Zašto su rijetki političari koji imaju nedvosmislen stav o antifašističkoj ideji i ona se koristi samo u prigodim situacijama za dobivanje ovakvih ili onakvih poena, ovisno o trenutku?

Balija: Na ovo pitanje Vi ste već i sami djelomično odgovorili. Mogu dodati neke varijacije, te iznijeti mišljenje o trendu kretanja stavova kod političara. Broj političara s nedvosmislenim stavom prema antifašističkoj ideji iz godine u godinu se povećava, ali još uvijek je previše onih koji se za antifašizam opredjeljuju samo u prigodama u kojima im to donosi pozitivne poene, naročito kad je u pitanju komunikacija s (inozemstvom) Europskom unijom jer se zna da je ujedinjena Europa nastala upravo na demokratskim zasadama antifašizma. Biti po vokaciji antifašist znači pripadati standardu europskog političara. Međutim, dvosmisleni odnos prema antifašizmu na domaćoj političkoj sceni pitanje je stupnja razvijenosti demokracije u našoj zemlji i društvu, pa i konstelaciji snaga u strukturi političke scene. Većina političara, neovisno o strankama, ponaša se pragmatično. Prilikom vaganja svakog svojeg stava, odluke, opredjeljenja ili obećanja kao mjera se uzima broj mogućih glasova koji se mogu polučiti na budućim izborima. Pa će tako i poneki nedvosmisleni, dokazani antifašist, u danom trenutku, preskočiti ili ignorirati pitanje antifašizma jer bi to bio gubitak nekoliko glasova. Takve su pojave naročito izražene u predizbornim kampanjama u kojima se ionako često daju posve nerealna obećanja. Pri tome se principi i ideje ne uklapaju u mentalni sklop takvih političara. Ipak, ima političara tipa predsjednika Mesića koji antifašizam smatraju ne samo političkim već prije svega ljudskim i moralnim opredjeljenjem. On se u tom smislu ponašao i djelovao i tijekom svojih predsjedničkih kampanja i tijekom oba svoj mandata. Činjenica je, da je kao zakleti antifašist, na zadnjim predsjedničkim izborima polučio 65% glasova, što pokazuje da je hrvatsko društvo relevantno antifašističko, čemu svakako doprinose i lijevo orijentirane stranke.

Kada biste danas aktivno sudjelovali u politici, kojoj opciji biste se priklonili i zašto?

Balija: Pitanje je hipotetsko, ali ja ću Vam odgovoriti direktno da sam nepopravljivi ljevičar. Potječem iz porodice u kojoj je majka rodila dvanaestoro djece. Ona je za mene heroina jer nas je, zajedno s ocem, odgajala u velikom siromaštvu ali u duhu poštenja. Dobro znam što je glad, što je patnja i bol. Danas se često na TV mogu vidjeti prilozi o ljudima koji žive u teškom socijalnom stanju i tužan sam zbog saznanja da takvih sudbina ima na tisuće, a bojim se da će ih biti sve više. Uvijek se senzibiliziram s takvim ljudima, pa uzmem telefon i nazovem broj za pomoć. Ali takve akcije nisu rješenje suštine problema. Trebali bismo graditi takav društveni sistem u kojem bi svi ljudi živjeli životom dostojnim čovjeka, u kojem bi se čovjek vrednovao prema svojim osobinama, a ne prema debljini bankovnog računa. Pa kako bih mogao biti drugo nego ljevičar?! To, nažalost, ne znači da su svi pripadnici ljevičarskih stranaka socijalno senzibilizirani iako bi po svom opredjeljenju to trebali biti. Što se bogatih tiče i oni će povremeno pružiti pomoć ali često uz pompu, uz obaveznu prisutnost TV kamera, a bojim se sve u cilju da istaknu sebe.

Kako ste gledali na pojavu pokreta krajem 80-ih koji je kasnije prerastao u stranku, dakle HDZ, i kada su se aktualizirale priče o vjekovnom snu Hrvata o nezavisnoj državi u jednom civilizacijski neprihvatljivom kontekstu, te dolasku emigacije koja je koketirala s ustaštvom na važne političke funkcije?

