Proteklih je desetak dana nogometnu scenu u Hrvatskoj uzdrmao veliki transfer sedamnaestogodišnjeg vratara Dinama i U-17 reprezentacije Hrvatske, Dominika Kotarskog u Ajax. Iako još nije ozbiljno počeo braniti za juniore, pretpostavlja se da je jedan od najmoćnijih klubova svijeta Dinamo na ime odštete za Dominika uplatio oko 2.000.000 eura. Ajax je bogat i moćan klub, no nikako ne i rastrošan. Presudne za ovaj transfer bile su fantastične Dominikove obrane na nedavno završeno Europskom prvenstvu u nogometu U-17 koje se održalo u Hrvatskoj, gdje je on apsolutno bio najbolji pojedinac u redovima naše reprezentacije, koja se rezultatski nije proslavila. U mladiću kojem je golmanski uzor Gianluigi Buffon, čelnici Ajaxa vide nasljednika legendarnog Edwina van der Sara.

Za Dominika će njegovi prvi treneri iz Tondacha reći da je na prvom treningu izgledao kao da je vratarske treninge obavljao već dvije godine i da je jednostavno "bogom dani talenat". No danas to nije dovoljno. Bez marljivih treninga, podrške obitelji, koju je Dominik itekako imao, uspjeti je gotovo nemoguće. U početku je bilo i nekih turbulencija, čak je neko vrijeme i prekinuo treninge, te pokušao biti igrač u bolju, no razum je prevladao i počela se rađati jedna već sada velika vratarska karijera, kojoj je samo nebo granica. S jedaneast godina svoj je Brestovec Orehovečki zamijenio sa Zagrebom, a uskoro će Zagreb zamijeniti Amsterdamom.

Proteklih se desetak dana puno pričalo o njemu, o novcima, a njega se zapravo nije ništa pitalo. O svojoj dosadašnjoj karijeri i prelasku za Ajax Dominik je ekskluzivno odlučio progovoriti za Zagorski list. U razgovoru smo zaključili da nije samo uspješan vratar i sportaš, već i vrlo inteligentan mladić koji radi na sebi.

ZL: Dominik kako je sve počelo?

KOTARSKI: Nogomet sam počeo trenirati u bedekovčanskom Tondachu sa šest godina. Kao i većini dječaka lopta mi je postala najdraža igračka, a nogomet mi je bivao sve draži. Godine 2006. bilo je i prvo veliko natjecanje koje sam pratio, a to je bilo Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj i tako sam i ja krenuo na nogometne treninge u Bedekovčinu.

ZL: Čuli smo da je u početku bilo i nekih nedoumica i da si htio biti igrač u polju?

KOTARSKI: Da. Krenuo sam kao golman, no u jednom sam trenutku prestao trenirati jer više nisam htio braniti, htio sam biti igrač. Tad je uslijedila kratka pauza. U toj je priči presudan bio moj tadašnji trener Ivan Novak. On je prepoznao moj talent i nagovorio me da opet počnem trenirati. Vratio sam se na gol i tada je sve započelo. Ako me pitate zašto baš golman, odgovor je vrlo jednostavan - uvijek su me fascinirali ti hrabri ljudi koji lete zrakom i spašavaju svoj gol. Gledajući ih na tv-u, odlučio sam da i ja želim biti poput njih.

ZL: Sa jedanaset godina si već branio za starije pionire Tondacha u prvoj ligi, a vrlo brzo je stigao i poziv Dinama.

KOTARSKI:  Igrali smo protiv Dinama prvenstvenu utakmicu u Bedekovčini, a na poluvremenu utakmice je do mene došao gospodin Igor Gabrijelić, skaut za omladinsku školu i upitao me jel bi došao na par treninga u Dinamo. Poslije utakmice tata mi je rekao da sutra idem na trening u Zagreb. Tako se zaredalo par turnira s Dinamom, ja sam osvajao nagrade za najboljeg golmana i Dinamo me htio registrirati. U ljeto 2011. godine je obavljena moja prva registracija za Dinamo gdje sam proveo šest divnih godina u svojem Dinamu, u kojem sam puno napredovao u svim nogometnim, ali i u životnim segmentima. Ja sam Dinamovo dijete, rođeni sam dinamovac i uvijek ću to ostati. Sanjao sam da ću braniti "modri" gol na Maksimiru, stvari su se posložile drugačije. Ipak, Dinamo je i uvijek će biti otvorena opcija. Zahvalio bih se klubu što je omogućio da se ovaj transfer u Ajax uopće ostvari.

