Čini se da je najava proboja cestovnog tunela kroz Sljeme udružila zagorske okolišne udruge?



Horvatin: Ideja je postojala od ranije. Primjerice, nekoliko je udruga već 2002. godine uputilo MZOPU i Javnoj ustanovi PP Medvednica zajednički apel za spas Sljemena. Upozoravali smo na pretjerane gospodarske aktivnosti koje ostavljaju nepopravljiv trag u osjetljivom eko-sustavu šume. Odnosi se to naročito na aktivne kamenolome, sječu i izvlačenje trupaca uz pomoć teške mehanizacije, proboje cesta u dubine sljemenskih šuma. A gdje su ceste dolaze drvokradice, krivolovci, off-roaderi i gomile otpada. Ako je naš apel bio samo mala točka na i u uspostavljanju Ispostave JU Parka prirode Medvednica, na našoj strani Sljemena, zapošljavanje dva, a kasnije još dva rendžera, onda je i to već nešto.
Pedeset godina, gledano u jednome geološkom razdoblju Zemlje, tek je djelić sekunde, no promjene koje su u sljemenskim šumama nastale u toliko godina mojega planinarskog staža, upućuju na brze i negativne promjene: broj sljemenskih izvora prepolovljen je, a i ovi, postojeći su znatno siromašniji vodom. Na visini iznad 500 –600 metara, s naše zagorske strane, mnogo je osušenih smreka. U Hrvatskim šumama tvrde da je to posljedica sve dugotrajnijih suša i poremećene razine podzemnih voda. Tako oslabljena stabla izložena su napadu smrekovoga potkornjaka. Iz naših šuma nestali su brijestovi, a u nižim predjelima podsljemenskih šuma umiru hrastovi lužnjaci. Sve to možemo pripisati globalnim klimatskim promjenama prema kojima smo kao pojedinci nemoćni. Zato žalosti činjenica da ne reagiramo na ono što možemo spriječiti. Primjerice, vršna zona Sljemena, osobito zimi, vikendima i praznicima preopterećena je vozilima. Nigdje u svijetu, ni na slovenskim ni austrijskim skijalištima koja su poznata našim vikend-skijašima, vi ne možete automobilom do skijališta! Za to postoji organiziran javni prijevoz, žičare, a parkirališta su u podnožju planine.

Zagrebačka je gora Park prirode Medvednica. Trebala bi biti u režimu posebne zaštite.

Horvatin: Ne bez razloga šume središnjeg dijela Sljemena već su davne 1932. prvi puta proglašene zaštićenom park-šumom. 1963. godine zaštićena površina se sa 1300 hektara širi na 8000 hektara. Za volju razvoja, povećava se promet, širi cestovna mreža, čime se fizički uništava šuma, ometa divljač, remeti ravnoteža kruženja vode, nivo podzemnih voda, gomila otpad. Da bi se tome stalo na kraj, planinsko područje Sljeme (Medvednica) dobilo je, odlukom Hrvatskog sabora, 1981. godine cjelovitu zaštitu kao Park prirode. Evidentirano je tu 1346 biljnih vrsta, ugroženih endema, zaštićenih i rijetkih biljaka. Još pred stotinjak godina viđen je ris, tetrijeb, a sudeći po imenu, bilo je nekad i medvjeda. Otišli su, zauvijek.
I danas neke vrste nestaju: nema više potočne pastrve u sljemenskim brzacima, rijedak je vodenkos, rijetka zlatovrana, sve rjeđi jelenak, nestao je crni daždevnjak…Za okolišne udruge je bilo neprihvatljivo najavljeno pomicanje granica Parka prirode prema vršnom dijelu, prošle godine i dovoljan razlog za još jedan apel Ministarstvu zaštite okoliša. Kampanja uz pomoć planinara, srodnih udruga, istomišljenika i medija privukla je još veći broj potpisnika. Ne zanemariv po zaštitu okoliša, na duge staze, jeste stav Općine Stubičke Toplice, čijih se preko 80 posto područja nalazi u Parku prirode Medvednica: otvoreno je izraženo protivljenje pomicanju granica Parka prirode. U zemljama EU praksa je staviti pod zaštitu najmanje 15 posto ukupnoga državnog teritorija, a mi bi smanjivali naših jedva 10 posto! Nekom se očito jako žuri!

Vi tvrdite da nije ugrožen samo Park prirode Medvednica i da u čitavoj zemlji zaštita prirode bije mrtvi boj protiv kapitala?

Horvatin: Izgradnjom novih cestovnih pravaca, nastavka na najavljeni tunel, dodatno bi se devastirale šume, ugrozila staništa sveg živog svijeta, ne samo unutar Parka prirode. Time nestaje mir i idiličan, prepoznatljiv krajolik Gupčevog kraja. To se kosi s razvojem zagorskog eko/etno turizma. Moramo priznati da je zaštita okoliša kod nas još uvijek na margini, a zahtijevi u korist okoliša na repu…Ceste presijecaju staništa divljih životinja, a dodatni prijelazi za njih samo su dodatni trošak koji se obično izbjegne… Kako vjerovati struci (ili graditeljima koji nisu poštivali struku?), ako se zna da su na dionici nove ceste Bosiljevo-tunel Mala Kapela ostavljena tek dva prijelaza za životinje. Njihova smrtnost, pod kotačima automobila, svakim je danom sve veća (nedavno dva medvjedića kod Žute Lokve, prošle godine medvjedica i mladunče). Kako vjerovati u dobre namjere nekog tko nas uvjerava u «isplativost» i vjerodostojnost studije (koja se u jednoj fazi proglašava čak vojnom tajnom!) za zaštitu okoliša monstruoznog projekta Družba Adria? Taj je slučaj pokazao jedinstvo i moć nevladinih udruga. Mi smo u roku dva dana skupili 1456 potpisa i dodali ih k ostalih skoro 100 000 iz cijele Hrvatske! A to nije zanemariv broj glasača.

Treba li nam uopće tunel?

Horvatin: Iz Stubičkih Toplica vi ste novom autocestom za pola sata do Zagreba. Tunel s izlazom u Stubakima ne znači mnogo onima iz Laza i Kašine. Problem je u gradskom prometu. No, autocestom se Zagorci rijetko koriste. Rijeke građevinaca i radnika svakodnevno dolaze u Zagreb starom cestom, a puni su i jutarnji vlakovi. Skupa je cestarina i od nje bi, za prolaz kroz Zagorje, trebalo odvajati postotak u Fond za zaštitu okoliša unutar naše županije. Obnoviti željeznice, bolje organizirati javni prijevoz. Bilo bi manje gužvi u gradu, manje štetnog djelovanja ispušnih automobilskih plinova… To je vizija koju podržava Savez ekoloških udruga. Ne tunelu ni devastaciji prirode na račun prilaznih cesta. Konačno, nitko ne govori o naftnoj krizi u ne tako dalekoj budućnosti.

Ima li nade da vaša nastojanja u konačnici probude svijest o potrebi čuvanja prirode?

Horvatin: Trebamo napokon shvatiti da ne možemo bez posljedica uništavati prirodu i postati svjesni da na taj način uništavamo sebe. Napredak da, ali ne pod svaku cijenu. Profit je kratkoročna dobit, bilo za građevinski, bilo za energetski lobi, bilo za skupljanje političkih bodova. I danas smo svjesni dalekosežnih posljedica nerazumnih poteza: Kaštelanski zaljev, Obrovac, mrtvi Bakarski zaljev…Generacijama iza nije ni poznato, a ni važno ime koje stoji u
potpisu takvog projekta. Nije važno tko je kriv, kad je šteta po okoliš već učinjena i generacijama nepopravljiva. Zadaća je novoosnovanog Saveza ekoloških udruga senzibilizirati javnost za okolišne probleme. Konkretno, tu je projekt uvođenja Zelenoga telefona, inventarizacija ugroženih svojti, kandidata za Crvenu knjigu, zaštita bioraznolikosti, suradnja s ekoškolama, GMO, energetika, divlja gradnja…to su neki od problema i projekata. Naši su članovi volonteri, bave se projektima i nenasilnim akcijama usmjerenim na poticanje javnosti na sudjelovanje u donošenju odluka o okolišu, kako bi se stalo na kraj nepravednoj borbi između prirode i čovjeka. Savez je povezan u mrežu 34 udruge za zaštitu okoliša, ni s jednom političkom strankom. To je u skladu s našom vizijom građanskog društva u kojem opće dobro ovisi o svakome od nas!