Malo je ljudi koji za života dožive javna priznanja u obliku tiskana zbornika, u kojemu dvadesetak autora piše o jednome čovjeku i njegovu djelu. Ta je čast pripala mons. Lovru Cindoriju o 70. ljetnici njegova života i zbornik Naše domovine kinč preželni hommage je svećeniku čijom je neumornom zaslugom svetište u Mariji Bistrici postalo doista kinč (ukras, blago) preželni naše domovine, kako je to u dvorcu Stubički Golubovec naglasio prof. dr. Alojz Jembrih, predstavljajući djelo čiji su nakladnici Glas koncila i Društvo Kajkaviana .


Zbornik je prvi put bio predstavljen u kapeli sv. Petra u Mariji Bistrici, 8. prosinca prošle godine. Sada i u sjedištu «Kajkaviane» u nazočnosti mons. Lovre Cindorija i dr. Zvonimira Kurečića, rođenog Zlatarščanina koji je sudski vikar Međubiskupijskoga suda i prebendar Prvostolne crkve zagrebačke, a u Zborniku je svojim prilogom podsjetio na «Žerjavićevu obnoviteljsku zauzetost u svetištu Majke Božje Bistričke».

Za dobre ljude

Prvi ravnatelj svetišta, rođen 8.kolovoza 1934. u Remetincu kraj Novog Marofa, kao jedno od desetero djece Đure i Terezije, došao je u Mariju Bistricu kao kapelan 1963. godine i ostao je do 1968. kada je bio imenovan župnikom u Ozlju, da bi 13. veljače 1972. bio premješten u Mariju Bistricu gdje je postao upraviteljem svetišta Majke Božje Bistričke. Pune 32 godine uspješno je obavljao dužnost, ostavljajući trajan trag djelujući pod geslom «za lijepu i uređenu Mariju Bistricu i za dobre ljude u njoj». O doprinosu mons. Cindorija razvitku svetišta mnogo se zna. Manje je znano kako je u kapelansku službu stupio 1. kolovoza 1962. u župi Radoboj, kamo ga je dekretom odredio ondašnji pomoćni biskup zagrebački Franjo Kuharić koji je vodio personalnu politiku. S mnogo emocija mons. Cindori prisjeća se prvoga mjesta svoje svećeničke službe: «Nisam išao ranije vidjeti gdje je i kako izgleda Radoboj, nego sam čekao kada se ispuni vrijeme dekreta. Došao sam dan ranije, u predvečerje. Župnik Fran Benko dočekao me riječima:»Je, pa kaj ste već došli?». Rekoh mu:»Prečasni, došao sam dan ranije da vidim Vas, župu i smještaj i da se drugi dan ugodno osjećamo, kada počinje moja služba poslanja u župi Radoboj. Idućih sam dana krenuo po župi ispovijedati starce koji su tražili samrtnu ispovijed, obavljao sam sprovode i oproštaje s pokojnicima, poželjevši im vječni mir i spokoj u zemlji radobojskoj. Posjećivao sam pojedine obitelji za koje sam znao iz svojih bogoslovnih dana. Tako sam upoznao prvu župu mojega pastoralnoga djelovanja, s kapelama Srca Isusova u Velikoj Vesi, Majke Božje Lurdske na radobojskome groblju i porušenom na Gorjanima, stradaloj u Drugome svjetskome ratu koju smo počeli obnavljati».

Radobojski rudari

Mladi svećenik podrijetlom iz novomarofskoga kraja ulazio je u obitelji upoznajući njihove zanimljive živote. Neke su mu, poput roda Pospiša, bile bliske: «S nekim Radobojcima sprijateljio sam se za vrijeme služenja vojnoga roka u Beloj Crkvi u Banatu. Po dolasku nismo znali jedni za druge, ali, kao Zagorci, postali smo dobri prijatelji i ponovno sam ih sreo kad sam kao svećenik došao u Radoboj. Mjestom se pročulo kako je «naš kapelan bil s našim dečkima vu vojski». Volio sam Radoboj iznad svega. Na Svetu Barbaru, 4. prosinca, župnik je rekao kako na misu poldanicu «buju došli rudari pak im nekaj rečite». Pripremio sam propovijed koje se i danas sjećam. Došlo je nekoliko postrojbi rudara, njih oko dvjesto, pod barjakom. Ondašnje vlasti su drugima oduzele barjake, ali su Radobojci svoj sačuvali. Tada sam im rekao:»Vi ste rudari ljudi koji ste život izložili za druge ljude, ulazeći u jame i kopajući blago zemlje- ugljen i slali ga na svjetlo dana, a zatim je razvožen diljem domovine. Ljudi su se grijali, a nisu znali tko je iskopao to crno zlato iz zemlje…».

Molitva za biskupa Culeja

Još odzvanjaju riječi koje je mons. Cindori izgovorio na promociji u Mariji Bistrici kada je ljepotu Svete Zemlje usporedio s ljepotama Marije Bistrice i krajolika Hrvatskoga zagorja. Mons. Cindori, kojega njegovi negdašnji župljani od milja zovu «Lovrek», ne zaboravlja spomenuti i varaždinskoga biskupa, sina Zagorja, mons. Marka Culeja: «Molim za zdravlje svojega prijatelja, biskupa Marka Culeja, koji je učinio mnogo dobra u životu. Molim se za njega, da mu Gospodin udijeli zdravlje i duševnu izdržljivost u njegovoj bolesti, jer on ljubi svakoga čovjeka».

Nadbiskup zagrebački Josip Bozanić imenovao je mons. Lovru Cindorija kanonikom magistrom Prvostolnoga kaptola zagrebačkog u srpnju 2004. godine i arhiđakonom sisačko-petrinjskim. Otišao je iz Marije Bistrice, ali joj se uvijek s radošću vraća. -Splet povijesnih okolnosti htio je da mons. Lovro Cindori uđe u popis najzaslužnijih bistričkih župnika. Kao prvi mladomisnik Bistričanec, kojega je župnik Cindori u početku svoje župničke službe 1973. godine doveo do oltara i mladomisničkoga slavlja u rodnoj župi, u ime svih svećenika, redovnika, redovnica i župljana župe Marije Bistrice kličem: od sveg mu srca fala…»- napisao je u uvodnoj riječi Zbornika mons.dr. Valentin Pozaić, pomoćni biskup zagrebački.