ZL: Kako se jedna djevojčica ili djevojka uopće odluči baviti opernim pjevanjem? U Zenici ste završili osnovnu glazbenu školu, u Sarajevu srednju, jeste li tada odlučili krenuti u svijet opere zato jer vas je to privlačilo ili zato jer vam je netko rekao: „Ti možeš pjevat operu, većina ne može, ajde, bavi se time“?

Bagarić: Ja sam od malena bila glasna, bila sam glavna u društvu i jednostavno sam se stalno morala isticati i nametati. Čak su me izbacivali iz zbora jer nikad sebe nisam htjela prilagođavati, voljela sam solirati i biti u centru pažnje, tako da se sve to nametnulo samo od sebe. Uz pjevanje, voljela sam glumatati, plesati, završila sam ja i klavir i flautu, ali mi to nekako nije pružilo dovoljno mogućnosti da se izrazim kao u pjevanju. Volim se kinđurit, volim se transformirat, volim igrat raznorazne likove, volim te prekrasne haljinice, volim taj miris teatra, teatarsku prašinu. Još kao mala sam bila fascinirana tim lijepim tetama u lijepim haljinama, koje su tako lijepo, anđeoski pjevale. Zadivljeno sam ih slušala i uvijek sam si govorila: „Jao, ja to isto želim i ja to mogu“. Bile su glavne ispred velikih orkestara i na teatarskim scenama. Tako da sam jednostavno zavoljela tu čaroliju igre i transformacije… to je ono što me privuklo.

ZL: Nisam siguran da se dobro sjećam, ali čini mi se da ste mi prije par godina u jednom neformalnom razgovoru rekli da ste, kada ste 1992. godine iz Sarajeva otišli u Hrvatsku, prvo stigli upravo u Zagorje.

Bagarić: Da, to je istina. Kad sam dolazila u Hrvatsku, prvo sam došla u Zagorje, kod svog tetka Drageca i tete Ivanke u Krapinu. Stigla je cijela moja obitelj jer teta je skupljala sve nas koji smo tada stjecajem ratnih okolnosti bježali iz Sarajeva. Obzirom da je svatko išao u nekom svom smjeru, kod nje bi se zadržali neko vrijeme i onda krenuli dalje. Ja sam, eto, upisala muzičku akademiju, sestra je upisala srednju zubotehničku, a roditelji su, da bi nas školovali, trbuhom za kruhom otišli u Njemačku jer su te ratne godine bile pune neizvjesnosti i nije se znalo niti što će biti s našom imovinom. Tako da, eto, moja teta Ivanka i tetak Dragec Nežmahen iz Krapine su nam tada otvorili vrata svog doma i dan danas uvijek rado dođemo kod njih. A tetka Ivanka je na neki način i zaslužna za taj moj upis na akademiju, sve se nekako poklopilo, sve je išlo svojim tijekom, završila sam akademiju, na akademiji upoznala svog supruga, a sve ostalo je povijest. 

ZL: Znači, niste bili dugo u Krapini?

Bagarić: U Krapini sam bila nekih mjesec dana, prije upisa na akademiju, a nakon toga smo došli u Zagreb.

ZL: Jel bilo kakvih ljubavi u Zagorju, jeste imali kakvog dečka ovdje?

Bagarić: (smijeh) Pa nisam mogla jer sam tada imala dečka iz Sarajeva, s kojim sam izlazila iz Sarajeva i koji me čekao pa sam mu, eto, bila vjerna. (smijeh)

ZL: I nakon završetka akademije, odmah ste se zaposlili u Komediji?

Bagarić: Na drugoj godini akademije sam već dobila stipendiju Zagrebačkog gradskog kazališta Komedija, tako da sam bila jedna od onih sretnica koje su već za vrijeme akademije znale da ih nakon školovanja čeka siguran posao, a to je ono što je danas mladim umjetnicima velika poteškoća i problem. Kazalište Komedija je prepoznalo moj talent i odmah su me vrbovali i usmjerili k tome da ću postati i ostati, na neki način, njihovo zaštitno lice, njihova primadona.

ZL: Posljednjih godinu dana na mjestu v.d. ravnatelja Komedije bio je naš Zagorec Adam Končić. Koliko smo vidjeli, on je nakon dugo vremena vratio operete i mjuzikle na repertoar Komedije. Uz 'Jalta, Jalta' koja igra već duže vrijeme, sad su tu i 'Byron' pa 'Kneginja čardaša'…

Bagarić: Daa… 'Kneginja čardaša'… Ja sam beskrajno sretna da se 'Kneginja čardaša' ponovo vratila jer ja sam 'Kneginju' igrala i u Mariboru, i u Sarajevu, i u Ljubljani, i u Zagrebu… Obožavam Kalmana i njegovu 'Groficu Maricu' i 'Kneginju čardaša', to su meni najstrastvenije operete, uz dužno poštovanje prema Straussu i njegovim 'Šišmišima'. Jer 'Kneginja' je puna strasti, puna melodramatike, ciganskog melosa, umiranja, rađanja… To je nešto što se zaista mora doći vidjeti, jer to je nešto što diže iz mrtvih, a pisano je vrlo stručno. I čitavi jedan ansambl kazališta 'Komedija' profiliran je baš za operetu i za mjuzikle. I zato 'Kneginja čardaša'  i puni dvorane i sad idemo s njom u Ljubljanu, a potom u Mostar. Što se tiče 'Byrona', to je nova predstava, koju je uz Miru Gavrana napisao moj suprug Darko Domitrović i sretna sam da je kazalište 'Komedija'  nastavilo biti otvoreno hrvatskim autorima.

