Sve više sukoba europskih, pa i hrvatskih stočara s rastućom populacijom vukova, a po nekima i činjenica da je vuk unazad nekoliko godina ubio konja predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen, razlog su što je EK ovih dana predložila da se tim velikim zvijerima ukine stroga zaštita. Trenutačno klasificirani kao “strogo zaštićeni”, vukovi bi bili reklasificirani kao “zaštićeni” prema Bernskoj konvenciji, čime bi se EU članicama omogućila veća kontrola nad lokalnom populacijom, veća fleksibilnost u upravljanju njihovim brojem, pa tako i lakši odstrel, piše Večernji.

Iz Hrvatske poljoprivredne komore (HPK) koja je s kolegama iz drugih članica radila pritisak na Komisiju i mjerodavne institucije zbog, kako kažu, ogromnih šteta i stalnih napada vukova na stoku, naročito u krškim krajevima, zadovoljni su postignutim. Tvrde kako mapa populacije vuka u Europi gdje je sad već prisutan na oko 2,2 milijuna kvadratnih kilometara, pokazuje veliku gustoću na području Hrvatske, koja će sada taj problem jednostavnije rješavati, dok će članice EU koje to žele i dalje imati mogućnost održavati višu razinu zaštite vukova, ako se to smatra potrebnim prema nacionalnom pravu. 

– Nećemo pobiti sve vukove. Vuk nama treba, ali ne treba svuda. Nije isto radi li štetu na Velebitu, Biokovu... gdje je bio oduvijek ili kod mene na Baniji gdje ga nije bilo 150 godina. U Dvoru, Sunji, uz Savu... tamo treba dozvoliti odstrel, a u prirodnim staništima pod Naturom 2000, ako će se tamo i dalje štititi, stočarima treba dati određenu subvenciju ili naknadu za vuka pa ćemo i mi živjeti s njime, kaže stočar Rodoljub Džakula, ujedno i član Povjerenstva za divlje zvijeri pri Ministarstvu zaštite okoliša. On je od vukova, tvrdi, izgubio već i šest magaraca, teliće, ždrjebad, i to na 100 metara od kuće. – Kažu da stočari moraju ograditi pašnjake pa im vukovi neće činiti štetu. Kako da ja ogradim 200 ha pašnjaka, to je kao da zatvorite pčele u košnicu, to su gluposti – poručio je Džakula.  

Prof. dr. sc. Josip Kusak iz Zavoda za veterinarsku biologiju zagrebačkog Veterinarskog fakulteta, koji godinama istražuje velike zvijeri u Hrvatskoj i šire, među kojima i vuka, kaže kako odluku EK gleda kako na još jedan primjer neuvažavanja lokalnih okolnosti, te kao nametanje svojih, politički uvjetovanih gledišta, a koja nisu primjenjiva za Dinarsko-Balkansku populaciju vukova, pa ni medvjeda.  

– Nije to prvi puta da je jednostrano i slijepo uvjetovanje jačega bilo u neskladu s potrebama i mogućnostima očuvanja velikih zvijeri na jugu i istoku Europe, a gdje su opstale "stare" populacije vukova i medvjeda, tj. one koje nisu nikada bile istrijebljene, kao što je npr. karpatska populacija –  kaže Kusak te dodaje kako su nakon što je zasnovana Bernska konvencija (1979), a kasnije i Direktiva o staništima (1992), države zapadne Europe lako potpisale te konvencije jer nisu ni imale velike zvijeri. –  Mi siromašniji s istoka i juga Europe, kod kojih te populacije postoje oduvijek, da bi bili prihvaćeni u to "visoko društvo", morali smo, a i željeli potpisati te iste sporazume. Da podsjetim, vuka je Hrvatska proglasila strogo zaštićenim 1995. Pored toga, očuvanje bilo koje vrste je i moralna obaveza. Zaštita vuka za posljedicu ima velik izazov uspostavljanja sustava za provedbu i upravljanje tom vrstom u svrhu njenog dugoročnog očuvanja. Program zaštite vrste kao vuk je stalna obaveza, sa starim i novim izazovima, a koji proizlaze iz promjena u socio-ekonomskim i ekološkim uvjetima u kojima vukovi opstoje i opstaju u promjenjivo uspješnom suživotu s čovjekom –  priča Kusak.  

Objašnjava kako je medvjed od 1960-ih bio lovna vrsta, a tako je ostalo i nakon 2000. godine, kada je Hrvatska potpisala CITES i Bernsku konvenciju, gdje je medvjed smješten u dodatak V, dakle kao zaštićena vrsta, a s mogućnosti lovnog gospodarenja, tj. komercijalnog lova s prodajom i izvozom trofeja. Problem je nastao 15. rujna 2023. kada je Hrvatska na temelju CITES sporazuma dobila zabranu izvoza trofeja medvjeda jer nije imala dokaz da komercijalan lov ne ugrožava populaciju medvjeda. Do 15. svibnja 2004. Hrvatska je napravila Plan gospodarenja medvjedom i do 13. prosinca 2004. dokazala da i primjenjuje taj plan, te je CITES zabrana za medvjeda ukinuta.

