Golemo mnoštvo ljudi u petak, u  popodnevnim satima, kretalo se prema belečkome groblju. Gužva je bila tolika da je i policija morala regulirati promet. Vruć dan, groblje u fazi uređivanja, nigdje trunka hlada, ni klupe…Stoički se čekao početak pogrebne svečanosti i ispraćaj Vidislava Kiša Šaulovečkog (63), jednog od posljednjih plemenitaša Zagorja čijim životnim odlaskom loza Šaulovečkih  ne odumire.

Pogrebnu je svečanost predvodio mons. Zlatko Koren, rektor Zagrebačke katedrale, uz sudjelovanje svećenstva  belečko-zlatarskoga dekanata. Pozornost manje informiranih privlačio je red muževa ispred mrtvačnice, u svečanim odijelima, sa zmajskim znakom u zapučku i lentom, svilenom hrvatskom trobojnicom  s natpisom Braća Hrvatskoga Zmaja. Nosi se na grudima, ispod odijela, od desnog ramena prema lijevom boku. i to u svečanim zmajskim prigodama i u javnim svečanim prigodama te na sprovodima preminulih članova i osoba zaslužnih za kulturni i ini napredak hrvatskoga naroda. 

                              Zmajevi u Ščrbincu

 Riječ je o članovima Družbe „Braća Hrvatskoga Zmaja“, udruzi  utemeljenoj  na načelima prijateljstva, bratstva, dragovoljnosti, kolektivnog rada i odlučivanja, sa svrhom da čuva i obnavlja hrvatsku kulturnu baštinu i oživljuje uspomenu na događaje iz hrvatske prošlosti i na zaslužne Hrvate. Družba je utemeljena  u Zagrebu u studenome  1905. godine.  Znakom Družbe postao je zlatni zmaj zelenih krila, koji čuva štit s povijesnim hrvatskim grbom, a zaštitnik je sv. Juraj. Članovi nose zmajske predikate, međusobno se  ophode  s »ti«, dužni su međusobno se pomagati i izvan bratstva. U razdoblju Nezavisne Države Hrvatske Družba je bez znanja članstva  u studenome  1941. zakonskom odredbom pretvorena u državnu ustanovu pod nazivom »Vitežki Red Hrvatskoga Zmaja«, ali je ponovno uspostavljena u starom svojstvu i s izvornim nazivom 7. svibnja  1945. No, bila je raspuštena i zabranjena  odlukom Ministarstva unutrašnjih poslova NR Hrvatske  početkom ožujka  1946. godine. Uspostavom samostalne hrvatske države , Družba je obnovljena u lipnju 1990. godine. Sjedište joj je u Kuli nad Kamenitim vratima u Zagrebu. Toj Družbi pripadao je i pokojni Vidislav, Zmaj obnovitelj Ščrbinečki, koji je zmajsku braću nerijetko ugošćivao u glavnoj sobi dvorca, tzv. palači, u prizemlju obiteljske gradine, koja se u palači okupila na karminama   nakon belečke sahrane i mise zadušnice u crkvi Sv. Marije Snježne. Družba, osim matice u Zagrebu, ima i 19 zmajskih stolova u hrvatskim županijama, tako i u Krapinsko-zagorskoj. Smrću Vidislava Kiša Šaulovečkog, pročelnikom zmajskoga  stola u Krapini postao je  poduzetnik iz Zlatara, ambiciozni i društveno aktivni Darko Varga, Zmaj Juraj-Zlatarski. Njegov je zamjenik voditelj Odjela za patologiju i citologiju u Općoj bolnici Zabok i bolnici hrvatskih veterana, doc. prim.dr.sc.  Cvjetko Lež, Zmaj Starozabočki, a tajnik i stjegonoša je Željko Herceg, Zmaj Brestovečki.

Illustrissimus Battorych naših dana

Sa zmajskim bratom, Zmajem obnoviteljem Ščrbinečkim,  na belečkome groblju oprostio se Milovan Petković,z        maj Velikotaborski, naglasivši kako je pokojnik bio svojevrsni Illustrissimus Battorych naših dana.

