Ivan Miklenić, glavni urednik Glasa Koncila, kanonik Prvostolnog Kaptola zagrebačkog i arhiđakon Zagorskoga arhiđakonata, u razgovoru s našim novinarom govori o svom djetinjstvu u Desiniću, svećeničkom i novinarskom putu te o aktualnim temama kao što su uvođenje seksualnog odgoja u škole te poziv Papi da posjeti Hrvatsku.


ZL: Hrvatskoj javnosti poznati ste kao glavni urednik Glasa Koncila koji često gostuje u raznim televizijskim emisijama kako bi ili pojasnio ili obranio stavove službenog Kaptola. Ako se ne varam, rođeni ste 1954. godine u Desiniću. Pa kako je mali Ivek proveo djetinjstvo te kada i kako se uopće odlučio postati svećenikom?

Miklenić: Djetinjstvo mi je bilo krasno, uživao sam na zagorskim bregima. Od malena sam radio te sam naučio raditi sve poslove na seoskom gospodarstvu. Volio sam društvene igre, posebno nogomet. Veoma sam rado i puno čitao. U 7. i u 8. razredu dobio sam pohvalu u školi jer sam pročitao i posudio najviše knjiga iz školske knjižnice. Veselio sam se školi, dobrom društvu u mojoj generaciji, ali sam i brzo odrastao shvaćajući da živim u društvu u kojem se jedno u javnosti govori, a živi se posve drugo. Moje djetinjstvo silno je obogatio tadašnji župnik, kasnije biskup, Marko Culej s kojim sam kao ministrant prijateljevao i od kojega sam jako puno naučio o životu. Oduševio me je svojim načinom življenja svećeništva pa sam već u 7. razredu došao do jasnoće da bih i ja trebao pokušati postati svećenik. Kad sam u obitelji rekao kakav je moj plan, bili su sretni i svi su me na mom putu podržavali.

ZL: Vaša odluka i školovanje za svećeničku službu bilo je u vrijeme kad je komunizam bio u «punoj snazi». Jeste li vi ili vaša obitelj imali kakvih neugodnosti zbog činjenice da ste se stavili u službu vjere, koja je od tadašnjih političkih struktura smatrana «opiumom za narod»?

Miklenić: Moj je otac radio u Poljoprivrednoj zadruzi kao podrumar u Desiniću i puno su ga puta pozivali da stupi u Partiju. On im je uvijek odgovarao da hoće, samo ako će moći i dalje redovito ići na misu, a oni su ga onda puštali na miru. Kad sam početkom 8. razreda odbio ući u tadašnju Omladinsku organizaciju, otac, koji inače o političkim stvarima nikada nije govorio, nagradio me je pozivom u klijet gdje me je počastio. On je zbog bolesti morao napustiti svoj posao u podrumu, a drugi mu posao nisu ponudili. Ostao je bez ikakvih mjesečnih primanja i skromno živio kao sitni poljoprivrednik. Kad se, u ono određeno doba, radni staž, koji se poratnih godina nije redovito plaćao, mogao potvrditi svjedocima, nitko ga od onih kojima je to bilo poznato u zadruzi na to nije upozorio pa je ostao bez mirovine. Drugih neugodnosti nije bilo. Kad sam bio mladomisnik, dobio sam posredstvom župnika Culeja i darove od nekih desinićkih komunista koji su željeli ostati anonimni. Tako da se ponovno potvrdilo da deklariranje i stvarnost nije isto.

ZL:Kada ste zaređeni za svećenika i što je bila vaša prva svećenička služba?

Miklenić: Za svećenika me je na Petrovo 1980. u zagrebačkoj katedrali zaredio nadbiskup, kasnije kardinal, Franjo Kuharić i odmah sam počeo raditi kao novinar u uredništvu tada dvotjednika Glasa Koncila. Stanovao sam kao podstanar kod nezaboravne tete Mire Biffel, rodom iz Zlatara, a pastoralno pomagao u župi sv. Josipa na Trešnjevci. Vodio sam studentsku skupinu i pomagao u drugim potrebama te velike zagrebačke župe.

ZL:Kada ste se počeli baviti novinarstvom i kako je u tom smislu izgledao Vaš put do glavnog urednika Glasa Koncila?

