Da je Zagorje puno vrijednih i marljivih ljudi, nitko ne može osporiti, no Slavica i Ivan Iveković iz Razdrtog Tuheljskog (Općina Kumrovec) vjerojatno su među najmarljivijima za koje ćete čuti. Ivan i njegova obitelj odavno se bavi uzgojem stoke, uglavnom krava, no od kad se s njime na životnom putu, ali i u poslu, udružila supruga Slavica, poljoprivredno gospodarstvo Iveković počelo se širiti i rasti te je danas naraslo do uistinu reprezentativnog gospodrastva. U to smo se uvjerili i sami kad smo ih proteklog tjedna posjetili na njihovom imanju, koje je, slobodno to možemo reći, jedna vrlo ozbiljna i prava obiteljska farma.

Od posla do ljubavi

Inače, Ivan se, dok nije upoznao Slavicu, nikada prije nije ženio. Tko zna, možda bi i dan danas bio samac, da nije bilo 'prsta sudbine'. - Prije dvanaest godina Ivanu su u roku osam dana preminuli majka i brat. Ostao je sam s ocem i bio je u velikom problemu. Na domaćinstvu je bilo puno posla i tražio je nekog za pomoć u kući. Kako sam ja baš u to vrijeme ostala bez posla, jedna ovdje susjeda i jedan svećenik su mi rekli da Ivan traži nekoga za ispomoć, prije svega oko kućanskih poslova. Meni je bilo svejedno gdje ću raditi i došla sam kod njega – ispričala nam je Slavica te napomenula kako se vrlo brzo između nje i Ivana rodila ljubav, vjenčali su se te su ubrzo dobili i sina. Slavica je, dakle, došla u pravom trenutku. To nam je posvjedočio i Ivan, koji je tada, prije 12 godina, radio kao prodavač u jednoj trgovini u Tuhlju. – Imao sam nešto svinja i oko 14 krava, no kako sam radio u trgovini i ostao sam s ocem, koji zbog godina i zdravlja nije mogao pomagati na imanju, krave sam već počeo polako prodavati. Jer nisam mogao raditi dva ozbiljna posla istovremeno. No, onda sam dobio veliku pomoć u Slavici – priča nam Ivan.

Brojna 'gladna grla'

I upravo je ta pomoć dovela do toga da Ivekovićevo poljoprivredno gospodrastvo danas ima ne samo 14 krava i 5 junica, nego i pedesetak ovaca i janjadi, desetak koza, šest krmača i oko 120 odojaka godišnje, 150 kokoši, a ponešto i guski te ostale peradi. No, nije samo puno posla oko hranjenja i brige za životinje. Ivan i Slavica sami proizvode i hranu za svoje životinje, što veći dio godine zahtjeva itekako puno muke, vremena i truda. Treba obrađivati zemlju, sijati kukuruz i žitarice, kositi, sušiti i balirati sijeno. Posla je i više nego previše, Ivan se opremio svom potrebnom tehnikom, ima i pet traktora, a kako kaže, i zemlje za obrađivanje ima više nego dovoljno. – Nije to sve moja zemlja. Nešto je općinsko, nešto od susjeda. Tko hoće delati, ima zemlje za obrađivati i preveć. Evo, ove godine sam već jedno deset jutara otpustil. Ne bum ih više obrađival – ispričao nam je Ivan.

'Ne pašemo nikam'

Vrijedne Ivekoviće pitali smo kako oni komentiraju sve češća i sve glasnija 'žaljenja' poljoprivrednika, koji tvrde kako se više ništa ne isplati raditi i uzgajati, obzirom da su cijene umjetnih gnjojiva i repromaterijala sve skuplje, a za svoje meso i mlijeko ne mogu postići realne cijene. – Istina i Bog, kaj je sad došlo, pogotovo zadnja dva mjeseca, ja mislim da ak se tak nastavi, za šest mjeseci v našem kraju ne bu ni jedne krave. Cijene su katastrofa. Vreća umjetnog gnjoja KAN je prije točno godinu dana koštala 45 kuna. Sad je 145 kuna. A cijena našeg mesa i mlijeka nije porasla niti jednu lipu. Niti cijena teladi, niti cijena odojaka – govori nam Ivan, koji svoje domaće mlijeko prodaje Mini mljekari Veronika iz Desinića, a mušku telad jednom privatom uzgajivaču bikova u Tuhlju. Odojke pak, kaže, većinom prodaju lokalnom stanovništvu, no mesne i mliječne prerađevine uglavnom ne proizvode. – Nemamo za to vremena. Jedino ak nam baš netko naruči, onda nešto tako malo napravimo. Više poznanicima i prijateljima – ispričali su nam Slavica i Ivan, kod koji smo primjetili i malu dozu pesimizma uz naše pitanje o budućnosti njihovog i ostalih sličnih gospodarstava u Zagorju, pa smo ih zamolili da nam ga i dodatno argumentiraju. – Pa na ovakav način nitko nemre opstati. Pa kaj bi čovek išel dići kredit da bi hranil stoku i mučil se? A bez kredita više ne bu moguće. Mi kao poljoprivredno gospodarstvo od Europske unije nismo dobili niti jedne lipe.  A ima ljudi koji su dobili i traktor, i mašine, i prikolice, i ne znam kaj sve ne. Mi smo za jedne natječaje preveliko gospodarstvo, za druge premalo, za treće smo prestari. I tak ne pašemo nikam – rekao nam je Ivan.

