Prethodni članak
Sljedeći članak

Posljednja urarka u Zagorju: 'Ručna je ura nekad bila potreba, sad je modni dodatak'

VJEŠTINA KOJI IZUMIRE: Nadica Žučko iz Zlatara čuva tradiciju urarskog zanata svoje obitelji, dugu 120 godina


Nadica Žučko (63) prvu je 'vekericu' popravila kao desetogodišnjakinja. – U urarske sam vode krenula uz oca Franju. Često sam, kada nisam mogla spavati, navečer stajala kraj njega i promatrala što radi. Bilo mi je to baš zanimljivo i tako sam se zaljubila u urarski zanat, a njemu je bilo drago – priča Nadica, koja je nastavila obiteljsku tradiciju.

Naime, obrt je započeo njezin pradjed Martin, nastavio djed Franjo, pa otac Franjo. No, nema straha da se s odlaskom Nadice u mirovinu ugasi i posljednja urarska radnja u Hrvatskom zagorju, jer je, slično kao i Nadica uz tatu Franju, i njezin sin Matija uz nju zavolio ovaj posao i školovao se za urara te zajedno rade.

Posla ima

Nadica je obrt preuzela 1985. godine, nakon što je završila četverogodišnju školu za urara. Iako su se vremena promijenila, a mehaničke i baterijske satove uvelike zamijenili pametni satovi i mobiteli, u urarskoj radnji u Zlataru uvijek ima posla.

 – Posla imamo baš puno. Iako se mnogo rjeđe nego prije nose na popravak mehanički satovi, ima ih još. Mnogo ljudi još voli nositi ručne satove, bez obzira što imaju mobitele. Posebno stariji ljudi vole nositi ure, ne mogu bez ure živjeti, dok mlađi više nose velike, moderne satove, koje su više modni dodatak ili statusni simbol. Najviše popravljamo ručne ure na baterije, koje ljudi nose na održavanje, no ima i satova na navijanje, koji oduzimaju najviše vremena za popravak, ali su mi i najdraži. Recimo, za popraviti takve dvije ručen ure treba mi cijelo jutro, a za zidni mehanički sat po par dana, dok je, recimo, baterijski zidni sat mnogo lakše srediti jer se samo zamijeni mehanizam – priča nam Nadica.

'Mlade taj posao ne zanima'

Zidne mehaničke ure nisu samo pokazivači vremena. On su prvenstveno ukras i ljudi do njih još drže, ističe posljednja zagorska urarka. U dugoj je karijeri vidjela dragocjene i zanimljive primjerke. – Jedan mehanički Rolex kojeg sam popravljala bio mi je jako dragi sat, radila sm na njemu s guštom, Čovjeka kojem sam ga popravila pitala sam za godinu dana kako ide, a on mi kaže da su mu ga ukrali. Baš mi je bilo žao – priča nam Nadica. Iako je posao dosta zahtjevan, najdraži joj je dio sam popravak satova.

– Kada je mir i tišina, samo otkucaji satova, tada mi je najljepše raditi. To me opušta i mnogo više to volim nego onaj dio rada s ljudima. Tu treba strpljenja, a s godinama, sve ga je manje – smije se Nadica. Posao zahtjeva preciznost, strpljenje, mirnu ruku i dobar vid. Posla ima, Nadica ima radnju i u Zaboku u kojoj dvije djelatnice preuzimaju robu i rade s mušterijama, pa zašto onda nema urara, pitamo je. – Mlade taj posao više uopće ne zanima, kao ni većina starijih zanata – odgovara Nadica. Dobro dođu i poticaji Županije i države za tradicijske zanate. – Potpore ulažem u opremu, strojeve, popratni materijal. Jer, tehnologija napreduje, satovi su drugačiji i stvari koje je koristio moj otac, već su zastarjele – kaže urarka. Za kraj, pitamo je za usporedbu kvalitete nekadašnjih satova i ovih danas.

– Teško je to zapravo uspoređivati, drugačiji su materijali, nekada su sve ure bile mehaničke. U doba komunizma, gotovo svi su imali ruske satove, rijetko tko švicarski. No, ura je danas potrošni materijal. Osam, deset godina ide, a onda si kupite drugu. Prije, ura je bila za cijeli život. Uz servisiranje, radile su zauvijek. To je danas nemoguće, dakle prije su ipak bile kvalitetnije – zaključuje. 

Još članaka iz "Vijesti"

Facebook