Miklenić: Pisanje, a da nisam znao da me vodi u novinarstvo, započeo sam kao gimnazijalac na Šalati u Zagrebu gdje smo generacija iz 1969. imali svoj vlastiti časopis pod nazivom Pokušaji . Kao student uređivao sam s kolegama časopis studenata teologije Spectrum i veoma sam se iznenadio kad me je dr. Ladika, tadašnji direktor Glasa Koncila, pozvao da razmislim bih li htio raditi u Glasu Koncila. Iznenadio me je, jer sam uvijek maštao i radovao se seoskoj župi, gdje se ljudi poznaju i gdje su ljudi tako jednostavni. Zbog tog mog usmjerenja nisam htio s kolegama u Zagrebu ni vozački polagati, misleći da ću to već napraviti negdje u seoskoj sredini. Prvi tekst u Glasu Koncila objavio sam kao student 3. godine i već sam đakonsku godinu intenzivno surađivao u Glasu Koncila, gdje sam uglavnom proveo i praktikum. Novinarstvo sam učio uživo uz veoma iskusnog novinara i urednika don Živka Kustića koji mi je otvorio mnoge vidike i omogućio mi da uz njega sazrijevam. Volio sam, i danas volim, raditi. Puno sam i putovao i upoznao gotovo sve krajeve naše domovine. Priređivali smo novine od broja do broja bez ikakve sigurnosti da ćemo moći raditi i sljedeći broj jer je stalno prijetila opasnost zabrane Glasa Koncila, posebno u nekim napetijim situacijama. Bilo je puno lakše dok Glas Koncila nije1985. postao tjednik. No u divnoj atmosferi koju smo imali u redakciji ništa mi nikada nije bilo teško, a 1985. bio sam postavljen za zamjenika glavnog urednika. Kad je ujesen 1990. don Živko Kustić prešao na drugi posao, povjereno mi je uređivanje Glasa Koncila.

ZL: Također ste i kanonik Prvostolnog Kaptola zagrebačkog. Što se krije iza tog naslova, što kanonik radi i po čemu se razlikuje od «običnog» svećenika?

Miklenić:Prvostolni kaptol zagrebački drevna je i veoma zaslužna crkvena ustanova koja je odigrala veoma značajnu ulogu u crkvenoj i nacionalnoj povijesti. Dovoljno je spomenuti da je Zagrebački kaptol financirao uspješnu obranu Siska od turske najezde. Danas se kanonička služba sastoji od liturgijske i pastoralne službe u zagrebačkoj prvostolnici te drugih zadaća koje pojedinom kanoniku povjeri nadbiskup kao što je npr. dijeljenje sakramenta potvrde kad biskupi ne mogu i slično. Meni je npr. uz službu u katedrali povjerena i služba arhiđakona Zagorskoga arhiđakonata pa u toj službi često obilazim župe u raznim prigodama, a dužnost mi je obavljati i kanonsku vizitaciju svih župa u arhiđakonatu.

ZL:Dobro, vratimo se Vašem novinarskom poslu. Meni je jasno da Crkva ima pravo javno iznositi svoje stavove i svoja mišljenja o svemu, no, neki na to gledaju kao na «miješanje Crkve u stvari koje je se ne bi trebale ticati, odnosno, s kojima se ne bi trebala baviti». Što Vi mislite o tome?

Miklenić: Nakon što je takvo mišljenje javno zastupano i šireno više od 4 desetljeća ne iznenađuje me što i danas ima ljudi koji tako misle i govore. Prije demokratskih promjena Crkva je bila ne samo odvojena od države, što je normalno i potrebno, nego je bila i potisnuta iz društva. Društvena javnost bila je službeno ateistička do te mjere da se u medijima o Crkvi osim napada na nju ništa drugo nije moglo čuti ili pročitati. Budući da društvo čine građani, a neki građani, kod nas makar samo deklarativno, čak velika većina su katolički vjernici, onda nije moguće da Crkva, koja je zajednica tih vjernika građana, bude izvan društva. Svi građani pozvani su sve činiti da bi svima bilo bolje. Crkva kao ustanova ima također jedini smisao služiti boljitku konkretnih ljudi u konkretnim prilikama određenog društva ili nacije. U normalnom pluralnom i zdravom društvu uvijek je dobrodošao prinos ukupnom zajedničkom boljitku svakoga građana i svake društvene ustanove, a osobito Crkve koja je posebno pozvana služiti čovjeku u svim aspektima njegova postojanja. Crkva ima specifičnu zadaću služenja ljudima naviještati im Radosnu vijest, otkrivati im cjelovitu istinu o čovjeku i stvarnosti, poticati ljude da Bogu uzvrate svojim prijateljstvom i da ljube svakoga čovjeka, a osobito svoje bližnje.