–  Gospodarenje medvjedom s komercijalnim lovom, provođeno je po planu do samog kraja procesa pregovora o pristupanju Hrvatske u EU. Sve to vrijeme Hrvatska je imala i još uvijek ima oko 900 do 1000 medvjeda. Kada je Hrvatska trebala ući u EU, jedan od uvjeta je bio da se medvjed iz "zaštićene vrste" premjesti u "strogo zaštićenu vrstu". Nikakva obrazlaganja suvišnosti te promjene nisu pomogla, jer je EU htjela da su svi medvjedi u EU istog statusa. Time je status medvjeda izjednačen sa statusom vuka i risa. No to nije značilo da se medvjede u Hrvatskoj nije smio i dalje komercijalno loviti  jer Direktiva o staništima omogućava zahvate u populaciju ako isti ne ugrožavaju populaciju i ako postoji robustan monitoring. Osnova za zahvate u populaciju, pa i za komercijalan lov je članak 16. Direktive o staništima. Na temelju istog članka i vuk se  odstrjeljivao u Hrvatskoj u razdoblju 2005.-2012. jer smo tada monitoringom uspijevali dokazivati da ima više od 200 vukova, te da zahvat u populaciju ne ugrožava njegov opstanak. Nakon 2012. legalan odstrjel je ukinut zato što tri godine za redom, tj. od 2010. do 2012., Hrvatska nije uspijevala dokazati da ima više od 200 vukova u državi. Dva su moguća razloga za to. Jedan je da ih je zaista manje, a drugi je da je praćenje stanja populacije nedostatno pa se zato ne može reći koliko ih ima –  ističe naš sugovornik te dodaje kako se broj vukova ne određuje po tome koliku "buku" oko vuka čini glasna manjina, tj. interesne skupine. Postoji program praćenja vuka, ali isti se ne primjenjuje jer država to nije voljna plaćati, a predviđeni 'tragači', njih oko 400, to ne žele raditi besplatno.  

– Stoga je brojnost vuka u razdoblju od 2015. do 2025. neodređena. Područje rasprostranjenosti vuka lakše je odrediti nego brojnost te je rasprostranjenost, koja se nije znatno mijenjala u Hrvatskoj zadnjih 20 godina, kao ni u drugim državama jugoistočnije od Hrvatske (a s kojima dijelimo Dinarsko-Balkansku populaciju), nije mijenjala. Dakle, nema dokaza o porastu Dinarsko-Balkanske populacije. Jedno izvješće (referenca je: Blanco, Juan Carlos, i Kerstin Sundseth. 2023. „The Situation of the Wolf (Canis Lupus) in the European Union: An in Depth Analysis.“ A report of the N2K Group for DG Environment,. LU: Publications Office.https://data.europa.eu/doi/10.2779/187513.) koje je EC naručila i koje je krajem 2024. izrađeno, doslovce krivotvori podatke za Hrvatsku. Autori izvješća kao jedini izvor koriste dokument skupine stručnjaka za velike zvijeri iz Hrvatske te sam to pažljivo pročitao. Dva autora izvješća za EU zbrajaju dostupne i nepotpune podatke o brojnosti vukova u Hrvatskoj za četiri godine praćenja i prikazuju ih kao stanje populacije vuka u Hrvatskoj –  kaže Kusak.

Upozorava kako su se tijekom zadnjih 20 godina vukovi proširili u zapadnoj i sjevernoj Europi, te su sada te države pred istim izazovom provedbe stroge zaštite vuka, a s kakvima se Hrvatska nosi od kada je samoinicijativno zaštitila vuka 1995., te i nakon usvajanja Bernske konvencije i CITES-a 2000. i primjene Direktive o staništima u zakonodavstvu i prije pristupanja EU. 

– Izgleda je taj izazov prevelik i politički odlučeno, jer struka govori drugačije (postoji očitovanje LCIE), smanjiti razinu zaštite vuka –  i to opet jednoobrazno, ne uzimajući u obzir stanje pojedinih populacija i razne načine upravljanja populacijama. Dijelovi Dinarsko-Balkanske populacije vukova su, naime, u državama koje nisu članice EU, ali su potpisnice Bernske konvencije _ domeće. 

Hrvatska će tako, tvrdi on, sada imati apsurdno stanje da će medvjed, čija brojnost je višestruko veća od brojnosti vukova, imati veći stupanj zaštite od vuka, a pritom se i dalje komercijalno iskorištava kroz lov. S druge strane, vuk će biti "zaštićen", ali  Hrvatska i dalje mora brinuti da je populacija vuka u povoljnom stanju očuvanosti.