- Rođena sam prije pedeset godina, poslije drugog svjetskog rata, u jednom malom selu u Moslavini kao vanbračno dijete. Muž moje majke poginuo je u ratu, ona je ostala udovica s dvije kćeri i živjela je kod muževog brata i njegove žene, kojima je bila samo rob kojeg su iskorištavali za rad na poljoprivredi. Posjedovala je jednu sobicu u njihovoj kući i jednu kravu kojom je prehranjivala moje polusestre.

Nakon muževe smrti počela je piti - započinje svoju potresnu priču, obilježenu dugim godinama alkoholizma, hrabra žena koja je s javnosti odlučila podijeliti svoj životni put do ovisnosti. Iz razumljivih razloga nećemo iznijeti njezin identitet, a za potrebe ove priče nazvat ćemo je Mirela.

Sudbina

- Nakon osam godina samoće i uzimanja alkohola uz razna ponižavanja i maltretiranja šogora i šogorice, moja je majka upoznala muškarca iz susjedstva i zaljubila se. I on je bio sklon alkoholu. Iz te sam se ljubavi rodila ja - govori Mirela o početku svog života. Nova trudnoća njene majke naišla je na osuđivanje njenih najbližih, koji su je istjerali iz kuće i zabranili joj da odvede djevojčice. S malim djetetom u naručju odselila se svojim roditeljima. - Naslijedila je samo kravu, koju je odvela u roditeljski dom majke i oca, za koje je bila velika sramota. Mene su nazivali kopiletom, a nju osobom lakog morala. Brak s mojim ocem nije bio moguć jer su ga branili njegovi roditelji, također skloni alkoholu. Nisu htjeli da njihov sin oženi udovicu s dvije djevojčice i sa mnom trećom, za koju nisu bili sigurni da sam im unuka - nastavlja svoju tužnu priču. Iako je njezin otac volio njenu majku, dijete nikad nije priznao.

U obiteljsku kuću se priženio i Mirelin ujak i uslijedili su novi mjeseci ponižavanja. Kad je djevojčica navršila oko godinu dana, njena je majka mučki ubijena na putu do obližnjeg mjesta, kamo se uputila po novac za mlijeko. - Zadavili su je zbog petsto dinara i bacili u jarak. Nađena je tek za par dana i pokopana, tako da je nikad nisam upoznala - potresno govori Mirela. U međuvremenu ujak sa svojom suprugom odlazi u Argentinu i djevojčica ostaje živjeti s bakom i djedom, koji i sami razočarani životom, smrću kćerke i odlaskom sina, kao i postojanjem „kopileta“, tonu u alhoholne dubine.

Ostaje bez ičeg

Kad je Mirela navršila šest godina, umire joj baka, a nakon dva mjeseca polako se ugasio i djedov život. - Sjedila sam pokraj djeda dok je umirao i s orahovom granom tjerala muhe s njega. Zadnje što mi je rekao bilo je da nikom ne dam ključeve - prisjeća se. -Obavijestila sam susjede i polusestre, kojima je pristup meni bio strogo zabranjen. Na sahrani nisam bila jer sam sklonjena u jednu obitelj - priča dalje. Kad se nakon par dana vratila, u kući je zatekla prazne ormare i staje, a nestale su čak i slike sa zidova - govori.

Daljnji rođak prokockao je i zapio cijelo imanje. Šestogodišnje dijete živjelo je neko vrijeme samo u opustjeloj i pokradenoj kući. Nitko za njega nije pitao. Jedna polusestra se udala i njenog je muža Mirela upoznala tek godinama kasnije. Nešto hrane donosila joj je susjeda, koja ju je kasnije i posvojila. - To je uradila zbog novaca koje joj je za moje uzdržavanje plaćala Općina. Živjela sam s njom, njenim mužem i dvojicom starijih sinova. Bili su dobri prema prema meni - priča o tračku nade u njenom tragedijom obilježenom životu. S osam godina, nakon što je njena usvojiteljica zbog bolesti postala vezana uz krevet, na Mirelina nejaka leđa pada teret kućanskih poslova, briga o rublju, kuhanje i čišćenje. Potrajalo je tako četiri godine, kada su na vrata konačno zakucali socijalni radnici.

Novi dom

- Po mojim saznanjima prijavila me jedna susjeda, koja me kasnije i posvojila zbog novaca koji je koristila za svoju djecu i muža, koji je bolovao od tuberkuloze - nastavlja se Mirelin tužni put. I u toj je obitelji neprestano morala raditi i trpjeti poniženja. - Kasno na jesen dobila sam nove gumene čizme, na proljeću su mi odrezali sare na tim istim čižmama, a ljeti su mi od njih napravili natikače, koje su bile samo za školu - priča.

