Da je pokojni Đorđe Balašević bio Zagorec iz Desinića, vrlo vjerojatno bi jedan od svojih najpoznatijih hitova, pjesmu 'Jednom su sadili lipu', započeo stihovima 'Jednom su sadili lipu, stari Stiplošek, gos'n Kundih i još jedan...“. Naime, upravo su u Desiniću Juraj Kundih i Alojz Stiplošek oko 1863. godine, nakon što je izgrađena mala kapelica u čast Majci Božjoj Lourdskoj, ispred nje posadili lipu koja ne samo da i dan danas, gotovo 160 godina kasnije, još uvijek stoji i raste, nego je prije deset godina čak dobila i posebnu skrb, odnosno, postala je zaštićeni spomenik parkovne arhitekture o kojem brine Javna ustanova za upravljanje zaštićenim dijelovima prirode Krapinsko-zagorske županije.

Zaštita lipe

Kako nam je ispričala ravnateljica Javne ustanove, Dijana Hršak, stoljetna desinićka lipa najmlađi je zaštićeni prirodni objekt u Zagorju, ne po godinama njene starosti, nego po činjenici da je zaštićena tek prije deset godina. – Inicijativa je krenula od načelnika Općine Desinić Zvonka Škreblina, koji nam je rekao da je lipa jako lijepa i stara i da bi je trebalo zaštititi. Kad smo doveli stručnjake iz Njemačke da naprave procjenu zdravstvenog stanja, onda smo utvrdili da je uistinu riječ o impozantnoj lipi, a koja se uz to nalazi i na uistinu predivnom mjestu. Tada smo pokrenuli postupak zaštite i nakon toga smo, prema preporukama, krenuli u održavanje. Naime, treba svakih nekoliko godina orezati krošnju i s užadi povezivati grane kako deblo, koje je šuplje, ne bi bilo preopterećeno i na kraju popustilo. Mi je sad redovito obilazimo da vidimo u kakvom je stanju i održavamo je prema potrebi. Inače, takva lipa uz kvalitetnu brigu može živjeti još tristotinjak godina, samo treba voditi računa o gljivama truležnicama koje se mogu sakupljati u toj šupljini debla, a koje bi mogle uzrokovati pucanje debla – rekla nam je Dijana Hršak napominjući kako je, obzirom na čitavu povijest lipe, očito suđeno da ona gore ostane i zbog toga je svakako treba čuvati i štititi. Inače, sa stručne strane, kako stoji na stranicama Javne ustanove, riječ je o „soliternome stablu malolisne lipe veoma guste krošnje karakteristične za tu vrstu drveća. Snažno deblo grana se već na visini od oko 2 m i prelazi u veoma gustu krošnju, koja čini iznimno složen sklop satkan od mnoštva debalaca i u svim smjerovima izraslih grana“.

Naš posjet

Kad smo krenuli u posjet stoljetnoj desinićkoj lipi, sreli smo trojicu mještana, Krunoslava Kučiša, Mirka Kundiha i Srećka Pokupca, koje smo prvo pitali znaju li uopće Desinićani kakvo vrijedno stablo imaju i posjećuju li ga turisti, odnosno, posjetitelji koji dolaze u desinićki kraj. – Mislim da više, manje svi ovdje u Desiniću znaju za ovu lipu. Možda ne znaju baš puno o njoj, njenu povijest i neke podatke, ali znaju da je riječ o vrlo starom i zaštićenom stablu. Uz njega prolazi i jedna lijepa, zanimljiva pješačka ruta kojom mnogi posjetitelji znaju šetati tako da i oni stanu, fotografiraju se kod lipe i odmore na klupicama koje su pod njom postavljene. Tim više što se nalazi na uistinu prekrasnoj lokaciji, s koje se pruža predivan pogled i prema dvorcu Veliki Tabor, kao i prema velikom dijelu Zagorja – rekao nam je Kučiš. Mirko Kundih, koji živi ispod Velikog Tabora, iako nerijetko prolazi kraj lipe i zna njenu vrijednost, tek je prilikom našeg posjeta primjetio na tabli koja je postavljena uz samu lipu, da je jedan od ljudi koji su je zasadili njegov prezimenjak Juraj. – Uopće to nisam primetil do sad. Možda je to bil neki moj pra pra deda – uz smijeh nam je komentirao Kundih, napomenuvši kako je primjetio da se lipa redovito održava i da se o njoj nadležna Ustanova brine. – Povezali su grane tak da ne prejedju širom i da se ne raspukneju, a i redovito ju orezuju – ispričao nam je Kundih.