ZL: A evo, možete nam dati još neke 'insajderske' informacije, kakav je naš Končić bio kao čelni čovjek jedne takve znamenite i utjecajne kazališne kuće?

Bagarić: Adam je pokušao uvesti reda u neke stvari, što administrativne, što financijske, što međuljudske i moram priznati da je uspio znatno smanjiti taj nekakav veliki financijski dug, ja ne bi sad o iznosima, ali, eto, počeo je to sanirati. Isto tako, pod njegovim vodstvom ponovo je zaživjela ta muzička grana u kazalištu, koja je nekim stjecajem okolnosti bila zamrla, tako da kompletni taj naš ansambl, koji je kao jedan mali HNK, je kompletno stavljen u uporabu, znači i orkestar, i zbor, i balet, i drama, tako da smo stvarno počeli raditi punim kapacitetom. Publika je dobila nešto novo, dobila je novi mjuzikl, a, kao što sam rekla, otvorena su i vrata našim, domaćim kompozitorima.

ZL: Publika je i u Zagorju prije deset godina dobila nešto novo, a to je Glumački festival u Krapini. Ovogodišnji GFUK upravo otvarate vi, predstavom Gospođica iz Maxima, u kojoj nastupa plejada odličnih, ali i poznatih, popularnih glumaca.

Bagarić: To je moja prva dramska predstava, u kojoj pjevam samo jedan song, koji je jedna parodija, ali zapravo sam tu u ulozi dramske glumice, jedne kurtizane koja je vrlo inteligentna, spretna, okretna, koja ismijava cijelo društvo, navodi ga na svoju vodu, ismijava elitizam i pariški snobizam. To je jedna komedija zabune, predstava koja me beskrajno veseli i u kojoj sav moj temperament dolazi do izražaja i u kojoj ja jako uživam. To onda publika i vidi, tako da ja pozivam i sve vaše čitatelje da dođu na GFUK pogledati 'Gospođicu iz Maxima', u kojoj, kao što sam već rekla, jedna kurtizana ismijava cijelo društvo i svima na neki način održi lekciju.

ZL: Ove godine se održava deseti, jubilarni GFUK, koji je do sada, prema broju predstava i posjećenosti, postao jedan od najvećih glumačkih festivala u ovom dijelu Europe. Koliko su, po vama, važni takvi festivali?

Bagarić: Mislim da ljudi uopće nisu svjesni koliko kultura i riječ znače. Ponekad neki ljudi podcjenjuju manje sredine, a ljudi kad iz manjih sredina dođu u Zagrebu, dođu nešto obaviti, ne ostanu cijeli dan i ne mogu navečer doći u teatar, stoga je jako lijepo da mi budemo teatar u gostima i da teatri dođu ljudima u njihovu sredinu. Publika je željna i lijepe riječi, i lijepe glazbe, i ne treba je nigdje podcjenjivati. Jer ljudi koji imaju otvoreno srce prema tome prepoznaju dobar koncert i dobru predstavu. Tako da smatram da je vrlo važno ulagati u kulturu i kultura treba putovati, trebamo se udruživati i onima koji imaju predrasude prema kulturi treba pojasniti da je to sastavni dio života. Kao što jedemo, kao što dišemo, tako su nam potrebne i lijepe riječi. Riječ je uistinu najjače oružje, riječ je nešto od čega čovjek zaista može živjeti. Čovjek ima potrebu tragati za ljepotom i mislim da je u prirodni svih nas da tražimo ljepotu oko sebe.

ZL: I na kraju, vi ste uistinu angažirani na sve strane. I u kazalištu, i na televiziji, i u tv serijama, i po koncertima… Stalno ste u pokretu i mi smo se jedva dogovorili za termin ovog intervjua… Od kud vam toliko energije i imate li uopće vremena za sebe?

Bagarić: Pa onako, usput. Brza sam, okretna, za sad još uvijek zdrava, takva genetika. Mislim da je to stvar karaktera i nekog urođenog optimizma. Evo, jutros sam već svašta obavila, imala nastup u Mimari, večeras imam nastup u Sisku, napravila sam i ručak ujutro, molim lijepo, nemam nikakvu ispomoć u kući, tako da….

ZL: Pa gdje vas je našao…?

Bagarić: (smijeh) Pa ja sam njega našla, čak sam i ja njega zaprosila. Ni to nije uspio odraditi jer sam prebrza. Eto, takva sam kakva sam, tko me voli – voli, tko ne voli, što da mu ja radim. Nekad smatram da je to prednost, nekad mi se čini da je to mana, da treba možda čovjek ponekad i zabušavati. Za sad još uvijek radim posao kojeg volim i to je velika stvar kad čovjek radi posao koji ga ispunjava. Mislim da onda ništa nije teško.