ZL: Ako ostavimo po strani Glas Koncila, kad su u pitanju mediji, Crkva je u njima nerijetko prisutna i u nekom negativnom kontekstu. Čini li se Vama da je zbog svega toga utjecaj Crkve, pri tom mislim na službeni Kaptol, danas na vjernike u Hrvatskoj manji nego što je bio prije, recimo, dvadesetak godina? Naime, kod nas se ljudi uglavnom izjašnjavaju kao katolici, no velik broj njih smatra da je seks prije braka moralno prihvatljiv, da je poželjna upotreba kondoma…, dakle, u mnogim stvarima se ne slažu s naukom Crkve i to su spremni javno reći. Znači, pitanje je, mislite li da je utjecaj Crkve danas slabiji nego prije i, ako jest, zbog čega je to tako?

Miklenić: Crkva kao institucija, a najčešće ju se tako gleda sužujući je samo na kler, u svakom društvu, a osobito u hrvatskom zbog povijesnih razloga, ima znatan utjecaj i svi napori koje neki u medijima ulažu, kad napuhuju ili konstruiraju moguće slabosti u Crkvi, to neće promijeniti. Crkva je nadživjela brojne svoje protivnike i svjesna je da će uvijek kod određenog dijela ljudi izazivati otpor i osporavanje. Isto je tako svjesna da ona nije samo ljudski projekt, nego i Božji, pa je sigurna u svoju budućnost. Sasvim je drugo pitanje koliko članovi Crkve prihvaćaju i oživotvoruju ono što je Bog Crkvi kao zajednici navijestio i što ona kao kršćanski nauk prenosi novim pokoljenjima. Crkveno učiteljstvo polazi uvijek od poštivanja slobode savjesti i uvjerenja svakoga čovjeka, te nikada ikoga na išta ne želi prisiljavati. Svako uređeno društvo ima jasne kriterije po kojima se utvrđuje tko mu jest, a tko mu nije član. Moguće je da se neki vjernici bilo svjesno bilo nesvjesno svojim stavovima ili svojim postupanjima u određenim životnim fazama isključuju iz crkvenoga zajedništva kao što se biblijski izgubljeni sin isključio iz svoga obiteljskog zajedništva. Mnogi od njih, kad shvate što im se zapravo dogodilo, poput izgubljenog sina, vraćaju se u svoju zajednicu i ona ih uvijek prima. Bog, pa tako i Crkva, uvijek ljubi grešnika, a osuđuje zlo koje grešnik čini. A istina je uvijek istina i prava vrijednost je uvijek prava vrijednost. Istina nije manje vrijedna niti upitna ukoliko mnogi ljudi, pa čak i većina, u nekom razdoblju ne uspijevaju do nje doći. U današnje doba bezbrojnih često vrlo atraktivnih i blještavih ponuda mnogima nije lako doći do drevne spoznaje da nije zlato sve što sja pa se onda u ljudima zabliještenih očiju javljaju otpori kršćanskim vrijednostima.


ZL: Dakako, rasprave o nekim temama kao što je upotreba kondoma i slično daleko nadmašuju naše ambicije u ovom razgovoru, no, dotaknimo se u posljednje vrijeme vrlo aktualne teme uvođenja seksualnog odgoja u škole. Zašto bi ili ne bi trebalo uvesti takav predmet u škole, koje su ključne stvari koje bi djeca trebala naučiti kroz taj predmet, kakva je trenutno uloga Crkve u čitavoj priči, a kakva bi po Vama trebala biti?

