Nikolina Jurina rođena je u Zaboku, a odrasla je u Donjoj Stubici. U Osijeku je završila Učiteljski studij na Fakultetu za odgojne i obrazovne znanosti. Kako to inače biva, nekoliko mjeseci nakon završetka fakulteta, odradila je nekoliko zamjena u različitim školama te se naposljetku odlučila preseliti u susjednu Mađarsku.

– U Mađarsku sam prvenstveno preselila zbog ljubavi. Sve je započelo kada sam 2017. godine započela vezu na daljinu s jednim Mađarom kojeg sam upoznala na hrvatskoj obali dok sam radila na sezoni. Iako nikad nisam mislila da ću se zaista preseliti iz Hrvatske, život je imao druge planove. Na odluku preseljenja u Mađarsku je najviše utjecao poziv koji sam dobila u lipnju 2021. godine. Tada mi je ponuđen posao u Hrvatskoj školi u Budimpešti. U sklopu škole nalazi se i vrtić, gimnazija te đački dom tako da je puni naziv škole Hrvatski vrtić, osnovna škola, gimnazija i đački dom (skraćeno HOŠIG) – ispričala nam je Nikolina. Naša sugovornica kaže da se nije bilo lako priviknuti na život u stranoj zemlji. – Isprva je bilo užasno teško, ali vremenom je postalo lakše. Budući da dolazim iz maloga mjesta, selidba u veliki grad, u kojem ne poznaješ nikoga ili tek nekolicinu ljudi koji pričaju samo mađarskim jezikom, bila je dosta stresna. Postalo je lakše kada je započela školska godina (ovdje svake godine započinje 1. rujna) jer sam u školi upoznala puno učitelja/učiteljica, profesora/profesorica koji pričaju hrvatskim jezikom pa se upravo zbog njih ponekad osjećam kao da ni nisam napustila Hrvatsku – kaže mlada učiteljica.

„Šokirale su me niske plaće učitelja u mađarskim školama“
Život u Mađarskoj, kaže Nikolina, dosta je sličan životu u Hrvatskoj, no dakako, postoje i razlike. – Primijetila sam da su neke stvari ovdje jeftinije, kao na primjer hrana i ostale životne potrepštine. No, razlog tome je i niži životni standard. Najviše su me šokirale plaće učitelja u mađarskim školama, koje su zaista male. Sada vidim da u Hrvatskoj zapravo nije ni toliko loše jer uvijek postoji država u kojoj je puno gora situacija. Ono što nikako ne mogu preboljeti je činjenica da je ovdje sve sinkronizirano, svaki film, serija, sve je na mađarskome jeziku. Svaki svjetski poznati glumac/glumica imaju svoj „mađarski glas“, glas uglavnom daju poznati mađarski glumci. Isprva nisam ni gledala TV, a sad sam već naviknula, a i pomaže prilikom učenja jezika. Mađari su poznati po svojoj crvenoj mljevenoj paprici te gulašu. Mađarska kuhinja je dosta slična hrvatskoj kuhinji, ali sam primjetila da je hrana ovdje puno teža. Jede se puno svinjetine i u dosta jela stavlja se šećer – prenosi svoje dojmove iz Mađarske mlada Zagorka. U Mađarskoj živi brojna hrvatska manjina. – Dok nisam došla u Mađarsku, nisam ni znala da ovdje živi toliko Hrvata. Hrvati u Mađarskoj su podijeljeni na Bunjevce, Šokce, Racke Hrvate, Dalmatine, Bošnjake, Podravske Hrvate, Pomurske Hrvate te Gradišćanske Hrvate. Zanimljivo je da postoji 7 dijalekata kojima pričaju hrvatske manjine u Mađarskoj. Ljudi koje sam dosad upoznala uglavnom pričaju štokavskim i kajkavskim narječjem. Djeca slabo pričaju hrvatski. Postoje učenici koji su dosta dobri u hrvatskome jeziku zbog roditelja, koji dolaze ili iz hrvatskih manjina u Mađarskoj ili dolaze iz Hrvatske. U školi ima puno više Mađara nego Hrvata, koji su se iz različitih razloga upisali u hrvatsku školu. Najčešći razlozi su želja za upoznavanjem hrvatskih običaja, jezika (dosta njih ljetuje na hrvatskoj obali) te obiteljsko ozračje škole – ispričala nam je Nikolina.

Jezična barijera
Mladu Stubičanku učenici su jako dobro prihvatili, iako je u početku postojao problem jezične barijere. – Bilo je dosta problema zbog nedostatka znanja hrvatskoga jezika kod učenika, a opet s moje strane, nedostatak znanja mađarskoga jezika. Iako učenici nisu na visokoj razini poznavanja jezika, kao što sam mislila da će biti, snalazimo se (objašnjavanje rukama i nogama). Mađarski jezik je izrazito težak. Nema nikakve sličnosti sa hrvatskim jezikom, a ni sa ostalim jezicima koje poznajem. Na početku sam samostalno učila jezik gledajući YouTube, ali sam odustala jer mi je bilo preteško. Sada učim s učenicima u školi i gledajući TV. Mogu reći da već dosta razumijem, samostalno znam slagati rečenice, odgovarati na jednostavna pitanja i slično. No, kako vrijeme ide, sve se više razumijemo. Učimo jedni od drugih – pomalo se prilagodila na život u Mađarskoj Nikolina.

„Mađari su čuli za Hrvatsku i Zagorje, a osobito cijene sport, posebno Luku Modrića“
Unatoč prilagodbi ostaje nostalgija za rodnim krajem. – Najviše mi nedostaju obitelj i pas. Također mi nedostaje onaj osjećaj kada prolaziš, u mojem slučaju, kroz centar Donje Stubice, i vidiš poznata lica. Ponekad mi nedostaje i jednostavnost života u malom gradu, na selu, gdje svatko svakoga poznaje i gdje uvijek možeš popričati sa susjedom. Ovdje je više svaki čovjek za sebe, ljudi se ne poznaju, ne pozdravljaju se na ulici, ubrzan je način života, svi negdje žure i jure. Inače, Mađari koje ja poznajem vole Hrvatsku. Dosta Mađara ljetuje svake godine na hrvatskoj obali. Mislim da ipak najviše vole hrvatski sport, posebice nogomet. Sva djeca u školi znaju za Luku Modrića i rado slušaju hrvatske navijačke pjesme. Osobe koje poznajem, iz hrvatske škole, su čule za Zagorje, za Donju i Gornju Stubicu, ali i za ostala mjesta u Krapinsko-zagorskoj županiji – kaže Nikolina koja od planova otkriva da bi u nekoj skorijoj budućnosti htjela usavršiti mađarski jezik, a za daljnje planove – što život donese.