu primijenjene umjetnosti, smjer industrijski dizajn. Osim toga, 2020. godine na 15. Trijenalu zagorskih suvenira osvojili su prvu nagradu za svoje 3D magnete i prikaz izrade leptira.

Moderna tradicija i izazovi

Njihove igračke prepoznatljive su po urednosti i pažljivoj izradi, a iako su ih neki kritizirali da su previše moderne, Ivana i Lovro slijede sve tradicijske smjernice. Proces izrade igračaka nije se promijenio u posljednjih 100 godina, iako svaki majstor unosi svoj osobni stil.

– Tradicijske igračke izrađujemo na isti način kao i prije 100 godina, ali svaki meštar ima svoj stil. Danas imamo oko 50-ak različitih vrsta igračaka, a najprodavanija su vozila poput kamiona i bagera. Leptiri i frulice također su popularni, ali sve ovisi o sajmu na kojem smo - objašnjavaju.

Ivana, koja se bavi oslikavanjem igračaka, koristi prirodne i geometrijske motive, a ručno miješa boje kako bi postigla savršene nijanse. 

– U prošlosti su se koristile boje dobivene iz prirode – žuta, crvena, bijela i crna. Od biljaka, ugljena i kreča. S dolaskom tramvaja pojavila se plava boja, a danas koristimo i rozu, zelenu... Ja sama miješam boje, a način oslikavanja biram sama i po tome su naše igračke prepoznatljive - objašnjava Ivana, posebno ponosna na alat koji koristi za oslikavanje – tisicu, tradicijski alat s kojim cifra igračke.

– Tisica je metalna kutijica od poklopca paste za cipele, presavinuta na pola. Stavi se igla, ulije se bijela boja i cifra se. Isprva mi je bilo jako teško naučiti raditi s njom, pokušavala sam sve – od flomastera do laka za nokte, ali ništa nije bilo dovoljno dobro kao tisica - priča Ivana.

Tradicija koja ne smije zamrijeti

Unatoč modernizaciji, Lovro i Ivana su svjesni važnosti očuvanja tradicije. Smatraju da je velika šteta kad nešto izumre, pa se trude očuvati ovaj zanat koji je specifičan za područje Marije Bistrice i okolice.

– Velika je šteta za sve kaj zamre. Ovo se radi samo kod nas, u Mariji Bistrici i okolici - naglašavaju. Neke od igračaka koje su se nekada radile, poput konja skakača ili plesača, više nisu popularne i prestale su se proizvoditi. 

– Za neke igračke, kao što su konji skakači ili plesači, više nema interesa pa su nestale. Došle su nove, ali sve je to ponuda i potražnja. Stariji ljudi često kupuju fijakere, dok se mlađi više zanimaju za modernije igračke. Naš cilj je očuvati je i prenijeti na nove generacije – zaključuje simpatičan par.