ZL: U glazbene vode krenuli ste 1988. kada su počinjali Fantomi. Kako sada gledate na te glazbene početke i pjesme koje su mnogima još i danas u uhu i kad ih čuju prisjete se tih vremena nekako s nostalgijom?

Mareković: Bili smo u tim vremenima srednjoškolci, a to su neke formativne godine u kojima otkrivaš prve ljubavi, koncerte, izlaske i sve ti izgleda novo i veliko, tako je i slučaj s tim glazbenim sjećanjima. Sve nam je izgledalo kao hollywoodski film, prve demo snimke, prvi nastupi, curice koje su se počele vrtjeti oko nas, nosim uglavnom ugodna sjećanja. Bili su to moji prvi kreativni koraci koji su nekoliko godina kasnije iznjedrili prvi album Fantoma koji je donio hitove poput “Duda, dudica” ili “Pivo, konjak, štok”, koji me prate i dan danas, što zorno govori da sam si već tada utabao neki put po kojem hodam i danas. Gledajući unatrag, s obzirom da je prošlo već dosta vremena, nekad mi se čini kao da se sve to događalo nekom drugom, a ne meni. Uglavnom, neupitno drage uspomene, i danas kad se sretnem s dečkima iz Fantoma (jednom godišnje zasviramo), vrate mi se sjećanja i taj osjećaj pripadnosti, bliski smo i danas gotovo kao da smo jučer bili zajedno. Lijep osjećaj.

ZL: Kad je glazba u pitanju, niste odustajali od svojih principa i ostali ste vjerni svom izričaju po kojem ste prepoznatljivi. Koliko je danas, u moru glazbenika i različitih 'modernih' glazbenih izričaja, to teško?

Mareković: Ljudi misle da sam ja užasno principijelan, ja mislim da sam ja samo bedast. Ja jednostavno volim “tu” i “takvu” glazbu i gotovo! Moj glavni organ je srce, a ne mozak. Jednostavno sam odrastao uz glazbu pedesetih i šezdesetih godina, iako slušam i jazz, funky, blues, soul, taj neki pop-rock izričaj tih godina mi je nekako najbliži. Teško je u smislu da ta glazba nije srednja struja, ali ne bih tim mladim glazbenicima bio u koži, danas se probiti teže nego ikad. S druge strane, iako je ovo relativno usko profilirano što mi radimo, konstantno imamo posla, ne punimo možda Arenu (uostalom, tko puni), ali koncerata ima. Dobra stvar je kad netko treba rock and roll, zovu nas. U međuvremenu smo naš show doveli do savršenstva, tako da kad imamo dobre tehničke uvjete, možemo puno ponuditi, čak i ljudima kojima retro izričaj i nije nužno blizak. Svakome njegovo, ja sam već dugo tu i ostavio sam nekoliko pjesama poput “Sretan rođendan” iza sebe, vidjet ćemo što će se današnjim aktualnim izvođačima “vrtiti” za 20 godina.

ZL: Vaše radijske emisije 'Povratak u budućnost' i 'Dolcevita' dugo su već u radijskom eteru. Svojevrsni su retro – vremeplov, no upravo zbog toga što slušateljima pružate pregršt glazbe kakva je danas manje zastupljena, odlično su slušane. Koliko Vam to znači i kakav je profil Vaše publike?

Mareković: Moje emisije jesu vremeplov, ali uvijek radim i neku poveznicu s današnjom produkcijom koja mi se čini vrijednom i simpatičnom. Mislim da ljudi vole to što pričam priče oko pjesama koje stvari stavljaju u kontekst, životne priče koje govore o pjesmama, izvođačima, albumima, a nitko ne može napisati tako zanimljive priče kao što ih život može iznjedriti. Kroz moje emisije se pokazalo da je dosta ljudi već umorno od slogana i pristupa “samo hitovi”, ljudima je dosadno slušati istih 200 pjesama! Što se tiče reakcije na moje emisije, pa svatko tko voli istinski glazbu, želi je podijeliti. Kad sjedim sam u studiju, nemam povrat i osjećam se kao Pale sam na svijetu, ali kad odem među ljude, saznam da stvarno dosta ljudi to voli i prati, pogotovo emisija “Dolcevita” ima ekspanziju u posljednje vrijeme. Sjajno mi je kad čujem da cijele obitelji slušaju emisiju i čekaju je kao tv emisiju. Prekrasno je to, moći podijeliti nešto što vam je drago, s drugim, u ovom slučaju i nepoznatim ljudima. Glazba je divna i čarobna stvar i često je ljudi podcjenjuju. Glazba je uistinu lijek za dušu.

ZL: Glazbenik ste, glumac, tv i radijski voditelj. Što Vam je od toga najdraže?

Mareković: Glumac sam bio samo povremeno, bilo mi je to zanimljivo iskustvo, ali generalno mi nije to nešto čime bi se htio baviti. Pišem i blog, ali to mi je prestatično te nije moja najdraža preokupacija. Volim i svoj DJ posao, a nekoć sam bio i TV voditelj, ali dvije moje najdraže preokupacije su pozornica i radijski posao. Ako bih trebao izabrati jedno, onda ipak pozornica, to je moja prva i najveća ljubav, i na pozornici se osjećam najkompletnije i najsretnije.

ZL: Sa Swingersima dolazite na Advent u Stubakima. Hoće li to biti vaš prvi koncert u Zagorju? Kakav ste repertoar pripremili i što publika može očekivati? Ipak je 'Sretan Božić svakome' jedan od najvećih domaćih božićnih hitova.

Mareković: Da se pohvalim, “Sretan Božić svakome” je i službeno najemitiranija domaća pjesma već godinama, iako je riječ o prepjevu, dali smo joj neki autentičan štih, a odnedavno se nalazi i u službenim čitankama glazbenog odgoja, mislim za prvi razred osnovne škole.  S Fantomima smo često svirali u Zagorju, i po gospoji majci sam Zagorec, no uistinu se ne mogu sjetiti da li smo ikada sa Swingersima svirali u Zagorju. Samostalno sam čak jednom nastupio na Krapinskom festivalu. Što se tiče repertoara, bit će veselo i dinamično, bit će božićnih pjesama, naravno bit će tu i “Sretan Božić svakome”, bit će nešto Fantoma, Ive Robića te veselog i dinamičnog rock and rolla, riječ o standardima koje svi znaju poput “Let’s Twist Again” ili “La Bamba”, tako da očekujem jedan dobar blagdanski tulum u svojoj pradomovini!