Dok je nekada krava bila glavna domaća životinja svakog domaćinstva, danas ju uzgajaju tek rijetki. Za vlastite potrebe gotovo nitko, još su rijetki oni koji se kravama bave za prodaju mlijeka ili mesa.

Prema podacima Ministarstva poljoprivrede, broj gospodarstava i goveda, kao i grla krava u Krapinsko – zagorskoj županiji u posljednjih deset godina rapidno pada. Glavni uzrok? Neisplativost. Probleme za velike proizvođače čini otkupna cijena mlijeka, dok za one manje, OPG – ove koji uzgajaju po svega nekoliko krava iz čijeg mlijeka proizvode sireve i prodaju na tržnicama, problem je taj što svoje proizvode ne mogu prodati po cijenama kakve bi bile pravedne.

Uzgoj mliječnih krava

Upravo na temu te problematike posjetili smo OPG Plahutar u Škarićevom, koji Obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo ima proteklih deset godina, a uzgoj krava za mlijeko u obiteljskom je nasljeđu već desetljećima. Na njihovom gospodarstvu živi 12 mliječnih krava, a uzgajaju i krmače, za prodaju odojaka i tovljenika. Posao na poljoprivredi, odmah su nam rekli, nije nimalo lagan. Zahtijeva svakodnevni, gotovo cjelodnevni angažman oko životinja i pripreme hrane za životinje. Ivan je zadužen uglavnom za poslove na polju koji podrazumijevanju sjetvu i spremanje hrane za životinje, dok njegova supruga Ivana, uz pomoć svekrve, brine o životinjama. Radni dan započinje već iza 6 sati. – Prvo kava, a onda idemo u štalu. Životinje treba nahraniti, dati im vode, počistiti.  I to traje oko 3 sata, a gotov isti taj posao obavljamo i na večer. Za muzenje krava imamo muzilice – ispričala nam je Ivana, čiji je posao i priprema proizvoda. – U ponudi imamo sir i vrhnje te kuhane sireve i maslac. Sve radim po nekoj vlastitoj recepturi – kaže Ivana. Svježi sir prodaju po 5 eura za kilogram, vrhnje 4 eura (720ml) i 2 eura (360ml), 60 dag kuhanog sira je 6 eura, litra mlijeka je 1 euro, a kilogram domaćeg putra 8 eura. – Imam već uglavnom svoje stalne mušterije, koje dolaze k meni na plac. Prodajem u Oroslavju, Krapinskim Toplicama i Svetom Križu Začretju. No, često dolaze i nove mušterije, osobito turisti, kojima su domaći proizvodi itekako zanimljivi – dodaje Ivana.

Ulaganja velika – cijena proizvoda mala

Iako uspiju prodati sve, kažu, ne baš po cijeni s kojom bi bili zadovoljni. – Muke je puno, sve je poskupjelo. Od hrane za životinje, do sjemena, svega kaj nam treba za uzgoj, goriva, režija. Ulaganja su sve veća, no mi ne možemo dignuti cijenu svog proizvoda, jer onda smo preskupi. Nitko nema razumijevanja za to! Pa ne možemo dati sir za 2 eura, ako nas košta 3 ili 4 – kaže Ivan, koji je nositelj OPG – a, no na OPG – u je zaposlena samo supruga Ivana, obzirom da on radi svoj primarni posao u jednoj firmi. Dodaje i kako nikada do sada nisu uspjeli ostvariti nikakve poticaje za proizvodnju. Za male su poljoprivrednike, pojašnjava Ivan, preveliki, a za velike pak premali. Tržište je danas potpuno drugačije, zaključuje. – Prije kojih par godina ljudi su bez problema mogli prodati svoje proizvode po dobroj cijeni. Sjećam se, kad smo imali teliće, znalo se di je otkup, vozili smo ih tamo i prodali po normalnoj cijeni. A sad hranimo tele do 200 kilograma i onda vele da je preteško, da je prebrzo zraslo i više ga ne žele. Pa nemremo mi pokloniti tele od 200 kilograma za 400 eura, kak je cijena teleta pet dana starog! Ljudi se sad bave švercom, i ja razumijem da oni hoće dobiti toliko koliko i ja koji ga hranim, ali to nama nema računice – kaže Ivan.

Nema budućnosti

Iako računice nema, obitelj Plahutar kaže kako za sada još ne misle odustati od svega. Ipak je to, kažu, neki obiteljski 'biznis' i tradicija. – Baka moja je imala krave 50 godina! Imala je svoje stalne mušterije i još je sa 85 godina hodala na tržnicu u Krapini! Ona je prodajom sira i vrhnja uspjela namiriti režije mjesečne i još kupiti ponešto za kućanstvo. Danas je to postala kocka na otvorenom. Puno muke i ulaganja, a onda ti priroda za pet minuta uzme sve. No, naše kravice nam ipak predstavljaju jedno zadovoljstvo i ne mremo ih se odreći – dodaje vlasnik OPG – a. Osim njega i supruge, oca i majke, tu su i njihova djeca, 9 – godišnji Patrik, 8 – godišnja Ana i 4 – godišnji Josip, koji uz svoje ljubimce i ljubimice uživaju, pomažući roditeljima koliko najviše mogu i znaju. – Mnogi kažu, treba čim više mladih ugurati u poljoprivredu. A na koji način? Mobilizacijom? Kak bude mlad čovjek imal volju za baviti se poljoprivredom, kad nema motivacije? Država bi trebala više na to misliti, ako žele na poljoprivreda u Hrvatskoj opstane i čim više poticati domaću proizvodnju. A ne ovako. Ovako budućnosti u poljoprivredi nema – zaključuje Ivan, dodavši, žalosno, kako niti jednom svojem djetetu ne želi da ostane ovdje i da se muči na ovaj način, već da završe škole i danas sutra, odu svoju budućnost potražiti negdje drugdje, pa čak i van granica ako treba.