ZL: Veliku potporu imao si u obitelji.

KOTARSKI: Do svoje trinaeste godine, tata Zlatko i mama Božica  vozili su me u Zagreb na treninge svaki dan, koliko god su mogli. S trinaest godina sam preselio u Zagreb. Živio sam 2,5 godine u Dinamovoj kući sa ostalim dečkima koji su došli iz ostalih krajeva hrvatske, a nakon toga sam preselio u stan. Sa mnom većinu vremena provodi sestra Ivana koja radi kao profesorica hrvatskog jezika u Sportskoj gimnaziji, istoj školi koju pohađam i ja. Potporu mu je davao i brat Jurica, a velika podrška mi je u ovim trenucima bila i djevojka Bernarda. Velike zasluge za ovaj transfer imaju i oni, bez njihove potpore teško bi uspio.

ZL: Koji je trener ostavio na tebe najveći utjecaj?

KOTARSKI: Mnogo je trenera prodefiliralo kroz moj život u ovih desetak godina. Svaki je od njih dao značajan doprinos mom razvoju, nisu me učinili samo boljim igračem, već i boljom osobom. Cijenim to i iznimno sam zahvalan svakome pojedinačno. Poštujem i cijenim svakog trenera i ne volim nikoga posebno isticati, ali kada bih morao spomenuti nekoga,  to bi svakako bio moj golmanski trener Goran Boromisa. Posljednjih smo godina napravili sjajan posao i popravili puno segmenata, stvorili smo jedan odličan i otvoren odnos između nas. On mi je velika podrška i uvijek je tu da mi ukaže na neke stvari koje nisu bile dobre i koje trebam popraviti. Spomenuo bih i klupsku psihologinju s kojom sam mentalno puno ojačao i koja mi je razgovorom također puno pomogla.

ZL: Do sada iza sebe imaš 16 nastupa za reprezentacije U-15 i U-17, no EP U-17 u Hrvatskoj skrenulo je pažnju na tebe. Branio si fantastično.

KOTARSKI: Reprezentativni debi za U-14 selekciju odigrao sam u svibnju 2014-e godine protiv selekcije SAD-a. To je bilo prvo reprezentativno okupljanje, a obje utakmice završile su neriješenim rezultatom. Rezultat prve utakmice u Sesvetama bio je 2:2, dok smo drugu remizirali rezultatom 1:1 na pomoćnom travnjaku maksimirskog stadiona. Vrlo sam zadovoljan svojim osobnim prezentacijama na završenom Europskom prvenstvu, odradio sam dobar turnir. Međutim, iznimno mi je žao što kao momčad nismo napravili puno bolji rezultat. Od medijskih pohvala na osobnoj razini puno bi mi draži bio bolji plasman momčadi. To je iza mene, rado ću se prisjetiti Europskog prvenstva, ali sada nema vremena za gledanje unazad. To je svakako lijepo iskustvo, ali svaki novi dan je prilika za novo dokazivanje, ne živi se na obranama iz prošlosti.

ZL: Poziv iz Ajaxa stigao je kao grom iz vedra neba.

KOTARSKI: Osobno nisam znao za zanimanje Ajaxa sve dok nisam trebao otići u Amsterdam na liječnički pregled. Sve se odvilo u jako kratkom periodu, trebalo mi je par dana da se slegnu svi dojmovi i tek sam sada svjestan što se zapravo dogodilo. Potpisao sam višegodišnji ugovor, a u Amsterdam bih trebao otići kada napunim 18 godina. Svjestan sam svojih kvaliteta i svojih mana, očekujem da ću još više napredovati i opravdati dano povjerenje. U narednim godinama želim postati prvi golman svoga novog kluba i napraviti velike stvari.Postati golmanom Ajaxa velika je čast i velika odgovornost. Ajax je jedan od najvećih svjetskih klubova. Iznimno sam sretan i ponosan što ću nositi dres takvog velikana.

ZL: Kakvi su prvi dojmovi?

KOTARSKI: Ajax je veliki klub, sve je na jako, jako visokom profesionalnom nivou. Oduševili su me ljudi u klubu i njihova razmišljanja. Tereni i uvjeti za rad su fenomenalni i jedva čekam da počnem trenirati. Amsterdam se bitno razlikuje od Zagreba. Puno je veći i življi, ljudi su drugačiji, a kao svaki grad i Amsterdam ima i tamnih strana kojih ću se, naravno, kloniti u širokom luku.