Prisjeća se kako je prve sandale dobila tek u šestom razredu. Obuti ih je smjela tek ispred škole, do koje je hodala bosa sedam kilometara. - Školu sam jedva završila jer se nitko nije brinuo kako učim. Važno je bilo da radim na poljoprivredi - dodaje. Tada se pojavila jedna od polusestara, odvela djevojku u Zagreb, u jednoj je školi zaposlila kao čistačicu, a kod kuće je morala čuvati i sestrino dijete. Zarađenu plaću su joj uzimali kao naknadu za stanarinu i komadiće hrane, koji su joj ostavljani na stolu.

Ponižavanja nisu prestajala. Sestra i šogor ograničavali su joj izlaske i druženja s prijateljima, često je šamarajući. Kad je konačno smogla hrabrosti suprotstaviti se, tražiti svoju plaću i prava, dolazilo je do velikih svađa, koje su na koncu završile Mirelinim preseljenjem. - I u obitelji moje sestre se dosta pilo. Šogor mi je Podravec i svaki drugi vikend su donosili velike količine rakije i vina - priča.

Početak propasti

U to vrijeme Mirela nije pila. Kasnije je upoznala i sadašnjeg supruga, a u međuvremenu dobila i otkaz na poslu, jer su je optužili da je ukrala kemijsku olovku jednoj učiteljici. Živjela je s dečkom, ponekad su izlazili na ples gdje se popilo piće, dva, i tako pet godina. Mirela ostaje trudna, uslijedilo je vjenčanje, kojem nije prisustvovao nitko od njene obitelji. U braku su dobili dva sina, živjeli su s muževim roditeljima, koji su je lijepo prihvatili i život je konačno postao skladan.

Međutim, tragedija je i dalje pratila našu junakinju. Jedan od sinova s dvije je godine upao u bunar. Iako su dječaka neozlijeđenog odmah izvukli, Mirelino psihičko stanje još se više narušilo. Život prepun bijede, strahova i razočaranja polako je počeo uzimati svoj danak. U večernjim satima, kad bi djecu stavila na spavanje, muža čekala s večerom, Mirela bi se opuštala uz alkohol. Bile su to najprije male količine, koje nisu utjecale na njenu svakodnevnicu, ali tijekom godina doze su se povećavale, a time i novi problemi. Sve manje je mogla kontrolirati svoju želju za pićem. Obitelj je zadesila nova tragedija. U jednom danu stradali su joj muž i sin, prvi u prometnoj nesreći, drugi je na Jarunu slomio oba zgloba na nozi. Rastrgana poslom, bolničkim posjetima, kućanskim poslovima, brigom o drugom sinu, Mirela se sve više slamala.

Alkohol joj je pomogao da brže zaspi, posebice kasnije kad su bolesnici, oboje jedno vrijeme nepokretni, došli kući. Potrebu za alkoholom skrivala je od najbližih i polako postajala sve ovisnija. - S vremenom sam se razboljela na živce, što zbog svih svojih trauma iz djetinjstva, a i onih nastalih kasnije - bolno priča. Zbog bolesti, nakon 25 godina radnog staža odlazi u invalidsku mirovinu i tada zapada u alkoholni pakao, koji više nije mogla kriti od obitelji. - Preselili smo u Zagorje, a k nama je došao živjeti i jedan sin sa suprugom i djetetom. Svađe su postajale sve učestalije, palo je i šamara, prijetnji razvodom, za unučicu nisam marila, jutarnja drhtavica ruku…Postala sam nezainteresirana za bilo kakav posao. U mojim je mislima bio samo alkohol - tužno govori.

Hrabra odluka

Nakon što je sama sebi priznala da je postala alkoholičarkom koja će uskoro skončati, odlučuje promijeniti svoj život. U siječnju ove godine odlazi na liječenje uz podršku cijele obitelji, a nakon povratka kući učlanjuje se u Klub liječenih alkoholičara „Jezera“ Bedekovčina i uz pomoć terapeuta i drugih članova zauvijek mijenja svoj život. Apstinira već gotovo godinu dana, osjeća se kao drugi čovjek, konačno zadovoljna svojim životom. - Alkohol nije odabrao mene, već ja njega - zaključuje na kraju, odlučna da ga zauvijek izbaci iz svojeg života, koji je tek nakon pedeset godina počeo poprimati svoje ljudske kvalitete.

Klub liječenih alkoholičara

Klub liječenih alkoholičara „Jezera“ iz Bedekovčine, uz čiju suglasnost je i nastala ova priča, minulog je vikenda u Maču održao svoju 7. skupštinu. Klub trenutno broji 18 aktivnih članova, šest ih samostalno apstinira, a pet ne dolazi na sastanke pod pretpostavkom recidiviteta. Uz redovite tjedne sastanke u prostorijama u Poznanovcu, održavaju i neformalna druženja, sudjeluju na sportskim igrama i večerima poezije. Odlučni su živjeti život bez alkohola i žele pomoći svima kojima pomoć u borbi sa ovisnošću treba.

Haban