Našu sugovornicu, Kristinu Pavlović, u vrijeme korona virusa i razornog potresa, nazvali smo mobitelom. Bila je, dakako, kod kuće. Dogovorili smo se da on line razmjenimo pitanja i odgovore, pa krenimo.

Kristina je od 1989. godine započela svoj hod po mukama, na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Studij prekida kako bi se posvetila majčinstvu i radu u medijima. S 39 godina ponovno upisuje fakultet. Ovoga puta Filozofski u Zagrebu i nakon pet godina redovnog studija magistrira etnologiju/kulturnu antropologiju i sociologiju s temom diplomskog rada „Domaća hrana“: simbol identiteta i svakodnevna praksa (28. listopada 2014.). U vremenu studiranja uzdržava se kao freelancer radeći kao urednica/voditeljica emisija na Z1 Televiziji u Zagrebu i City Radiju u Velikoj Gorici, te kao pisac stručnih tekstova za internetske portale (renoviranje.hr, recepti.hr i sl.). U svojoj karijeri posvećenoj medijima bila je urednica/voditeljica programa Radija Velika Gorica, Narodnog radija, Obiteljskog radija, Radija Hrvatsko zagorje Krapina i Radija Kaj. Autorica je priloga za televizijske emisije Zagorski magazin, Zagorski pinklec te Mužikaši i pajdaši koje se i danas mogu naći na YouTubeu. Također, pisala je novinarske tekstove za Zagorski list, Zagorski tjednik, Glas Zagorja, Večernji list i Jutarnji list. Autorica je etnografsko – turističkog projekta „Novaljske koltre“, kao i dokumentarnog etnografskog filma «Što je domaća hrana?». Sudjelovala je kao članica tima istraživača sociologa, na projektu UNDP-a i Ministarstva branitelja «Procjena broja silovanih osoba za vrijeme Domovinskog rata u Republici Hrvatskoj te na nagrađenom projektu terenskog istraživanja Bunjevaca u selima u okolici Baje u Mađarskoj. Danas radi u Muzejima Hrvatskog zagorja kao muzejska pedagoginja u Dvoru Veliki Tabor. U slobodno se vrijeme bavi pisanjem i objavljivanjem znanstvenih i popularnih tekstova temeljem antropoloških, etnoloških i socioloških istraživanja, čitanjem knjiga, vrtlarenjem, proučavanjem suvremene arhitekture i baštinom kultura s raznih strana svijeta, vježbanjem yoge, uređivanjem interijera, te druženjem s bliskim ljudima, uz dobru hranu, vino, rakiju i glazbu.

[zl] Recite nam za početak nekoliko riječi o sebi.

Pavlović: Život mi je pun suprotnosti. Neke sam sama, svojim odlukama, pretvorila u stvarnost, neke su mi se našle na putu, htjela - ne htjela. Vjerojatno sam ih sama prizvala. Radi iskustva! Jer iskustvo i učenje „na svojoj koži“ meni je dragocjeno. Nikad nisam bila dovoljno pametna da promatram druge i iz tuđih života uzmem pouku. To bi se, uostalom, kosilo s onime kako promišljam i osjećam život. Osim toga, suprotnosti stvaraju dinamiku, a nju volim jednako kao i potpuni mir. Rođena sam u Varaždinu, na samome kraju 1970. godine, u obitelji Fulir. Jarac u horoskopu, vaga u podznaku – prva suprotnost! Od malena sam voljela šefovati. Tvrde moji dragi. I moglo mi je biti neko vrijeme jer sam prvo dijete u užoj familiji. Ali, onda se, nakon tri godine moje „strahovlade“ pojavio anđelek u obliku brata Leonarda i borba za poziciju glavne persone na pozornici svijeta nastavljena je žestoko sve do današnjih dana. Sada, na pragu 50. uviđam koliko je to nebitno. Osobito nakon što su se pojavile društvene mreže i vidljivost u javnosti može se ostvariti bez ikakvog talenta i zasluge.Takvo je vrijeme. Samo po sebi ni dobro ni loše. Stvar je samo kako se mi prema njemu odnosimo, na koji način dopustimo da utječe na nas. Zato sam na cijelu ovu situaciju s virusnim ugrozama i potresima gledala kao na vlastiti test, na istraživanje svojih dubina i plićina, svojih sposobnosti da budem empatična (što i nije neka moja karakteristika), fleksibilna, otvorena, da se još više povežem s prirodom i vlastitim zdravim razumom.

