Zagrebačka Ulica Ljudevita Gaja, kućni broj 17, broji sedam stanova, od kojih su tri useljena. Na broju 19 je šest stanova, a samo jedna obitelj je tamo stalno nastanjena, piše Jutarnji.

Na oba broja ove zgrade na tri kata živi tek desetak ljudi. Riječ je o zgradi staroj sto godina, koja je nastradala u potresu i ima narančastu naljepnicu, dok zadnji, treći kat, ima onu najgoru - crvenu. Baš na tom katu svoje urede je imao Zavod za istraživanje kvalitete d.o.o. (ZIK), koji je prije godinu dana iselio, a nedavno je prostor 447 kvadrata iznajmio tvrtki Tada kreativna radionica d.o.o, vlasnika Riharda Krasnića, inače oca bivšeg supruga Nine Badrić, Bernarda. Stanare taj najam nije previše brinuo, jer su sa ZIK-om imali dobra iskustva.

A onda šok!

- Pod okriljem noći naš treći kat danas postaje spavaonica za 80 ljudi, stranih radnika. I to bez da smo dobili ikakvu obavijest ili glasali na nekom kućnom savjetu - govori stanar s broja 17., Tomislav Rosandić.

Strah za fizičku sigurnost - prvo je što će reći svi stanari. Naime, stoljetna zgrada, govore za Jutarnji, neće moći izdržati tu težinu.

- 80 ljudi u 450 kvadrata je za početak nehumano. Nadalje, zamislite kada njih 70 puni mobitel. Većinom su dostavljači, imaju električne bicikle koje je potrebno puniti. Nije pitanje hoće li nešto planuti, nego kada. Naše električne instalacije ne mogu to podnijeti - govori Rosandić.

Sljedeći problem je, ne daj Bože, požar. Jasno je, kaže, da će to biti stampedo...a onda, tko živ tko mrtav.

- Idemo dalje. Kanalizacija. Mislite li da kanalizacija može podnijeti dodatnih 80 ljudi? Pa što god dotaknemo je otvorena opasnost - napominje Rosandić.

A kako je uopće prostor na dva ulaza, i to je upitno, reći će stanari. Govore kako do sada nisu niti znali, ali da je probijen zid između dva ulaza.

- Kako je to moglo dobiti dozvolu, za koju smo čuli i da ne postoji, ne znam - govori susjed s broja 19. bivši košarkaš, Danko Cvjetičanin.

Naravno, odgovore na ta Jutarnji je pokušao dobiti od Riharda Krasnića, kao i Davora Sabljića, ali do sada - ništa.

Cvjetičanin govori kako su u njihovom ulazu drvene stepenice i pita se koliko će izdržati kada svakodnevno 80 ljudi bude odlazilo na zadnji kat.

- Sigurno ste čuli i da je u susjednom ulazu prije nekog vremena kada propala na kat ispod. E sad izračunajte kolika je težina svih tih ljudi i njihovih stvari. S time da je moj stan na drugom katu, točno ispod njih - govori Cvjetičanin.

Kaže da apsolutno nitko nema ništa protiv stranih radnika, dapače, ali da je ovo mjesto apsolutno neadekvatno za njihov smještaj.

- Možemo očekivati i sukobe. Ne zato što su stranci, i da su Hrvati bio bih istog stava. 80 različitih ljudi u tako malom prostoru jednostavno ne mogu stalno biti složni. U obitelji se ne slažemo pa se posvađamo, a bude nas 4 ili 5 - smatra Cvjetičanin.

Na pitanje zašto su tek sad reagirali, kada kreće useljenje, govore: ‘Nismo znali što se događa!‘

Ljudi su preuređivali svoje prostore i to nas zbilja ne treba smetati. Svatko neka svoje vlasništvo uredi kako hoće.

- Uostalom sve je počelo u vrijeme blagdana, kad gotovo nikoga nije bilo u zgradi. Tek smo od radnika doznali što se događa - govori Rosandić.

Tako su doznali da je uneseno 9 tuš kabina, više kreveta na kat i 80 madraca, štednjaci, hladnjaci... Odmah su pozvali policiju, obratili se GSKG-u, građevinskoj inspekciji, Državnom inspektoratu i upravitelju zgrade. Za sada nemaju povratnih informacija. Tek su opet neslužbeno saznali da bi se prva useljavanja trebala dogoditi već danas.

- Niti nam je do naslikavanja niti nam je želja biti medijski eksponirani, ali nemamo izbora. Mediji su trenutno jedini koji bi mogli pogurati nadležne da nam pomognu. Izbora nemamo - složni su suvlasnici.

Previše je tu problema, nesigurnosti i strahova s kojima se sada suočavaju. Pitanja je puno, odgovora malo. Kako je moguće da u zgradi u kojoj u sto godina nikada nije živjelo više od 30 stanara? Kako je moguće da se bez ikakvog znanja stanara probije zid i spoje dva ulaza? Jesu li ugrožene instalacije, kanalizacija...?

- Apeliramo na sve da nam pomognu. Osjećamo se prestrašeno i bespomoćno - zaključuju.