Brojni pisci stavljali su ga u središte svojih romana. O seljačkom vođi i buni koji je predvodiš snimljena su dva igrana filma, napisane su opera i rock opera, a jedan od najpoznatijih pisaca Augost Šenoa posvetio mu je roman, njemu i seljačkoj buni, kakvu danas doživljavamo, upravo zahvaljujući tom romanu. Gupca i Bunu slikali si brojni slikari, mnogi im pjesnici posvetili stihove… No, tko je zapravo bio Gubec – razbojnik ili velikan? Nacionalni junak ili vođa razbojnika koji su se borili protiv legalne vlasti? Što o njegovom životu i smrti kaže predaja, a što povijest i koji su, osim onih nama poznatih, borbe za socijalnu pravicu, bili možda još i važniji ciljevi ustanka i seljačke bune? Na ova su pitanja pokušali odgovoriti mnogi, a uoči velike, 450. obljetnice najvećeg ustanka u povijesti seljaštva, uz pomoć poznatog zagorskog povjesničara Branka Čička i voditeljice Muzeja seljačkih buna pokušat ćemo i mi.

Uzroci bune

Već u samom startu, važno je uzeti u obzir da seljačku bunu nisu podigli oni najsiromašniji seljaci, nego seljaštvo koje je bilo ponešto bogatije i znalo je za bolje. Uzrocima seljačke bune bavili su se mnogi povjesničari, no u široj javnosti sva se krivnja bacila na zloglasnog Franju Tahjya. – Postoji isprava u kojem 500 seljaka svjedoči protiv njega. No, smatra se da je uzrok seljačke bune bio i sukob oko posjeda između Tahyja i suvlasnika imanja susedgradsko – stubičkog vlastelinstva, odnosno obitelji Hening. Također, smatra se da su jedan od uzroka bile i smetnje koje su postavljene pred seljačku trgovinu, ali i opće pogoršanje položaja seljaka. Dio seljaka želio je doći do krajiškog statusa, kakav su imali vojnici, odnosno seljaci na granici. Dok su stubički seljaci zaista željeli da se Tahy makne s njihovih posjeda, susedgradska skupina seljaka na čelu s Ilijom Gregorićem imala je ideju da seljaci preuzmu obranu granice, osnuju seljačku vladu – pojasnila je Vlatka Filipčić Maligec iz Muzeja seljačkih buna.

Važnost prodiranja Turaka

Povjesničar, prof. Branko Čičko iz Oroslavja uveo nas je u mnogo širu sliku ovog ustanka, koji seljacima nije donio ništa dobro – nit se primijenio njihov status, a nakon bitki, mnoga su područja ostala opustošena, jer je puno seljaka poginulo. – Seljačka buna u to je vrijeme bio događaj koji je izazvao puno više odjeka nego što bismo to mi uopće mogli zamisliti. No, od povijesnih istraživanja prije 50 godina ostali smo na istim pozicijama, što se tiče glavnih saznanja o tom događaju. Radi se o tome da bi se, na temelju brojnih povijesnih izvora, od kojih mnogi nisu niti objavljeni, a kamoli prevedeni na hrvatski jezik, taj povijesni događaj mogao sagledati na drugačiji način – kaže Čičko, koji je Seljačku bunu, njene uzroke i ciljeve i glavne učesnike proučavao godinama i proučava još uvijek. Dodaje kako su se u vrijeme prošlih istraživanja svi narativi oslanjali na marksističko interpretiranje povijesti, koje u središte stavlja sukob među klasama, u ovom slučaju kmetova i feudalaca. No, brojni povijesni izvori otkrivaju kako to nije bio najvažniji uzrok ustanka seljaka. Kako bi se bolje razumjele, kaže prof. Čičko, stvari treba staviti u širi kontekst. – U to vrijeme bili su česti upadi Turaka na oslobođene prostore slovenskih zemalja, što je izazivalo nemir i strah kod seljaka, ali i kod vlastelina. Ta se činjenica potenciranjem straha koristila i u samom pridobivanju seljaka da ih se potakne na pobunu, na što se fokusiraju novija istraživanja u Europi, na taj jedan psihološki moment – kaže Čičko.