[zl] Kamo vas je usmjeravao vaš životni "kruži tok"?

Pavlović: Prvih dvadesetak godina života provela sam u Zlatar Bistrici i to poluurbano okruženje snažno je utjecalo na mene usmjerivši me ka modernosti. Nisam voljela „život životni na selu“ premda sam mnoge lijepe trenutke imala kod baka i djedova u Zajezdi od kud su mi oba roditelja. Ali, da, smiješno zvuči ova zadnja rečenica u svjetlu mog današnjeg zvanja. Jer, ja sam magistra etnologije i kulturne antropologije (valjda bi mi se trebao sviđati život na selu) te magistra sociologije. Ljudi, starinski običaji, zajednice, kulturne prakse, društva – to su osnovni pojmovi zvanja za kojeg sam se školovala u svojim 40-im godinama. Dvadeset godina ranije te su me stvari zanimale samo negdje u dubokoj sjeni. Draže su mi bile zgrade, umjetnost i gradovi. Pa sam, premda odlična učenica sa širokom perspektivom, odlučila završiti građevinsku srednju i upisati Arhitektonski fakultet. No, kad malu provincijalku pošaljete u veliki grad (a za mene je to krajem 80-ih Zagreb i te kako bio) ona izgubi strogo zacrtani cilj i prepusti se svemu o čemu je maštala – obilasku ulica, izložbi, kazališnih predstava, kina, koncerata, upoznavanju novih ljudi različitog backgrounda. Uglavnom, od svih projekata koje sam realizirala tijekom tri godine studija arhitekture najvažniji je moj sin Jan. Njemu je danas 28 godina, oženjen je krasnom mladom ženom i oboje ih jako volim. Jan i ja smo zajednički prošli intenzivna razdoblja i to je među nama stvorilo duboku povezanost, razumijevanje, toleranciju i ljubav koja nije samo na relaciji sin-majka, već i na relaciji prijatelj-prijateljica. No, to je viđenje s moje strane. Možda bi on ispričao nešto drukčiju priču. I to bi bilo u redu. Sloboda s odgovornošću meni je važna. I ne samo ona. Važni su mi još neki pojmovi i ono što ide u paketu s njima – zahvalnost (za sve, kakvo god mi se činilo), ravnoteža (za koju mislim da je sila poput gravitacije i da joj se ne da umaći), ljubav (ne samo partnerska), istina koja je neuhvatljiva i svakome nešto drugo predstavlja (uostalom, u imenu nosim tu riječ – KrIstina) i tišina. Tišina naročito, što je, opet, kontradiktornost poslu kojim sam se, s većim ili manjim talentom (nek prosude drugi) i s ogromnom ljubavlju bavila od 15 - te godine. Radio, televizija i pozornica asocijacije su koja će se uz moje ime zauvijek vezati. Znam to! Jer i nakon što sam se prije četiri godine vratila u Hrvatsko zagorje i počela, kao muzejska pedagoginja, raditi u Dvoru Veliki Tabor, ljudi su me u Desiniću znali pitati: „Jeste vi ona Kristina s Radija Kaj? Prepoznali smo vas po glasu!“ Nemam ništa protiv.

[zl] Koje godine i kako ste "zagazili" u novinarstvo. Što vas je "natjeralo" da se upustite u taj odgovoran posao?

Pavlović: Radio me uvukao u svoj svijet 1985. kad sam dobila prvi angažman na tadašnjoj Radio Zlatar Bistrici u omladinskoj emisiji. Kao urednica i voditeljica na radiju te voditeljica raznih festivala i priredbi, pa i televizijskih emisija, napravila sam jedan veliki krug od Krapine preko Varaždina i Australije do Zagreba i Velike Gorice, da bi se, u konačnici, vratila u svoje Zagorje, sada u Tugonicu, kako bih tu i ostala. Zagorje nikada nije bilo skriveno niti iz mojih stavova niti iz mojega govora ma gdje se našla. Dapače, isticala sam svoj kajkavski gdje, možda, i nije bilo primjereno. Nikada zbog toga nisam imala problema. A srce mi je kaj-a uvijek bilo puno! Uh! Neće ovo nikome biti zanimljivo čitati. Ljudi vole pikantne detalje, a ja ništa od toga nisam iznijela. Samo pustu filozofiju. Ali...i to spada pod moje kontradiktornosti. Raditi s ljudima i u poslu biti sasvim „prema van“, a u stvari biti introvert - to te vbije!