Nema zarade

Trenutno su, kaže, u takvoj situaciji da sve prihode troše da bi održali svoje gospodarstvo. – Prodam odojka i odmah taj novac odnesem u Tuhelj za stočno brašno. Ništa drugo, samo to. Pa prodam drugog pa uzmem dvije, tri vreće smjese za svinje. Često se znam pitati 'Pa kuda sam dao novce?'. Prodam tele i za njega sad ne mogu kupiti ništa. Recimo, tele od nekih 150 ili 160 kilograma je oko 4000 kuna. I to u autu dopeljam malo stočnoga brašna, malo koncentrata, vreću soli za stoku i ode tele. Nemaš ga. To je katastrofa kaj se dešava. Kak se bu to ispravilo, ja ne znam. Pitanje je uopće i dal se bude popravilo, odnosno, jel bude itko to pokušaval ispraviti – zabrinut je Ivan za budućnost uzgoja domaćih životinja, pogotovo zbog jeftinog mesa upitne kvalitete koje se može naći na policama trgovačkih lanaca. – Pa ti kad pečeš komad te jeftine kupljene svinjske vratine iz dućana, nema u kuhinji ni mirisa po pečenom mesu, a kamoli čega drugoga -  kaže Ivan.

Radna snaga

Još jedan problem s kojim se Ivekovićevi suočavaju je i činjenica da ne mogu naći radnike za ispomoć. Ivan ima i zdravstvenih tegoba s koljenima, kaže, zbog čega mu je naprono silaženje s traktora pa ponekad zna i po sedam sati raditi na traktoru bez stajanja, samo da ne mora silaziti. Pitanje je i koliko dugo će uopće moći još toliko raditi. – Nemaš radnika. Probal sam. Najdem radnika i velim mu nek ide s traktorom zgrebat krmu, a ja bum došel s prikolicom po nju. Dojdem ja po krmu, sve širom, nema njega, nema traktora. Otišel je nekom svom prijatelju zgrebat. Onda se vratil i nekak smo to utovarili na dva traktora, i on je otpeljal jednog, a poslije ja drugog. Dojdem doma i vidim da je puni rezervoar goriva potrošil na 15 kilometara. I kaj buš onda s takvim radnikom? – prepričava nam Ivan, a Slavica dodaje kako je jednog radnika ona otjerala. – Čistile smo moja sestra i ja jednu livadu, a taj radnik je bio s nama. I bio je tamo jedan jarak za kojeg su nam trebale vile. Poslala sam ga doma po vile, on je sjeo u auto i otišao. Nije ga dugo bilo pa smo to mi sve rukama pokupile. Poslije sretnemo susjeda i veli nam da ga je vidio u Kumrovcu u birtiji. I što ću s takvim radnikom – prepričala nam je Slavica. – Taj mi se je dva put u gnjojnoj jami skoro htopil. Napil se je i pal je unutra – dodao je Ivan.

Planovi za budućnost

Za kraj, iako bismo supružnike Ivanković, kao i ostale naše sugovornike o kojima smo razgovarali o sličnim temama, uobičajeno pitali planiraju li dodatno proširivanje svojeg gospodarstva i neka daljnja ulaganja, nakon svega što su nam ispričali pitali smo ih, zapravo, jedino logično pitanje. Planiraju li zadržati i dalje sve ovo što sada imaju? - Svake godine govorimo da ćemo malo smanjiti, ali srce nas vuče da nastavimo ovako. Dok možemo, možemo. Vidjet ćemo. Dok je zdravlja, radit ćemo. Iako to nitko ne cijeni. Mlijeko nam plaćaju po 2,29 kuna, a da bi nam se isplatilo, cijena bi trebala biti barem 3,5 kuna. Jednostavno, ovo sada se ne isplati. A naš rad da i ne spominjem. To je jako težak život. Mi se ubijemo od posla – priča nam Slavica, na što se nadovezao i Ivan. - Kad jedno od nas odustane, odnosno, kad jedno više ne bude moglo, morat ćemo prestati. Jer jedna osoba ovo sve ne može raditi – zaključio je Ivan.

Pogledajte video: