Iako je odslužio dobivenu zatvorsku kaznu prije koje je tri godine bio u bijegu, Marijan Ocvirek iz Zagreba, koji trenutno stanuje kod majke u Zlataru, još uvijek se ne može pomiriti s time i dalje tvrdi da je nevin. U travnju 2005. godine preživio je moždani udar i danas je teško bolestan. Otežano i nepovezano, drhtećeg glasa započinje priču o drami svojeg života i razbojstvu zbog kojeg je nezaposleni tehničar i bivši branitelj postao bjeguncem pred pravdom.

Optužnica

Slučaj Marijana Ocvireka nije nepoznat hrvatskoj javnosti. Naime, njegova je bivša supruga dva puta gostovala u „Latinici“, obratila se Udruzi Partnerstva za društveni razvoj, o njemu su pisale sve dnevne novine, a razmišlja da podnese tužbu i Europskom sudu za ljudska prava. Pripadnik Sunjskog bataljuna 1991./92. godine, odlikovan spomenicom Domovinskog rata, do tada nije bio osuđivan i živio je mirnim obiteljskim životom sa suprugom i kćerkom.

Prema optužnici 10.prosinca 1998. godine oko 21,30 sati u Popovcu provalio je u obiteljsku kuću Štefanije Mesec, popeo se na drugi kat i iz spavaće sobe ukrao metalnu kasu s novcem te pokušao pobjeći. Međutim, u bijegu ga je pokušala spriječiti vlasnica kuće koju je udario, ona ga je sustigla u dvorištu, ponovno ju je dvaput snažno udario po glavi drškom pištolja, prilikom čega je žena pala i ozlijedila se, dok je on pobjegao. Kasnije ga je policija privela, a vlasnica kuće prepoznala u policijskoj postaji kao krivca.

´Nisam to učinio´

–Te me večeri uhitila sesvetska policija na benzinskoj „Galic-benz“ gdje sam kupovao ledeni čaj. Ispitivali su me dva dana. Suprug sam i otac, normalan građanin, koji ne može vjerovati da mu se ovo dogodilo. Nisam to učinio- rekao nam je Ocvirek, pritom pokazavši opsežnu dokumentaciju o slučaju. Nakon ispitivanja, istražni ga je sudac pustio na slobodu, a tužiteljstvo podiglo optužnicu.

–Oštećena stranka se kao glavni i jedini svjedok optužnice nije pojavila na prve tri parnice pravdajući to bolešću svojeg supruga, što se kasnije ispostavilo kao laž- napominje. Kad mu je ponestalo novaca za odvjetnika, sud mu je dodijelio odvjetnicu po službenoj dužnosti, čemu se protivio jer je smatrao da ga ona neće zastupati pravedno.

–Samo suđenje je proteklo u najgoroj staljinističkoj maniri. Naknadnom provjerom cijelog postupka utvrđeno je kako su kontroverzne izjave oštećene i postupci policije. Sporno je i zataškavanje pucnjave Štefanijinog supruga Branka, dvoje rođaka oštećenih djelatnici su policije, Štefanija je često mijenjala svoj iskaz i davala proturječne iskaze- ogorčeno dodaje.

Ljuti se i na to što izjave svjedoka obrane nisu uzete kao vjerodostojne, već su odbačena svjedočenja bivše supruge, kćerke, susjeda i prijatelja s kojim je telefonski razgovarao. Nisu uvažili njegove primjedbe da je te večeri gledao televiziju, niti su htjeli provjeriti sadržaj serije „Dosje X“ koju je gledao.

Presuda i kazna

Prema presudi Općinskog suda, koju je potvrdio i Županijski sud Zagreb, Ocvirekova krivnja dokazana je nalazom sudskog vještaka za tragove, jer su na majici i dlanovima oštećene nađena plavobijela tekstilna vlakna kakva su se nalazila i u Ocvirekovim jeans hlačama, a Štefanija Mesec je upravo u njemu prepoznala svojeg napadača.Zagrebački Županijski sud zatvorsku kaznu u trajanju od 18 mjeseci potvrdio mu je 26.veljače 2002. godine i tada je počela njegova agonija.

Ne želeći prihvatiti kaznu za nešto što, tvrdi, nikada nije učinio, odlučuje postati bjeguncem. Skrivao se u Soblincu, Sesvetama i Sloveniji. –Nije mi žao što sam se skrivao. Ništa mi nije dokazano i osuđen sam nevin. U toj kući nikad nisam bio i te ljude nisam poznavao. Ali obolio sam i ne mogu više ništa- govori.

Žrtva koincidencije

Njegova predaja nije značila da je priznao krivnju, već da nakon svega ipak ima povjerenja u policiju i pravosudni sustav, kao i to da će se možda njegovim slučajem ipak netko pozabaviti, usprkos tome što mu je odbijen zahtjev za obnovu postupka. Nakon moždanog udara zdravlje mu je teško narušeno.

Komunikacija s ljudima je otežana, treba neprekidnu liječnički skrb, pije lijekove. Pretpostavlja da je do toga došlo upravo zbog godina agonije i nemoći da dokaže svoju nevinost.

–Znam i razumijem da se ljudi ne žele baviti svojom vlastitom nesrećom, a kamoli tuđom, no ipak sve ovo iznašam u javnost, jer znam da moram učiniti nešto, bilo što, za čovjeka koji je na rubu fizičkog i psihičkog sloma, a nije kriv- nemoćno nam objašnjava. Tvrdi kako je tek nesretna žrtva koincidencije. Ne očekuje čuda, ali se nada da će jednom ipak pravda biti na njegovoj strani.

Haban