Balija: U Vašem pitanju vjerno su precizirani događaji s kraja 80-ih i početka 90-ih godina. Otuda zapravo i potječu dileme i sukobi na relaciji fašizam-antifašizam. Oslanjanje Tuđmanovog HDZ-pokreta na političku proustašku emigraciju (sporazum u Norvalu – Kanada) dovelo je sljedbenike ustaštva u poziciju da se fašistička ideologija koja je poražena u Drugom svjetskom ratu rehabilitira kroz Domovinski rat, te infiltrira u državne organe, državne institucije i u pojedine medije. Tijekom 90-ih, posebno u prvoj polovici desetljeća srušeno je oko 3000 spomenika i spomen obilježja NOB-e, među kojima nekoliko desetaka spomenika velike kulturne vrijednosti čiji su autori bili, između ostalih, i takvi majstori svjetskog glasa kao što su npr. Dušan Džamonja, Vanja Radauš, Vojin Bakić i Antun Augustinčić. Za taj kulturocid do danas nitko nije niti otkriven niti kažnjen. SABA Hrvatske ne insistira toliko na otkrivanju i kažnjavanju počinitelja, koliko na obnovi spomenika, ne samo zbog njihovog visokog kulturnog značaja već i stoga što su oni svjedoci povijesti i to istinite povijesti. Rušenje spomenika bio je prvi čin revizije povijesti NOB-e. Drugi čin je falsificiranje povijesti kroz školske udžbenike. Na tom polju se stanje nešto popravilo ali još uvijek se tiska po nekoliko različitih udžbenika te se ostavlja profesorima na izbor po kojem će educirati učenike. Prvenstvena je zadaća da se utvrde povijesne istine i da se budući naraštaji educiraju u tom smislu. Danas je valjda svakome jasno da je Hrvatska nastala na temeljima antifašizma što je zapisano i u Ustavu RH. Sabor je 13. travnja 2005. godine usvojio Deklaraciju o antifašizmu u kojoj se insistira na obnovi antifašističke baštine, na promicanju antifašističkih i demokratskih vrijednosti, na vraćanju boračkih prava koja su početkom devedesetih borcima NOB-e ukinuta. Učinjeni su tek mali koraci i to uglavnom zahvaljujući nastojanjima antifašista. Problem je da u vlasti još uvijek prevladavaju oni koji se antifašizmom kite, kao što smo to već ranije utvrdili, samo u onim prilikama kad im to donosi poene. Za borce i antifašiste u Domovinskom ratu nije bilo dileme. Njihovi su sinovi i unuci bez pogovora sudjelovali u postrojbama hrvatske vojske u obrani zemlje. I usprkos rušenju spomenika i pravljenju raznih spiskova za likvidaciju boraca koja je, na sreću, u Zagorju spriječena zahvaljujući tadašnjem načelniku Policijske uprave Zabok, gospodinu Ladislavu Fruku, borci NOB-e nisu bili remetilački faktor, jer i oni su se itekako u Drugom svjetskom ratu borili za Hrvatsku.

Stječe se dojam da je javnost podijeljena na one koji misle da je antifašistički pokret bio pokret za Jugoslaviju, za razliku od onih koji su bili za nezavisnost uime čistog domoljublja. Kako gledate na takve podjele koje se potenciraju banalnim 'problemima' poput onog: dati Thompsonu da pjeva u pulskoj Areni ili ne?

Balija: U vrijeme Drugog svjetskog rata, pa ni kasnije, na prostoru bivše države nigdje se nije spominjao antifašistički pokret za Jugoslaviju. Na tom prostoru postojao je Narodno oslobodilački pokret (NOP) koji je organizirao Narodno oslobodilačku borbu (NOB). Naglasak je na narodnoj i oslobodilačkoj borbi. Ona je vođena kao jedinstvena na prostoru cijele Jugoslavije, jer je jedino tako mogla uspjeti. Hitler i Musolini su po principu podijeli pa vladaj već potakli međusobno istrebljenje. Da se NOB organizirala po pokrajinama žrtve bi u međusobnim sukobima bile višestruko veće. No na savjetovanju u Stolicama Glavni štab Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije (NOPOJ) preimenovan je u Vrhovni štab NOPOJ, kako bi se po svim pokrajinama mogli osnovati Glavni štabovi, pa je tako 16. studenog 1941. godine osnovan Glavni štab Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Hrvatske (NOPOH) koji je rukovodio NOB-om u Hrvatskoj sve do 01. ožujka 1945., odnosno do završnog frontalnog ratovanja na teritoriju Hrvatske. Glavni štab Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Hrvatske samostalno je organizirao oružane jedinice i njihovu borbenu aktivnost, ali je hijerarhijski bio podčinjen Vrhovnom štabu NOPO Jugoslavije., osobito u vrijeme velikih neprijateljskih ofenziva, kada je to bio uvjet opstanka. Glavni štab Hrvatske je svojom aktivnošću doprinio konstituiranju oslobodilačke vlasti, odnosno Narodnooslobodilačkih odbora (NOO) iz kojih je konstituiran ZAVNOH (Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske) kao najviši organ narodne vlasti u Hrvatskoj koji je postao nositelj državnog suvereniteta hrvatskog naroda. Na Drugom zasjedanju održanom od 12.-15. listopada 1943. ZAVNOH je potvrdio Odluku svojeg Izvršnog odbora od 20. rujna 1943. o vraćanju Istre, Zadra, Cresa, Lastova i onih dijelova Hrvatske koje je nakon okupacije prema Ugovoru s Pavelićevom NDH anektirala fašistička Italija, u sastav Hrvatske i Jugoslavije. Na trećem zasjedanju ZAVNOH-a održanom u Topuskom 08 i 09. svibnja 1944. godine (Topuski sabor) donesene su povijesne odluke o proglašenju ZAVOH-a za Vrhovno zakonodavno i izvršno predstavničko tijelo i najviši organ državne vlasti demokratske Hrvatske. Dakle NOP Hrvatske nije bio pokret za Jugoslaviju već pokret za oslobođenje i stvaranje Hrvatske države u okviru Jugoslavije. Partizanske jedinice Hrvatske nosile su hrvatske trobojnice, a na području sa srpskim borcima dvostruke zastave s petokrakom zvijezdom u sredini. O poštivanju nacionalnosti vodila se velika briga u NOB-i i zato je i mogla uspjeti. Hrvatska je iz rata izašla sa svim prerogativima države. A što se tiče onih koji su bili za nezavisnost u ime čistog domoljublja, moramo postaviti pitanje jesu li doista bili domoljubi. Domoljubima se ne bi smjeli smatrati oni koji su se odrekli dijelova teritorija u korist fašističke Italije i Mađarske. Nezavisnom se ne može smatrati zemlja po kojoj gaze tuđe divizije, kojima se moraš klanjati i za njihove interese slati domoljube npr. na istočni front da pod Staljingradom iskrvare za te interese. Domoljubima se ne mogu smatrati oni koji dijele ljude po nacionalnosti i vjeri i vrše njihovu likvidaciju kao što su to činili ustaše, čak i prema pripadnicima vlastite nacije. Zato je iritirajuća ustaška ikonografija na Thompsonovim koncertima, a ne njegovo pjevanje, premda i neke pjesme potiču mržnju. Trebalo bi postaviti pitanje zašto se on kao medijski eksponirana ličnost ne suprotstavi toj ikonografiji i ne potiče toleranciju među vjerama i nacijama.

