Sabor je prihvatio nacrt ustavnih promjena, većinom glasova. Kako komentirate Vladine amandmane 'pet do 12' te odlazak Zorana Milanovića uoči završetka posla na put?

Neki kažu nakon takvog ponašanja Vlade i šefa oporbe, da bi mnogo toga pošlo po zlu da HNS nije ostao 'budan'. Tko je bio spavač, tko neozbiljan, a tko savjestan i odgovoran oko tog prevažnog posla?

Pusić: Dodatni Vladini amandmani o kojima je odlučeno na sjednici Vlade 17 sati prije nego što je u Saboru krenula konačna rasprava o Ustavu, zaista pokazuju neozbiljnost i cjenkanje do posljednjeg trenutka. O ustavnim promjenama smo raspravljali mjesecima, usklađivali i usuglašavali. Moja je ocjena da je to zaista bio ozbiljan proces, koji je pokazao zašto je toliko važno da se najvažniji dokumenti kakav je Ustav donose dvotrećinskom većinom. Na kraju su ustavne promjene zahtijevale određeni kompromis od svih strana, ali su po mom mišljenju ipak donijele pozitivni pomak. I onda se u zadnji trenutak pojavila Vlada sa svojim dodatnim amandmanima. Svrha tih amandmana bila je dvostruka: kao prvo, da se malo udobrovolji HDZ-ovska tvrda desnica, izbacivanjem hrvatskog naroda i ubacivanjem branitelja u izvorišne osnove Ustava. U te izvorišne osnove ušlo je i 4 ili 5 kvalifikacija Domovinskog rata – 'pravedni, obrambeni, oslobodilački...'. Ni jedno ni drugo, naravno, nema nikakve učinke ni na branitelje, ni na karakter Domovinskog rata, ni na povijesne istine. To je više za ostavljanje umjetničkog dojma na tvrdu desnicu. Klub HNS-a i ja smatrali smo da nije primjereno da se hrvatski narod izbacuje iz preambule Ustava kao onaj koji je obranio i utemeljio hrvatsku državu. Pri tome, razumije se, mislimo na politički narod – dakle sve građanke i građane Hrvatske bez obzira na etnicitet. U tome sam prvotno na Odboru za Ustav, poslovnik i politički sustav ostala usamljena: predstavnici HDZ-a, SDP-a i nacionalnih manjina glasali su za amandman kojim se izbacuje hrvatski narod, a ja protiv. Na kraju, međutim, pronađen je kompromis i hrvatski narod je ipak ostao u preambuli kao onaj koji je obranio i utemeljio Hrvatsku. Drugi razlog za ove 'pet do 12' amandmane bio je kasno postignut dogovor HDZ-a s SDP-om ili predsjednikom Josipovićem o spornom i nepostojećem zakonu o Uredu predsjednika. Kad je dogovor postignut u Ustav je ušla odredba da predsjednik sam odlučuje o ustrojstvu svog ureda. Mi u HNS-u smo takav stav od početka smatrali razumnim i podržali smo ga. Moram reći da ni mi u HNS-u ni SDP do poslije podne tog istog dana nismo znali da će na raspravu doći i izmjene i dopune Zakona o pravima nacionalnih manjina, a kamoli da će se taj zakon izglasavati tog istog dana prije Ustava. Ustavna materija, a čine je i Ustav i ovaj ustavni zakon koji se donose dvotrećinskom većinom, najvažniji su dokumenti i odluke koje jedan parlament donosi. Iskustvo nas uči da kod tako važnih stvari ništa nije gotovo dok nije gotovo, čak i kad vam se čini da je sve usuglašeno. Na ovom primjeru se to jasno vidjelo.

Da niste bili 'budni', u Slavoniji i Baranji bi prema Vladinom prijedlogu bio važeći status zajedničkog vijeća općina sa svojstvom pravne osobe. Vi ste jasno zauzeli stav da bi takvo rješenje dovelo do promjene arhitekture naše države. Što bi se dogodilo da vaš amandman nije usvojen?

Pusić: Zajedničko vijeće općina (ZVO) čine vijećnici i načelnici općina s većinskim srpskim stanovništvom u dvije istočnoslavonske županije – Osječko-baranjskoj i Vukovarsko-srijemskoj. ZVO je uspostavljeno Erdutskim sporazumom (1995.) i potvrđeno Pismom namjere Vlade RH (1997.) – dokumentima čija je funkcija bila okončanje rata u Hrvatskoj i mirna reintegracija zemlje. ZVO danas postoji i nema dvojbe da Vlada mora riješiti financiranje te institucije pa i definirati njezin pravni status. Što se HNS-a i mene tiče, problem nije ni u ovlastima ni u financiranju. Problem je bio u razini na kojoj se željelo definirati status ZVO, a to je bila ustavna razina, odnosno razina zakona koji se donosi po istoj proceduri kao i Ustav – dvotrećinskom većinom. Na taj način bi se u Hrvatskoj, na jednom mjestu, trajno uspostavila teritorijalna organizacija države između razine općine i razine županije, koja nigdje drugdje u zemlji ne postoji. Time bi se trajno promijenila struktura države, što smo smatrali lošim i neprihvatljivim. Što bi se dogodilo da HNS-ov amandman nije usvojen? Takvo rješenje bi prošlo i danas bismo na ustavnoj razini imali drugačije određenu organizaciju države.

Milorad Pupovac je ustvrdio da se od zajedničkog vijeća općina pravi bauk i da nam nije bio problem priznati Kosovo ali jest kada treba priznati ono što je ostalo kad su posrijedi Srbi. Neki su u tome prepoznali prizivanje osnivanja neke hrvatske Republike Srpske. Je li to pretjerano? Što je zapravo Pupovac htio?