Miklenić: Činjenica je da raste broj bolesti, osobito spolno prenosivih teških bolesti pa je pitanje općega dobra zaštititi zdravlje svih ljudi, osobito mladih. U tom smislu dobro je što će u škole ući zdravstveni odgoj u koji spada i spolni odgoj. Crkva kao zajednica uvijek je zainteresirana za dobro čitavoga čovjeka pa zato neprestano ističe vječne odredbe naravnoga etičkoga zakona koji je sadržan i u Deset Božjih zapovijedi. Tko se naime stvarno drži tih zapovijedi, a to nije uvijek lako, sigurno se neće u životu prevariti. Određeni vjernici, članovi Crkve, sami su se organizirali u udrugu civilnoga društva i ministarstvu podastrli izvrstan stručan program zdravstvenoga odgoja koji su recenzirali vrhunski stručnjaci različitih znanstvenih područja i ministarstvo je taj program prihvatilo. Sada neke druge udruge, kojih program nije prihvaćen, vrlo nisko podmeću kako se radi o natražnjačkom, vjerski zatucanom i neznanstvenom programu. Osporavatelji programa zaboravljaju kako je danas u suvremenom okruženju puno lakše razoriti mladu ljudsku osobu nego li je očuvati da bi bila sretna i koristan član ljudske zajednice. Službeno crkveno vodstvo smatra da je pitanje uvođenja zdravstvenog i spolnog odgoja i sadržaja toga odgoja pitanje roditelja i da se bez njih ni jednome djetetu ne smije ništa nametati.

ZL: Premijer Sanader poziva Papu Benedikta XVI. da posjeti Hrvatsku. Istina je da je nakon Pape «putnika», kako se često naziva Ivan Pavao II., sadašnji Papa daleko manje orijentiran na putovanja? Prema Vašem mišljenju i poznavanju prioriteta aktualnog Pape, kakve su šanse da on uistinu posjeti Hrvatsku do kraja ove godine?

Miklenić: Papu Benedikta XVI., koji je prije nego što je postao papa bio više puta u Hrvatskoj, lani u srpnju pozvali su na pastirski pohod u Hrvatsku hrvatski biskupi. Dobro je da je sada Papu pozvao i predsjednik Vlade. No, da bi Papa došao u Hrvatsku ove godine, morao bi postojati dovoljno važan povod. On je doduše moguć, ali za sada takav povod, barem meni, nije na vidiku, pa smatram da 2007. Papa vjerojatno neće doći k nama.

ZL: Na kraju, još malo o Vama. Dolazite li često privatno u Zagorje, u rodni kraj?

Miklenić: Uvijek rado dolazim u Zagorje. Vremena, nažalost, imam sve manje pa sve rjeđe dolazim privatno. A kako nemam nikoga od obitelji u rodnom kraju, u Desinić nažalost dolazim dosta rijetko.

ZL:Čitate li Zagorski list i što općenito, kao novinar, mislite o važnosti regionalnih tjednika?

Miklenić: Imao sam priliku čitati nekoliko brojeva Zagorskoga lista i smatram da je jako dobro što postoji takav list. Drago mi je što list izvješćuje i iz crkvenoga života. Smatram da je veoma važno da se i danas, kad je najjača televizija, njeguje pisana riječ. Uostalom samo pisana riječ ostaje. Regionalni listovi su dragocjeni jer su svojim sadržajima bliži ljudima i onome što ljude stvarno zanima pa sam siguran da će oni imati sve veću važnost.

ZL:Kad bi Vas jedan Australac ili Kinez pitao o Vašem rodnom kraju, da mu kažete dvije tri karakteristike Hrvatskog zagorja, što bi ste mu rekli?

Miklenić: Prvo, rekao bih mu da ako želi upoznati srdačne, susretljive i gostoljubive ljude, onda treba doći u Hrvatsko zagorje. Drugo, posvjedočio bih mu da nigdje nema ljepšega krajolika, koji ma svoje posebne, drugačije čari u svako doba dana, a pogotovo u svako godišnje doba. I treće, rekao bih mu da se taj kraj odlikuje vrijednom duhovnom baštinom. Mnogo je tragova duha sačuvanih u umjetnosti, bilo arhitekturi starih dvoraca, kurija, crkvi i kapelica, bilo u slikarskim ostvarenjima od Rangera do Ivekovića, u drevnoj tradiciji visokoga školstva, glazbenog i literarnog stvaralaštva...

ZL:Kad jednog dana budete umirovljeni svećenik, imate li želju vratiti se u Zagorje?

Miklenić:Još uvijek ne pomišljam na umirovljeničke dane pa ne znam, ako ih i doživim, kako ću ih i gdje provesti. Hrvatsko zagorje mi je veoma drago i uvijek će mi ostati drago, no sada ne mogu reći da ću mu se moći trajno vratiti.

Zagorski list