[VIDEO] 'Dečki u komunu dođu tek kad udare glavom o pod i kada više nemaju izlaza'
Novi korisnici koji dođu u zajednicu, dobe svog brata – anđela čuvara koji ih u prvih mjesec dana uvodi u program i pravila života u zajednici
Udruga za prevenciju ovisnosti, pomoć ovisniku i povremenom uzimatelju opojnih droga i obitelji ''Moji dani'' pokrenula je 2002. godine u Đurmancu terapijsku zajednicu koja radi s ovisnicima o alkoholu, drogama i kocki, a osnovana je upravo zbog povećanja broja ovisnika kojima je potrebna pomoć. Do sada je kroz terapijsku zajednicu prošlo više od 460 korisnika, a trenutno je na rehabilitaciji 22 korisnika - ispričala je Lorena Rukav, socijalni pedagog i članica stručnog tima terapijske zajednice Moji dani. Rad Udruge i zajednice financira Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, a sufinanciraju se i putem donacija i provedbom projekata usmjerenim ka rehabilitaciji, resocijalizaciji i prevenciji ovisnosti.
Ovisnici o alkoholu i drogi
Ova je terapijska zajednica namijenjena isključivo muškim korisnicima. Program traje od 12 do 15 mjeseci, no napredak svakog korisnika u programu ovisi o individualnim karakteristikama, ponašanju, motivaciji i angažmanu. - U terapijsku zajednicu korisnici mogu ući na način da kontaktiraju zajednicu na broj telefona 049/346 -100 gdje će dobiti sve detaljne upute vezane za ulazak u zajednicu. Pritom tome je važno napomenuti da je u proces ulaska u zajednicu uključen i nadležni Centar za socijalnu skrb – rekla je socijalna pedagoginja, koja ističe da trenutno u komuni imaju najviše ovisnika o alkoholu, no to se svako malo mijenja.
Prosječna dobna granica je 40 godina, odnosno najviše je onih između 30 i 40 godina, a u terapiji imaju i jednog 16 – godišnjaka. Radni dan korisnika sastoji se od radne terapije, 4 zajednička obroka, grupnih radionica i individualnih razgovora te slobodnog vremena, a u sklopu radne terapije korisnici održavaju prostor u kojem žive, uče vještine poput obrade drva i izrade suvenira, samostalno kuhaju, peru, glačaju rublje, obrađuju vrt, održavaju voćnjak, brinu o domaćim životinjama. Pomažu i lokalnom stanovništvu u cijepanju drva, čišćenju okoliša i poljoprivrednim poslovima.
'Najteže je priznati sam sebi da si ovisnik'
Terapeut Davor Maričić rekao je kako se dečki za komunu odluče tek kad glavom udare u pod, doslovce, kad propadnu na sve moguće načine i kada nemaju više nikakvog izlaza. Četiri su faze koju korisnik prolazi; prilagodba, introspekcija, rehabilitacija i socijalizacija. – Dan je ovdje isplaniran od samog jutra do završetka u 23 sata kada se ide na spavanje. U 7 je buđenje, u 7.30 doručak, pa kava i sastanak gdje se dečki raspoređuju na radne zadatke. Slijedi radna terapija koja se sastoji od radionica na kojima se izrađuju suveniri, obrađuju proizvodi od drveta do 12.30 sati, pauza za marendu je u 10, ručak je u 13 sati. Radna terapija traje do 18 sati - rekao je Maričić te dodao da je najteži trenutak kada shvatiš što jesi i da moraš krenuti ispočetka, a to se najbolje postiže kroz rad u grupama. – To je jako teško, ali se može. Znam to iz osobnog iskustva, jer sam i ja bio ovisnik – istaknuo je terapeut Maričić. Novi korisnici koji dođu u zajednicu dobe svog brata – anđela čuvara koji ih u prvih mjesec dana uvodi u program i pravila života u zajednici. Korisnici polako počinju dobivati zadatke i odgovornosti, počevši od lakših prema onim najtežima. Prvi kontakti s obitelji dozvoljeni su nakon mjesec dana.
Četrdesetogodišnjak iz Zagreba u terapijskoj zajednici u Đurmancu je više od godinu dana. Priznaje da su ga ovdje doveli brat i supruga jer ga nisu više mogli gledati kako se uništava. Ovisnik je o heroinu i supstitucijskim terapijama, heptanonu. Bilo je to i alkohola, tableta… svačega, no danas se osjeća puno bolje, iako se, boji sam sebe i načina na koji se nosio s time. Razmišlja i o odlasku, no istovremeno preuzima odgovornost kako su drugi za njega, kad je bio samo prtljaga, i pokušava pomoći drugim dečkima. Brine o nabavki namirnica, o tome što će se kuhati. Ovisnost o drogama dovela ga je do sloma na svim poljima, i profesionalno i privatno, a ljudi koji ga vole počeli su ga izbjegavati.
- Nakon studija sam se zaposlio, radio posao koji sam volio, počeo dobro zarađivati, putovati po svijetu, i počeo se drogirati na najjače. Nisam znao stati. Kad izlaziš van, većina ljudi će reći sad je dosta, sutra idem na posao, na faks… ali ja sam vrlo rano shvatio da tu granicu nemam. Kad sam počeo s heroinom držao sam iluziju da se kontroliram. Zdravlje mi je postalo ugroženo. Pao sam na 58 kila na 190 cm, prestao disati, dobio epileptički napad. I tada sam shvatio da sam se doveo u situaciju u kojom mogu ostati sam bez ikoga i uništiti se do kraja ili doći ovdje, što je po meni, dolazak u komunu, bio životni poraz. No, prepustio sam se, iako sam po dolasku bio uvjeren, da tu ne spadam – rekao je.