Kako konačno i zauvijek raščistiti sukob između 'partizana' i 'ustaša' i staviti prošlost u ladice iz kojih neće svako malo iskakati duhovi razdora?

Balija: Mislim da se danas radi o sukobu antifašista kao sljedbenika partizana i sljedbenika ustaša. Vrijednosti antifašizma prvenstveno se temelje na odlučnom suprotstavljanju nacifašizmu koji je u Hrvatskoj djelovao kroz ustaški pokret, kao najstravičnijoj ideologiji koja se ikada u povijesti pojavila. Jezovitost primjene te ideologije u Drugom svjetskom ratu osjetila je cijela Europa i to se nikada ne smije zaboraviti, a o tome svjedoče brojni dokumenti, snimke, spomen područja poput koncentracijskih logora i sjećanja preživjelih. Sukob se danas vodi na verbalnoj razini, pa on opterećuje domaću političku scenu od početka višestranačja pa sve do današnjih dana. Poznato je da povijest uvijek pišu pobjednici. Tako su i povijest Drugog svjetskog rata pisali antifašisti i u tom pisanju zapostavili obraditi egzekuciju nad profašističkim snagama na kraju rata. Sada je potrebno dopuniti povijest tom povijesnom činjenicom. Međutim sljedbenici ustaštva se ne zadovoljavaju time, već manipulacijom žrtvama i višestrukim multicipliranjem njihovog broja žele izvršiti potpunu reviziju povijesti. Ide se tako daleko da se ustaše prikazuje kao antifašiste, a partizane kao počinitelje zločina nad ustašama. Naravno da je to nonsens svjetskog kalibra i kad bi tako nešto prošlo kao činjenica, u svijetu bi nas mogli doživjeli kao izopačenu naciju. Zato se recentni sukob ne može smatrati kao sukob partizana i ustaša, nego sukobom zdravog razuma i besmisla. Ilustrirati ću to s dva primjera iz naše zagorske NOB-e: 1.prosinca 1943. u Cerju Jesenskom zagorski partizani su po dojavi odbjeglih mještana napali ustaše. No, kako su ustašama stalno pristizala pojačanja partizani su se povukli. Za odmazdu, ustaše su spalili selo Cerje Jesensko i pobili 35 mještana među kojima je bila i dvogodišnja djevojčica. Neki od njih živi su spaljeni. Nekoliko mjeseci kasnije na Vinagori je mjesni župnik Ivan Vukina organizirao seljake da poljoprivrednim alatkama protjeraju partizane s Vinagore, znajući da partizani ne pucaju na narod (civile). I naravno, partizani su napustili Vinagoru s gorčinom, posumnjavši u crkvu. Naravno da su ideologija i moral partizana daleko nadmašili ustašku ideologiju koja se zaklinje na krv i nož, te uništavanje svega što im se nađe na putu. I zato je tobožnji sukob između partizana i ustaša ustvari sukob civilizacije i anticivilizacije. Time, naravno, na poričem osvetu partizana na kraju rata nad profašističkim snagama iz cijele Jugoslavije. Kao što sam već rekao, u tome treba dopuniti povijest znanstvenim istraživanjem, a ne revidirati je lažima i izmišljotinama. Da bi se smirile tenzije državni organi i institucije moraju prestati sufinancirati aktivnosti sljedbenika ustaštva kao nedomoljubnog ponašanja. Također je vrlo važno da se mladima prezentira povijesna istina o NOB-u i pravom karakteru NDH i ustaštva o čemu se prvenstveno trebaju educirati u školama.

Razgovarala: Ljiljana Pavlina