          Vidislav Kiš Šaulovečki je potekao iz stare hrvatske plemićke i pravničke obitelji, koja je od 16. do 20. stoljeća hrvatskom narodu dala niz plemićkih sudaca i podsudaca, vojnih časnika i svećenika, velikih župana i podžupana, vlastelinskih posjednika i agronoma, književnika i publicista, odvjetnika i javnih bilježnika te političara i narodnih zastupnika u Hrvatskom saboru. Njegov otac Karlo (umro u travnju 1983.) bio je tajnik u kabinetu ministra narodnog gospodarstva, kasnije činovnik u Ministarstvu vanjskih poslova, a zatim pravni izvjestitelj  u hrvatskom veleposlanstvu u Berlinu, za što je u poraću, vremenu nakon Drugoga svjetskog rata, snosio posljedice. I dugo samotnjački živio.  Majka Helena , ili Helen, podrijetlom je iz Latvije i početkom srpnja imat će 96. rođendan. Godine 1958. vjenčala se s Karlom i u tom braku rođeno je troje djece: Vekenega, zaposlena u austrijskom veleposlanstvu RH čiji je pok. suprug bio Nikola Kallay Grančarski, ugledni hrvatski kemičar, profesor emeritus zagrebačkoga Sveučilišta i redovni član HAZU-a, zatim Vilina koja radi u centrali bavarskoga Caritasa u Munchenu i 1960. rodio se Vidislav, koji se 1997. oženio sa Jadrankom Hrkec, zamjenicom predsjednika Općinskoga suda u Zlataru.

Životni odlazak umirovljenog odvjetnika Vidislava ponovno je pobudio zanimanje za obitelj Kiš Šaulovečki i njihovo obitavalište, kuriju, dvor, dvorac…kako  sve nazivaju njihov dom  u batinskome kraju, u kojemu sada obitavaju gospođa Helen, Jadranka i njezina majka Danica Hrkec. Jednom je vitalna Helen spomenula  kako je „od „dotepenke“ postala sam Kiševka, s najduljim stažom u Ščrbincu, srasla sam s kućom, zemljom i narodom“. I batinski i belečki narod to cijeni, znajući kako je njezin život poput filmskog  scenarija, da je ona zagorska „Majka Hrabrost“ što je sve proživjela zbog zova ljubavi i kako je zavoljela taj zagorski falačec zemlje. U lijepome sjećanju ostala je negdašnjim belečkim osnovcima, kojima je od 1971. i sljedećih 16 godina predavala njemački jezik.

                                       Zagorkina „Jadranka“

Za agrarne reforme obitelji je 1946. oduzet veći dio ščrbinečkoga imanja, a to dovoljno kazuje u kakvim su egzistencijalnim prilikama živjeli. Inače, plemićka obitelj Kiš Šaulovečki, čiji se preci spominju u 14. stoljeću,  imala je posjede u Varaždinskoj županiji (dvorac Šaulovec). Manje je znano kako je Ščrbinec  jedan od rijetkih dvoraca na ovim prostorima koji je od 16. stoljeća do danas u vlasništvu iste plemićke obitelji, obitelji Kiš, te je Mariji Jurić Zagorki u romanu „Jadranka“ poslužio kao jedno od mjesta skrivanja glavne junakinje u bijegu od glavnog negativca grofa Larsena. Osnivačem ščrbinečkoga ogranka smatra se  Donat (1806.-1847.) , sin Barbare Walterskirchen (Hrvatska enciklopedija). Posjed je prvotno 1461. kralj Matija Korvin darovao obitelji Bužanić, da bi stoljeće kasnije vlasništvo nad njim kralj Rudolf Habsburški potvrdio Gašparu Bojničiću de Tyninio. U nekom trenutku posjed je ponovno došao u ruke obitelji hrvatskog plemića Bužanića čija se potomkinja, Doroteja Bužanić, 1697. udala za Franju Kiša Šaulovečkog i od tada je posjed s pripadajućim objektima u vlasništvu obitelji Kiš Šaulovečki. Dakle, treći  ščrbinećki ogranak se oformio početkom 19. stoljeća čiji članovi su se većinom bavili politikom i pravom. Postoje neprovjereni podaci kako je u prvo vrijeme srednjega vijeka ščrbinečki dvorac  pripadao redu templara !? Građen je kao jednokatna građevina  i dalje drži izvorni građevni materijal, grubo lomljeni kamen, povezan velikim količinama žbuke. U nj je dolazio i Ksaver Šandor Đalski, činovnik Karlova djeda župana, a vrijedna je sačuvana  uspomena i pianino za kojega se smatra da je poslužio Vatroslavu Lisinskom za skladanje prve hrvatske opere „Ljubav i zloba“.