Pusić: Mislim da je dr. Pupovac pogriješio kad je ovu situaciju usporedio s priznavanjem Kosova. Ja inače smatram da su Srbi najosjetljivija manjina u Hrvatskoj, da je odnos između Srba i Hrvata u Hrvatskoj složeniji nego odnos s bilo kojom drugom manjinom i da mu treba posvetiti posebnu pažnju i stalni angažman. No ZVO nije rješenje za zaštitu ljudskih i građanskih prava Srba u Hrvatskoj, jer se ni na koji način ne odnosi na Srbe koji žive izvan te dvije županije u Hrvatskoj. Ako se time želio riješiti problem financiranja rada ZVO, to će sada biti riješeno odlukom Vlade i to nema veze s definiranjem ZVO na ustavnoj razini. No može biti da su se tu i zaista sučelile dvije vrlo različite političke koncepcije: politička integracija nasuprot političke getoizacije. Ako se o tome radi i HNS i ja smo nesumnjivo na strani političke integracije.

Glede teritorijalnih pitanja, vrlo je zanimljiva i Pupovčeva misao da bi trebalo iz Ustava brisati odredbu koja zabranjuje udruživanje Hrvatske s drugim državama. Zanimljivo je podsjetiti da se u svibnju 1991. gotovo tri milijuna hrvatskih građana izjasnilo za stupanje u savez suverenih država s drugim republikama bivše Jugoslavije. Prema dostupnim podacima, točno 2,845.521 građanin odgovorio je potvrdno na pitanje Jeste li za to da RH, kao suverena i samostalna država, može stupiti u savez suverenih država s drugim republikama? Za to je glasalo 93,2 posto birača. Na koncu je 1997. Franjo Tuđman mijenjao Ustav baš zato da u njega uđe ta zabrana udruživanja. Sada su svi za to da takva zabrana ostane. Je li takva zabrana anticivilizacijska?

Pusić: Takva zabrana u Ustavu je rezultat atmosfere u jednom vremenu. Iz današnje perspektive ona je smiješna, naročito obzirom na činjenicu da je Hrvatska na pragu ulaska u EU gdje se već nalazi jedna bivša jugoslavenska republika – Slovenija.

Stalni su i prijepori oko glasanja Hrvata iz tzv. dijaspore. Primjerice, pravaš Danijel Srb je rekao da je usvojeni prijedlog podijelio građane na tri kategorije: pripadnike nacionalnih manjina koji imaju dvostruko pravo glasa, Hrvate iz dijaspore koji će teško u jednom danu na par mjesta (konzulatima) ostvariti svoje pravo da izaberu svoja tri zastupnika i na koncu, Hrvate koji žive u Hrvatskoj. Držite li vi usvojeni prijedlog dobrim?

Pusić: Rješenje usvojeno novim Ustavom što se glasanja tzv.dijaspore tiče sadrži dva dijela: prvo, hrvatski državljani bez prebivališta u RH biraju fiksno 3 zastupnika u Hrvatski sabor bez obzira koliko ih izađe na izbore i drugo, oni glasaju samo u diplomatsko-konzularnim predstavništvima RH. To nije čisto i najbolje moguće rješenje, već rezultat kompromisa. No to je pozitivni pomak u razumnom pravcu.

Konačno je usvojen zakon o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije. Nije li to doista prekasno i vjerujete li da će itko biti procesuiran za počinjenja tih gnjusnih djela? Nije li se predatorima dalo naprosto dovoljno vremena da operu ukradeno i preobraze se iz kriminalaca u poduzetnike umivenog lica?

Pusić: Slažem se da ta odredba nema mnogo stvarnih šansi za neki praktični učinak. Po mom mišljenju to je prvenstveno formalno prepoznavanje da su pretvorba i privatizacija bile prožete kriminalom i da su se neki obogatili ratnim profiterstvom busajući se istovremeno u domoljubna prsa. No, i to je već nešto.

ZL: Uveden je i europski uhidbeni nalog. Hrvatski državljani će se temeljem sklopljenih međunarodnih ugovora s trećim zemljama moći izručivati. Hoće li to pomoći borbi protiv domaće korupcije?

Pusić: Odredbe o Europskom uhidbenom nalogu stupaju na snagu s našim članstvom u EU. No bilateralni ugovori s pojedinim državama stupaju na snagu odmah. To je nužni preduvjet za efikasnu borbu protiv kriminala svih vrsta u Hrvatskoj.

I na koncu, s izmijenjenim Ustavom ili bez njega, u državi je 'nešto trulo'. Kako biste skicirali dijagnozu i kako nas izliječiti?

Pusić: To je pitanje za jednu opsežniju studiju. Ono uključuje: drugačiju organizaciju i kadrovsku politiku u pravosuđu, drugačiju poreznu politiku, drugačiji odnos između države i gospodarstva, drugačiju organizaciju i kadrovsku politiku u javnoj upravi, drugačije koncipiranje poljoprivrede, jasno definirane poluge i vremenski rokovi izlaska iz gospodarske krize, jasne instrumente budućeg gospodarskog razvoja, drugačiju regionalnu politiku, drugačiju europsku politiku, drugačiju pripremu za korištenje EU fondova... Da spomenem samo neke elemente. No, to je zadaća za neku drugačiju Vladu. To je i moj odgovor.

Razgovarala: Ljiljana Pavlina

Podijeli s prijateljima