Lipin susjed Srećko

No, najstariji među njima, koji uostalom ima i klijet nekoliko metara udaljenu od stoljetne lipe, Srećko Pokupec, naravno da je o samoj lipi i njenoj povijesti, kao i o kapelici koja je uz nju, znao puno više. – Nekad vam je to bilo ovak. Kad su Zagorci odlazili u rat, onda kad su se vratili živi iz rata, zasadili bi za uspomenu i iz zahvalnosti lipu, a oni imućniji su gradili kapelice. I sad se kod ove naše kapelice dva puta godišnje služe mise. Jednom na proljeće, kad je blagoslov polja i jednom na jesen, kad se već tradicionalno služi misa zahvalnica – ispričao nam je Srećko. Kako nam je rekao, i prije nego je lipa bila zaštićena, lokalni ljudi su se brinuli o njoj. – Orezivali su grane kad je trebalo, a i ja sam jenput dal skinuti lin z nje, kad se zarazila i kad su joj grane bile zaražene – kaže Srećko. Isto tako, svjedoči Srećko, brinulo se uvijek i o kapelici. – Vidite, piše i ovdje na kapelici da su je dali popraviti Štefanija i Ivan Brkić, a Ivica Špoljar je napravio kip Majke Božje. Zapravo, obitelj Krizman ju je obnovila za ozdravljenje Brkićevih, a to je bilo prije više od 40 godina, ako se dobro sjećam – govori nam Srećko. Inače, uz samu lipu, kaže Srećko, ima i nekoliko anegdota, nekih simpatičnih, ali nekih i ne baš lijepih. – Za vrijeme Drugog svjetskog rata sa susjednog brda, od kapele svetog Lenarda, Nijemci su pucali iz minobacača prema lipi, ali su promašili i pogodili ovu moju klijet. Gađali su partizane koji su tu dole ispod brega, u dolini, u Osredeku, imali svoje bunkere. No, Nijemci nisu pogodili ni bunkere, ni lipu, nego klet. Tad nije bila moja, ja sam to naslijedio po ženi. Vlasnik kleti je tada bio pokojni Ivan Plevnjak -kaže Srećko, koji ipak ima i duhovitih anegdota, pogotovo od kad brojni posjetitelji posjećuju ovo stoljetno stablo i klupice ispod njega. - Stalno neko dolazi. I domaći i strani. Možda i Nijemci. Čak sam se jednu večer zakašljao kad je neki Zagrepčan seksal na klupi neku curu. Mislim, ja ne znam kaj su delali, ali je on bil na njoj. Bila je kmica, ja sam bil pokraj kleti i samo sam se zakašljal malo. Nisu oni mene ni videli. Ja sam bil iza čoška  – uz smijeh nam priča Srećko Pokupec.

Šetačica Vesna

I upravo u trenutku kad smo kod desinićke lipe završavali razgovor s našim sugovornicima, naišla je jedna šetačica, Vesna Štih Kundih, koja je šetala upravo onom rutom koju nam je ranije spomenuo Kučiš. – Šetam svaki drugi dan ovom rutom, dugom oko pet kilometara. I ne samo ja. Dolaze ovdje i mnogi drugi izvan Desinića. Kako radim u kafiću Veronika u centru Desinića, kad me gosti pitaju, uvijek im preporučim da se ovuda prošeću, a i da vide ovu našu lipu – kaže Vesna, a kad smo je u šali pitali je li i ona znala ponekad uživati na klupicama u hladovini lipe, samo se nasmijala. – A te se stvari ne govoriju. Jeste me videli kad, gospon Srećko? Vi ste mnoge videli, jeste videli kad mene? – uz smijeh je rekla simpatična Vesna. U svakom slučaju, kao što smo se i sami uvjerili, ova desinićka lipa puno je više od samog starog drveta kojeg treba čuvati, ali i puno više od prekrasnog stabla na prekrasnom položaju. To je, naime, stablo koje u svojim krošnjama i u svojem deblu čuva mnoštvo uspomena na neka teška vremena, ali i isto tako i na mnoge lijepe trenutke, mnoge prve poljupce, mnoštvo smijeha i dakako, mnoštvo ispijenih čaša zagorskog vina u njenom predivnom hladu. Ako još niste, svakako je posjetite.