Stjepan i Mario Rihtarić, otac i sin iz Donjeg Hruševca u Donjoj Stubici, već godinama žive u teškim uvjetima. Obojica bez nogu, stanuju u prizemlju nedovršene kuće na kojoj krov prokišnjava nakon udara groma, pa se voda slijeva u prostorije u kojima borave i spavaju.

Ista sudbina

63 – godišnji Stjepan prije pet godina izgubio je obje noge zbog gangrene, a 43 – godišnji Mario prije 25 godina podletio je pod vlak i teško stradao. Njihova je jedina želja popraviti krov na kući i nabaviti električna invalidska kolica kojima bi se Mario mogao lakše kretati. Otac Stjepan još je dan prije bolesti, prisjetio se, normalno radio i flaksao travu, a već se drugi dan probudio i nije mogao stati na noge koje su mu, zbog gangrene, odrezali prije pet godina. Njegovoga sina Marija ista je sudbina zadesila mnogo godina ranije, kad je pao pod vlak nakon što se vraćao s posla. – Kad sam silazil s vlaka u Zaboku, zmislil sam se da sam pozabil stvari i vratil se po njih. Vlak je počel kretati i ja sam skočil z vlaka, ravno na led i opal pod vlak. Imal sam tad 18 godina – prisjetio se Mario, koji živi sam s ocem od svoje 12. godine, otkada su se roditelji rastavili.

Potrebna električna kolica

Iako im i najmanji svakodnevni kućanski poslovi predstavljaju problem, sve obavljaju sami. Sami moraju i oprati i počistiti. Vešmašina, kažu, opere, ali taj veš treba i objesiti nekako van. Odmah ujutro, Mario prvo ode do dućana u selu, a onda krene pripremati ručak. – Zato bi nam i bila najpotrebnija električna kolica, s ovim starima, Mario teško ide do dućana, a obavezno ide po kruh svaki dan. Teško mu je izaći iz dvorišta na cestu, a i prema dućanu skrenuti – rekao nam je Stjepan, koji nosi proteze, pa obavi poslove van kuće, donese drva i nahrani kokice, a teškom mukom počisti i snijeg. – Teško je kad moram držati dvije štake i lopatu, ali nekak ipak počistim, barem jednu kolotečinu do asfalta, da Mario more na cestu – kaže Stjepan. Kada treba obaviti veću kupovinu ili platiti račune, u pomoć uskoči mu i kćer iz Sv. Križa Začretja, pogotovo oko pospremanja drva pred zimu.

Tuđi zajam

Žive od 2400 kuna Stjepanove mirovine i 1500 kuna Marijeve socijalne pomoći. Nisu gladni ni žedni, kažu, a najveći je problem potrgani krov. Kad bi se on popravio, uredili bi sami nekako i ostatak prostorija iznutra. No, investicija je to koju sami sa svojim primanjima ne mogu ostvariti, jer od svoje mirovine Stjepan otplaćuje i ratu kredita koji nije njihov.

– Bio sam jamac svome nećaku, a on nije plaćao rate. S toga se nemrem nikak zvleči i zato i nismo zgotovili kuću. A da toga nema, i sam bi mogel uzeti zajam i popraviti krovište. Najbitnije je da si krov zmenimo, da onda moremo pobijeliti iznutra i sve srediti, jer ovak zabadav uređujemo, kad nam voda curi kroz vrata i prozore, a na tavan nemrem kaj bi pomel, pa se voda zadržava na deki i ulazi nam v hižu – kaže Stjepan, nadajući se da će barem taj teret tuđega kredita nekao uskoro uspjeti skinuti s leđa, na što je samo u protekle tri godine otišlo više od 20 tisuća kuna. Tada bi vlastite novce mogao uložiti u popravak vlastite kuće, na kojoj su sada dotrajala ulazna vrata, kao i stolarija kroz koju propuhava.

Tko ima mogućnosti pomoći obitelji Rihtarić, može se javiti Ivanu Kneziću iz Caritasa na broj 098/357742 ili uplatiti donaciju na račun Maria Rihtarića u Zagrebačkoj banci, IBAN:3823600003244325706.