Pokretači ustanka

Ekonomski aspekt seljačke bune na kojem je određeni fokus, kaže Čičko, dosta je kontradiktoran u povijesnim izvorima. Naime, izvori govore kako je susegradsko – stubičko vlastelinstvo na kojem je izbila pobuna bilo bogato, i da su ti živjeli seljaci koji su imali određeni zemlju i vinograde te se bavili trgovinom. – To govori da ekonomski aspekt, odnosno siromaštvo, ne bi trebali biti pravi uzrok nezadovoljstva, već neki drugi aspekti koji su u brojnim tumačenjima zanemareni, a povijesni izvori ih potvrđuju, a to je, osim opasnosti od Turaka, prodor protestantizma u slovenskim zemljama, koji je imao odjeka i kod nas, jer su neki ključni ljudi u Seljačkoj buni bili protestanti, poput Tahyja, no o tome se ne govori – kaže Čičko. Za tumačenje pravih uzroka ustanka i seljačke bune, napominje, potrebno je sagledati prostor koji je pobuna zahvatila. – Mnogo puta sam naglasio da to niti nema veze sa susegradsko – stubičkim vlastelinstvom. Ciljevi te pobune bili su vrlo sofisticirani i pažljivo iskonstruirani. Razlog tome je što taj pokret nisu zapravo pokrenuli kmetovi koji su se zdigli vilama, već vrlo iskusni vojnici. Pri tome mislim na Iliju Gregorića, ali i na Ambroza Gupca i Ivana Pasanca. Oni su očito, a za Gregorića i znamo da sigurno jest, bili vojnici s iskustvom u ratovanju. Sama mreža ljudi koja je sudjelovala u buni uključivala je sudionike sa zaprešićkog područja, gdje su bili naseljeni ljudi koji nisu bili kmetovi, već vojnici koji su za plaću dobivali dijelove posjeda – pojasnio je naš povjesničar.

Politički ciljevi

Istaknuo je kako su pred ustanak bila postavljena tri glavna cilja: prodor prema granici, udruživanje s uskocima te politička dimenzija bune. – Prema mojim zaključcima iz povijesnih izvora, fokus svih događanja bio je u oslobođenju prostora uz granicu i same granice, da bi se preuzela kontrola nad granicama i omogućilo seljacima da mogu slobodno trgovati. Naime, seljaci su dolazili u sukob s plemstvom, koje je oduzimalo, što se pripisuje i Tahyju, vino, od čega su seljaci imali najveći prihod, kako bi namaknuli sredstva prodajom. Što se tiče povezivanja s uskocima, to je bio ključan cilj, jer oni su bili vješti u ratovanju i u tome je glavnu ulogu trebao odigrati Ivan Pasanec. No, dobro organizirana plemićka vojska spriječila je spajanje vojske seljaka s uskocima – kaže Čičko te pojašnjava i treći cilj, koji je kao temu postavio njemački povjesničar, koji se bavio seljačkim bunama u Europi. Taj cilj odnosi se na političke stavove seljaka o potrebi eliminacije plemstva i uspostave posebne uprave ili vlasti, a o čemu, kaže Čičko, postoje i zapisi sa saslušanja nekih pobunjenika koji su bili uhvaćeni.  – To je vrlo važno gledište, jer pokazuje da su ljudi koji su bunu organizirali imali širu sliku o događanjima koja su se zbivala ne na ovom našem zagorskom području, nego mnogo šire i zapravo se to smatralo napadom na politički poredak – pojašnjava naš sugovornik.

