"S ogromnom tugom i još uvijek apsolutnom nevjericom objavljujemo ovu pretužnu vijest: Umro je Krunoslav Pavlina."

Tom smo rečenicom započeli kratku vijest koju smo objavili na današnji dan, 10. prosinca, 2022. godine, navečer u 21:30 sati.

Ne mareći za zlurade komentare o neprofesionalnom pretjerivanju, dopustit ćemo si sada apsolutnu patetiku, baš onakvu kakvu Kruno nije volio.

-Jesi pročital onaj tekst? Kužiš, oni fakat nisu normalni. Kak mogu tak pisat? Mislim..., meni je to užasno. Kaj..., tebi je to normalno? - komentirao bi naš Kruno ponekad kad bi gdjegod znao pročitati nešto poput ovog što sad slijedi u ovom tekstu.

Te večeri, nekih sat i pol nakon što je Krunoslav Pavlina, dugogodišnji fotoreporter portala Zagorje.com i tjednika Zagorski list, neprikosnovena legenda zagorskog novinarstva, po posljednji put izdahnuo zagorski zrak kojeg je s neizmjernom ljubavlju disao punim plućima, otkucali smo tu vijest na tipkovnici drhtavih ruku, blijeda lica i suznih očiju.

Bio je to velik šok za sve nas.

Jer Kruno nikome od nas nije bio kolega s posla. Nikome.

Mi smo tih dana već polako, u tajnosti, počeli međusobno pričati što ćemo organizirati za tri mjeseca, 08. veljače, kad je Kruno trebao navršiti 65. godina.

Isto kao što roditelji spremaju nešto za 5. rođendan svog sina, isto kao što braća ili prijatelji spremaju nešto za 30. rođendan svog brata ili prijatelja, isto kao što djeca spremaju nešto za 65. rođendan svog oca.

Jer baš to nam je Kruno bio.

Ponekad naš mudri otac, ponekad naš voljeni brat, ponekad naš najpouzdaniji prijatelj, a ponekad naše malo dijete koje nam je znalo prirediti nezaboravne anegdote ili nas pak 'totalno izluditi'.

I sve to nabrojeno nije nam bio samo u poslu, u redakciji..., nego i u našim privatnim životima.

-Bude ti došel dečko k tebi doma večeras? - znao je upitat (uz svoj nadaleko poznati i neodoljivi fakinski osmijeh) jednu našu novinarku kad ju je htio izbacit iz takta.

Drugoj je pak, kad je rekla da joj se ne da ići na jedno ležerno, neobavezno večernje druženje uz klopu i cugu, onako kulerski i ležerno samo dobacio: 'Tebe bi trebalo socijalizirat ko one pese u azilu'.

Kad se autor ovih redaka znao šaliti na njegov račun, što je bilo vrlo često, smijao se i Kruno tim šalama, ali je jednom prilikom, smijući se, odmah uzvratio svojom fakinskom dijagnostikom: "Ti buš jednog dana poludil i završil u ludnici. Ali ne buš ti poludil tak da bu tebi loše, ono... da si u bedu. Ti buš poludil tak kaj bu tebi lepo. Ti buš im tam u ludnici vodil zbor, nogometnu sekciju, folklornu sekciju... Ti buš tam užival", rekao je uz glasni smijeh.

S druge strane, kad je netko od nas imao kakav problem, Krunu je njegova empatija lomila do kosti.

Svaki put se jasno vidjelo na njemu koliko je zabrinut za nekog i koliko ga izjeda to što on nije taj koji može pomoći.

A ako je mogao, problem je bio riješen.

Takva osoba, dakle, ne može ti biti 'kolega s posla'.

Možete raditi zajedno. Možete biti zaposleni u istoj firmi.

Ali takva osoba se ispreplete s tvojim životom na svim razinama.

I kad ode, ostavi praznine u svim tim razinama.

Na kraju, iako je riječ, dakako, o subjektivnom dojmu (kojeg ovdje ne dociramo ex cathedra), kad nam umre netko blizak, i nakon nekoliko godina čini nam se kao da je nedavno umro.
Kad je Kruno u pitanju, nama je sve to nekako izokrenuto. Kao da ga nema čitavo desetljeće.

Razlog tome nije nam poznat.

Možda... eto, možda je to zato jer nam je ovih godinu dana nedostajao toliko jako, toliko puno.... Za čitavo jedno desetljeće.

Ono što je najgore, svjesni smo da nam nikada neće prestati nedostajati.

Kruno, mislimo na tebe stalno, a danas su naše misli i uz tvoje Sonju i Ljiljanu.

I da... Fala ti još jednom na svemu.

Volimo te!

Tvoji.