Umro je Jura Gašparac, u 55-oj godini života, poznati hrvatski antikvar, kojeg je šira publika upoznala preko televizijske emisije, Lov na antikvitete. Ljudima je pomagao, obilazeći njihove tavane ili podrume, obilazeći sajmove antikviteta, u rjeđim slučajevima i dvorce, otkriti koliko je vrijedno nasljeđe koje posjeduju, a kasnije je često na televiziji znao govoriti upravo o važnom nasljeđu na prostorima Hrvatske. Umro je nakon podulje i teške bolesti. Znali smo da je bolestan, no teško da će to umanjiti tugu, i osjećaj nedostatka profila osobe kakav je bio Gašparac, i područja na kojemu je radio. Bio je glasan, nije se libio reći što misli, pa makar se ne slagao s drugima. No, bio je i izuzetno kvalitetan čovjek. Neobičan. Upečatljiv. I iznimno drag, piše Jutarnji list.

Ima neke simbolike da je preminuo na Božić, njemu možda i najdraži blagdan. Sakupljao je, naime, čestitke vezane uz Božić, bilo mu je bitno da se antikviteti vrednuju, sačuvaju. Jedan od naših posljednjih intervjua, poklopit će se, bio je vezan upravo uz čestitke koje su se slale na ovaj praznik, a imao je jednu od najvećih zbirki na ovom području.

Kako mi je rekao u jednom intervjuu: "Spasio sam 1000 blagdanskih čestitki, u njima su skupljeni sva tuga, nada i ushit ljudi iz te ere‘. Pojasnio svoju fascinaciju ovim poslom, i čestitkama: "Očeva strana u Drugome je svjetskom ratu ostala bez kuće, spaljena je u Dragoviću kraj Pakraca. S njom su otišle i uspomene koje, skupljajući tuđe, Gašparac kao da pokušava na neki simboličan način rekonstruirati, nadomjestiti nedostatak vlastitih". I nastavio je: “Moji su ostali bez svega, s kućom su izgorjela i pisma, fotografije. Kad već nisam mogao spasiti vlastite obiteljske uspomene, spašavao sam tuđe, koje su gotovo pa postale i moje, jer te tuđe priče su ušle u mene…". Pisali su, ljudi na tim čestitkama mnogo toga, na nekima se iščitava ekonomska situacija, upravljanje, što se radi u proljeće, planovi… Niti jedna od njih nije Gašparcu bila manje vrijedna, sve ih je jednako čuvao.

Najsretniji je bio, kako je govorio, s hrvatskim čestitkama, onima koje su kod nas izdane ili odavde poslane, pa makar možda i bile štampane vani, u kakvom Beču, Budimpešti, ali da su primatelj ili barem pošiljatelj bili na području Hrvatske. Spasio je od zaborava, svojedobno, i zbirku Tihomila Stahuljaka, koja je među ostalim sadržavala i radni stol i naslonjač famoznog predstojnika Kraljevskog vladinog Odjela za bogoštovlje i nastavu Isidora Kršnjavog, njegove police za knjige i knjige koje je držao na njima, štafelaj, cilindri koji je nosio u svečanim prigodama neki su od predmeta iz ostavštine s više od 1460 jedinica materijala vezanog za Isidora Kršnjavog. Zbirka je sadržavala i pisma Adolfa Loosa, jednog od najvažnijih europskih arhitekata 20. stoljeća koji je trebao (a propustili smo to), graditi u Zagrebu.

Jura Gašparac o svim je tim imenima, važnima za povijest kulture na ovim prostorima, sve znao. Učio je, interesirao se, obrazovao na dnevnoj bazi.

Imao je i rubriku Priče od davnina, koja se subotom emitirala u sklopu HRT-ove emisije Dobro jutro, Hrvatska. Često je odlazio na Sajam antikviteta na Britancu, tamo bi pronalazio pravo blago. Za obilazak takvog sajma, a da biste uistinu proašli nešto važno, potrebna je velika posvećenost poslu, predznanje koje bi vam pomoglo u potrazi.

Jednom je, pisali smo, pronašao kutiju s fotografijama, starim, crnobijelim. Možda ta kutija ne bi slučajnom prolazniku puno vijedila, no Gašparac je po interiijeru i po odjeći, prepoznao da je riječ o nekome bitnom. Istraživao je dalje i otkrilo se da je riječ o fotografijama plemićke obitelji Matić-Halle, o kojima je potom ispripovjedao čitavu priču. I to je samo jedan od tisuću primjera.

Pa i u emisiji "Lov na antikvitete", koja je pružila jedan drugačiji pogled na ovo zanimanje, i bila je izuzetno zanimljiva, bavio se, nabrajalo se uz emisiju: U svakoj emisiji bavit će se jednim predmetom, jednom temom: secesijskim šampanjskim čašama, empir ogledalima, bidermajer sofama, kristalnim lusterima, thonet stolcima, starim gramofonima, oružjem, obiteljskom srebrninom, starim nakitom i priborom za jelo...

Volio je slušati klasiku. I pjev ptica. Uživao je u lijepom. Kada bi razgovarao o temi antikviteta, u njemu se budio velik žar. Kada se trebao svečano odjenuti, prepoznatljivi su kod njega bili leptir mašna i odijelo.