Sudbina Matije Gupca

Seljačka buna bila je, kaže Čičko, najveći društveni pokret koji se dogodilo, koji ne samo da je zahvalio veliki prostor, nego je izazvao strah kod plemstva u tolikoj mjeri da su alarmirani vladari na srednjeeuropskom području, kako bi pomogli u gušenju ustanka, a sve zbog straha da sve tone iskoriste Turci. – O Seljačkoj buni ima toliko stvari, a mi ih znamo malo. Kad sva ta događanja stavimo u širi kontekst, dobije se drugačija slika. Zaintrigirala me cijela priča i proučavanjem i iščitavanjem građe i literature, prevođenjem povijesnih izvora otvorila su se tolika pitanja na koja do danas nemamo odgovore. Jedno od njih je i sudbina Matije, ili Ambroza Gupca – osvrnuo se i na glavnog junaka Seljačke bune, za kojeg smatra da nije bio pravo vođa Seljačke bune, već da je to prema mnogim izvorima, bio Ilija Gregorić. – Gubec je zapravo jedna od najvećih neobičnosti, čovjek o kojem znamo jako malo. Ne postoji nikakav dokaz o tome da je saslušavan i da mu se dogodilo ono kako legenda kaže. Znamo da je uhvaćen i da je čamio u tamnici, jer se čekalo vladara da da dozvolu za njegovim saslušanjem i pogubljenjem. No, ta dozvola nikad nije došla. Sve drugo je u sferi legende, koja je, vjeruje se, nastala prema sudbini Jurja Dože, koji je zaista bio 1514. u Mađarskoj okrunjen užarenom krunom i pogubljen, kao vođa tamošnjeg ustanka. – Moje uvjerenje je da je preživio, kao i većina ustaničkih vođa – zaključio je Čičko, dodavši kako bi volio da se, možda i povodom ove velike obljetnice događaja koji je izuzetno važan za ovaj kraj i u kojem su sudjelovali naši ljudi, potaknu rasprave o drugim aspektima i široj slici ovog ustanka, od one koji javnost uglavnom poznaje te da se pokuša odgovoriti na neka druga pitanja, važna za razumijevanje uzroka i ciljeva seljačke bune.

Tumačenje bune kao ideje socijalne pravde

Bilo kako bilo, sugovornica s početka ovog članka, Vlatka Filipčić Maligec, kaže kako smatra da je za naše današnje društvo bitnije ono kako mi danas bunu tumačimo i da li vidimo važnost ideje socijalne pravde. – Matija Gubec u popularnoj je kulturi zadržao svoje važno mjesto i svako malo netko se poziva na njega, kao simbol borbe za pravdu. I dalje vjerojatno ima najveći broj ulica i trgova nazvanih po sebi, ali i mnogih drugih stvari, i to ne samo u Hrvatskoj. Bez obzira na tumačenja povijesti koja kažu da nije on predvodio bunu nego Ilija Gregorić, Gubec utjelovljuje i simbolizira ideju socijalne pravde i nama danas je to dovoljno – zaključila je Filipčić Maligec.

Turistički značaj Seljačke bune i Matije Gupca

Lik Matije Gupca, ne samo za zagorskog čovjeka već i za cijeli naš narod, oličenje je borbe protiv svake vrste nepravde. S ciljem kulturne i turističke valorizacije lika Matije Gupca, Seljačke bune i posebnosti ovog kraja, bazirane su naše aktivnosti i naša turistička ponuda. Brendiranjem Gupčevog kraja stvaramo prepoznatljivost destinacije u cijeloj našoj zemlji i široj okolici. Mnogo je tu atrakcija koje su interesantne posjetiteljima i turistima; Muzej seljačkih buna koji se nalazi u dvorcu Oršić, Spomenik Seljačkoj buni i Matiji Gupcu, Gupčeva lipa i Gupčeva hiža u naselju Hižakovec, rodnom mjestu Matije Gupca – kažu iz Turističke zajednice područja Gupčev kraj, dodavši kako je manifestacija Seljačka buna – Bitka kod Stubice, koja slavi i oživljava taj dio povijesti ovog kraja, prerasla granice naše županije, ali i zemlje, kao jedinstvena atrakcija koja privlači na desetke tisuća posjetitelja.