Da vas netko pita da navedete mjesto na zemlji gdje ima otrovnih životinja, vjerojatno biste naveli Australiju ili Južnu Ameriku, dok bi Europa ostala pri dnu takvog popisa.

Ipak, posljednjih godina strah od malog osmonožnog stvorenja porastao je u južnoj Europi, budući da je sve više objava o smrtima koje se pripisuju jednom određenom pauku.

Posljednji poznati slučaj dogodio se ovog ljeta u talijanskom gradu Bariju, gdje je 23-godišnji muškarac umro nakon sumnje da ga je ugrizao mediteranski pauk samotnjak, također poznat kao smeđi samotnjak ili pauk violina. Samo mjesec dana ranije, 52-godišnji policajac u Palermu preminuo je od istog uzroka, piše The Conversation.

Ako znatiželjno volite zabadati ruke u svaki kutak i pukotinu, a nemate sreće, šetnja španjolskim selom mogla bi rezultirati bolnim ugrizom nekog od većih pauka u toj zemlji, poput gibraltarskog pauka  (Macrothele calpeiana) ili pauka vučjaka (Lycosa tarantula). Međutim, u mediteranskoj regiji postoje samo dvije vrste pauka čiji se ugrizi smatraju medicinskim problemom: europska crna udovica (Latrodectus tredecimguttatus) i mediteranski pustinjak (Loxosceles rufescens).

Crna udovica oduvijek je bila na najgorem glasu, ali nema dokumentiranih slučajeva smrti uzrokovanih ugrizom njezine europske varijante. Štoviše, susreti s ovom upečatljivom životinjom su rijetki, jer se nalazi u ruralnim područjima i gradi svoje nestalne mreže ispod kore drveća ili kamenja. Neurotoksični učinci njegovog otrova na ljude dobro su poznati: složeni koktel molekula, zajednički poznatih kao latrotoksini, utječe na prijenos živaca, srčani mišić i funkciju glatkih mišića, uzrokujući sindrom koji se naziva latrodektizam, prenosi N1.

Pauk samotnjak, koji obično ima malu, tamnu mrlju u obliku violine na svom glavoprsiju, sasvim je druga stvar. Iako se nalazi u divljini, danas se praktički može smatrati sinantropskom vrstom, što znači da ima tendenciju živjeti u neposrednoj blizini ljudi, osobito unutar kuća, garaža ili radnih mjesta. Često pronalazi tamna, prašnjava skrovišta, kao što su iza ili ispod velikih komada namještaja, gdje može ostati neprimijećen dulje vrijeme.

Za razliku od neurotoksičnog otrova crnih udovica, otrov paukova iz porodice sikarida, kojoj pripada i mediteranski pustinjak, djeluje nekrotično, što znači da uzrokuje odumiranje tjelesnog tkiva. Među mnogim proteinima koji se nalaze u njihovom otrovu su enzimi fosfolipaze, koji razgrađuju stanične membrane i pucaju krvne žile. Dva kombinirana učinka obično uzrokuju lokaliziranu reakciju na mjestu ugriza koja uključuje oticanje, crvenilo i svrbež tijekom nekoliko tjedana.

U malom postotku slučajeva, središnje područje ugriza može razviti nekrotičnu leziju, gdje tkivo odumire i na kraju otpada prije nego zacijeli nakon nekoliko tjedana.

Ovaj skup simptoma – nazvan kožni loksocelizam – obično nema veće posljedice osim ako se ugriz ne dogodi na posebno osjetljivim područjima poput lica. Štoviše, nekrotična progresija je rjeđa kod europskog pauka samotnjaka nego kod nekih njegovih latinoameričkih srodnika (L. reclusa i L. laeta), koji se smatraju značajnim javnozdravstvenim problemom u zemljama poput Čilea, Argentine i Perua.

U nekim rijetkim slučajevima, međutim, nekroza uzrokovana ugrizom pauka pustinjaka može doći do ispod mišića i uzrokovati sindrom toksičnog šoka, koji uključuje simptome kao što su vrućica, bolovi u mišićima i zglobovima. Kada je uzrokovano ugrizom loksoskele, to je poznato kao kožno-visceralni loksocelizam, stanje koje, iako vrlo rijetko, može dovesti do akutne hemolize (uništavanje krvnih stanica), zatajenja bubrega, šoka i, na kraju, smrti.

Arahnofobija, široko rasprostranjen strah, potiče se iz horor filmova i knjiga, kao i senzacionalističkih publikacija u tisku. Ali stvarnost je sasvim drugačija i, barem u Europi, prijetnja koju predstavlja bilo koja vrsta pauka gotovo je zanemariva.

U razdoblju od 23 godine u Europi je zabilježen 1691 smrtni slučaj pripisan ubodima osa, stršljena i pčela, ali većina nas ne počne histerizirasti kada pčela njuška džem na našem tostu.

Činjenica da se smrtni slučajevi od navodnih ugriza pauka u sličnom razdoblju mogu nabrojati na prste jedne ruke stavlja realnost situacije u kontekst.

Sredozemni pauci samotnjaci nisu jako agresivni i obično napadaju samo kad su izravno uznemireni, tako da nema razloga za brigu. Ako poduzmete mjere opreza i povremeno čistite ispod sofe ili iza ormara i nosite rukavice kada premještate takav namještaj, vjerojatnost da ćete zbog ugriza Loxoscelesa završiti u bolnici nije mnogo drugačija od one da vas udari munja.