Domagoj Jakopović Ribafish, novinar i bloger, posvetio je emotivnu objavu preminulom sinu koji bi danas navršio 15 godina. Prenosimo ju u cijelosti.

Moja mama kad me pokušava utješiti kaže da si ovdje među nama bio s nekom svrhom, i da je sve što se dogodilo jednostavno moralo biti tako jer smo na ovom Planetu samo mali i prolazni. Kaže i da trebam biti sretan jer sam imao pravu nepatvorenu ljubav, koju nemaju mnogi koji naštancaju hrpu dječurlije i uopće im nije stalo do njih. Kažu ljudi i još puno stvari, ali na današnji dan odustajem od ljudi i želim biti posve sam, sam sa svojim mislima, tugom i suzama, tumarati negdje po jesenjim bojama i pričati nešto suvislo s pogledom u nebo.

Zamišljam da me čuješ svaki put dok negdje hodam, plovim, samo ležim i blejim u zvijezde… I ne znam kako bi danas izgledao, pa dvojim između ovakvog veseljka kad smo osvojili Paklenicu, onakvog kakav si bio u trenutku kad si otišao, ili nekakvog ozbiljnog srednjoškolca koji brine o frizuri, rastura na dramskoj ili pak ima neki novi hobi koji meni kao i obično – nije previše jasan…

Imao sam jasan plan što bih ti dao na današnji dan, karte za koncert po tvom izboru (ok, bunio bih se na onaj norveški metal i cajke, ali znaš da bi na kraju bilo po tvome) i knjigu Zlatka Krilića „Živi pijesak“. I naravno, putovanje na neku tvoju destinaciju gdje bismo išli nakon škole. Iako te i dalje zamišljam kao lika za Disneyland, vjerojatnije bi ti htio Las Vegas ili nešto slično, ali želja bi se ispoštovala. Našli bi neki način da se maknemo iz Zagreba i igramo, smijemo, zabavljamo, svađamo, plačemo, volimo…

Ali eto, tebe nema, a ja trčim na tisuću strana kako ne bih stao i predao se, pokušavam glumiti klauna i zabavljati sve oko sebe, pokušavam sve da zaboravim koliko mi nedostaješ, čovječe, da si barem tu, makar me sad pola sata prije škole gađao najtežim udžbenikom i odbio doručak…

Kako je sve sad besmisleno i glupo, kako je teško i jadno kad više nisi tu i kako bih te samo grlio i osjetio tvoju toplinu, Žmrmbljo moj mali, idi dalje tulumari tamo gdje već jesi i znaj da te volim najviše na svijetu. Podignite čašu za Rokatanskog, plivamo za njega ovog ljeta.

Ribafish je prije dvije godine tragično izgubio sina, a nedavno je o tome progovorio i na Okruglom stolu pod nazivom Kako tugujemo? I zašto je to važno za djecu i mlade? koju je organizirala Udruga Posmrtna pripomoć.

"Kad sam shvatio da mog Roka više nema, samo sam izišao na cestu, hodao i nadao se da će me nešto zgaziti. Gubitak djeteta je nešto najgore, sve boli, svaka sekunda je bolna. Bio sam prvih mjesec dana u transu, mozak je brisao memoriju, nisam prepoznavao ljude na ulici. Shvatio sam da ne smijem biti sam, a onda sam opet htio biti sam. Bio sam i na rubu da odustanem od života, otišao sam na Zanzibar posjetiti mjesto koje se naziva The Rock, kao i moj sin. Trebali smo to mjesto posjetiti zajedno kad maturira. Imao sam najcrnje misli, ali nešto mi nije dalo da si oduzmem život. Napisao sam knjigu i započeo Projekt RokOtok – plivamo između otoka na Jadranu i pomažemo djeci da više budu u prirodi, veselju i druženju. Jedini savjet koji ja mogu dati jest da svatko potraži stručnu psihološku pomoć kad osjeti da mu treba", rekao je tad, piše Index.

View this post on Instagram

Danas, kad bi napunio petnaest godina… Moja mama kad me pokušava utješiti kaže da si ovdje među nama bio s nekom svrhom, i da je sve što se dogodilo jednostavno moralo biti tako jer smo na ovom Planetu samo mali i prolazni. Kaže i da trebam biti sretan jer sam imao pravu nepatvorenu ljubav, koju nemaju mnogi koji naštancaju hrpu dječurlije i uopće im nije stalo do njih. Kažu ljudi i još puno stvari, ali na današnji dan odustajem od ljudi i želim biti posve sam, sam sa svojim mislima, tugom i suzama, tumarati negdje po jesenjim bojama i pričati nešto suvislo s pogledom u nebo. Zamišljam da me čuješ svaki put dok negdje hodam, plovim, samo ležim i blejim u zvijezde… I ne znam kako bi danas izgledao, pa dvojim između ovakvog veseljka kad smo osvojili Paklenicu, onakvog kakav si bio u trenutku kad si otišao, ili nekakvog ozbiljnog srednjoškolca koji brine o frizuri, rastura na dramskoj ili pak ima neki novi hobi koji meni kao i obično – nije previše jasan… Imao sam jasan plan što bih ti dao na današnji dan, karte za koncert po tvom izboru (ok, bunio bih se na onaj norveški metal i cajke, ali znaš da bi na kraju bilo po tvome) i knjigu Zlatka Krilića „Živi pijesak“. I naravno, putovanje na neku tvoju destinaciju gdje bismo išli nakon škole. Iako te i dalje zamišljam kao lika za Disneyland, vjerojatnije bi ti htio Las Vegas ili nešto slično, ali želja bi se ispoštovala. Našli bi neki način da se maknemo iz Zagreba i igramo, smijemo, zabavljamo, svađamo, plačemo, volimo… Ali eto, tebe nema, a ja trčim na tisuću strana kako ne bih stao i predao se, pokušavam glumiti klauna i zabavljati sve oko sebe, pokušavam sve da zaboravim koliko mi nedostaješ, čovječe, da si barem tu, makar me sad pola sata prije škole gađao najtežim udžbenikom i odbio doručak… Kako je sve sad besmisleno i glupo, kako je teško i jadno kad više nisi tu i kako bih te samo grlio i osjetio tvoju toplinu, Žmrmbljo moj mali, idi dalje tulumari tamo gdje već jesi i znaj da te volim najviše na svijetu. Podignite čašu za Rokatanskog, plivamo za njega ovog ljeta. #rockatansky #rokotok

A post shared by Domagoj Jakopović Ribafish (@ribafish13) on Oct 6, 2020 at 11:23pm PDT