Prije otprilike godinu dana papa je najavio promjenu molitve 'Oče naš'. Papa Franjo spornim je smatrao dio molitve koji kaže 'Ne uvedi nas u napast' uz riječi da Bog nije taj koji ljude dovodi u napast. Predloženo je da novi prijevod glasi 'Ne prepusti nas napasti'. Talijanska biskupska konferencija objavila je prije nešto više od desetak dana da se promjena, koju je najavio poglavar katoličke crkve, realizira i da sada tekst poznate molitve ide: '..i ne prepusti nas napasti, nego izbavi nas od zla.'Ipak, jučer su mediji objavili kako se tekst molitve na hrvatskom jeziku ipak neće mijenjati. Kako je kazao pročelnik Hrvatskog instituta za liturgijski pastoral prof. dr. Ante Crnčević u emisiji „Aktualno“ Hrvatskoga katoličkog radijahrvatski biskupi od nadležne Kongregacije u Vatikanu nisu tražili odobrenje novog prijevoda molitve “Oče naš”, prenosi RTL.

Zbog tog razloga prijedlog Talijanske biskupske konferencije ne obvezuje i Molitvu Gospodnju na hrvatskom jeziku i do daljnjega ćemo moliti kao i do sada, sa zazivom “ne uvedi nas u napast”.
Valja reći da, sada već stara verzija najpoznatije molitve, datira iz latinskog prijevoda Biblije iz 4. stoljeća. Pitali smo ipak Zagorce, ali i dva župnika 'kaj oni misle o tome'!

Mira Pavlinić, Krapinske Toplice

Ne treba ništ puno mijenjati jer se sve uvijek vraća na staro. Mislim da se ljudi ne budu teško priviknuli, moramo se priviknuti. Ja sam stara pa se mogu na sve priviknuti.

Dragutin Borovčak, Zabok

Onak kak je bilo tak nek ostane. Ljudi se budu teško priviknuli na nekakve nove verzije jer ovo im je već normalno i svakodnevno. Ja u toj frazi ne vidim ništa sporno.

Ana Vincelj, Zabok

Mislim da je u redu ovak kak je dosad bilo. Nema ništ sporno u tome da se kaže 'Ne uvedi nas u napast...'. Ljudi se budu teško priviknuli na novi tekst i novu molitvu.

Josip Čulig, župnik u Velikom Trgovišću

Papa Franjo sugerirao je ovakvu promjenu i u knjizi “Oče naš” kroz razgovor sa zatvorskim kapelanom Marcom Pozzom (hrvatsko izdanje Verbum). Kaže kako se u zazivu “ne uvedi nas u napast” ne radi o baš točnom prijevodu: “Naime, ako otvorimo posljednje izdanje Evanđelja koje je priredila Talijanska biskupska konferencija,ondje čitamo: ‘ne napusti nas u napasti’ (Lk 11,4; Mt 6,14). I Francuzi su zamijenili tekst prijevodom koji znači: ‘Ne dopusti nam da padnemo u napast.’ Ja padam, a ne da me on baca u napast pa da onda vidi kako sam pao. Otac to ne čini, otac pomaže odmah ustati. U napast nas uvodi Sotona, to je njegov zanat. Smisao je naše molitve: ‘Kada me Sotona uvodi u napast, ti mi, molim te, pruži ruku, daj mi svoju ruku.’ Kao na slici gdje Isus pruža ruku Petru koji ga zaziva: ‘Gospodine, spasi me, utapam se, pruži mi ruku!’ (usp. Mt 14,30).” Čitajući ovo dobro objašnjenje pape Franje mogu zaključiti kako je ova promjena dobro došla i da će ju ljudi rado prihvatiti kada shvate da nas Bog nikad ne može dovesti u napast već samo Sotona, a u takvim trenucima nas itekako molitva Oče naša može podići i osloboditi svakog zla jer je to vapaj ljubavi upućen dobrom našem Nebeskom Ocu koji je Gospodar Neba i Zemlje.

Vladimir Drnetić, upravitelj Župe Uzvišenja Svetoga Križa (Sveti Križ Začretje)

Papa Franjo mijenja molitvu Očenaša! Što s time dobiva, a što gubi vjernik kršćanin?
S molitvom je Krist stupio u svijet: „Evo dolazim da činim Tvoju volju ( Heb 10,7). S najnježnijom i ujedno i najmoćnijom molitvom predao je svoju dušu:“ Oče u ruke tvoje predajem duh svoj“ ( Lk 23, 46). S četrdesetodnevnom molitvom započeo je svoje javno djelovanje..

Na sve događaje svoga života, kako nas izvješćuju evanđelja pripremao se molitvom. Krist je veliki uzor i učitelj molitve. Očarani usrdnošću i njegove molitve, zamolili su ga učenici: „ Gospodine nauči nas molitvi“, a on im je rekao kada molite govorite: „Oče naš… „( Lk 11,1 ). Budući da je Biblija prevedena na gotovo sve svjetske jezike , tako i taj dio evanđelja u kojem se nalazi molitva Oče naš prevedena je na gotovo sve svjetske jezike. U mnogim prijevodima javljaju se poteškoće koje je trebalo kroz stoljeća usavršavati i kroz godine učiti. Papa Franjo prije gotovo godinu dana dotaknuo je pitanje molitve Oče naš, ali ne cijele molitve već samo jedan mali dio koji govori o napasti. Mi molimo „ ne uvedi nas u napast“.U molitvi Očenaš Bog nas ne uvodi u napast, kaže papa Franjo i dodaje da, ako nas netko uvodi u napast, to je Sotona. Franjo smatra da prijevod nije dobar.Na hrvatskom bi se mogao izmijeniti dio molitve, odnosno mogao bi glasiti otprilike ovako: “Ne dopusti da budemo uvedeni u napast, ne dopusti da budemo izloženi napasti, ne dopusti da padnemo u napast.” , a papina promišljanja daju povod da se u Hrvatskoj promisli o dosadašnjem prijevodu tog dijela Očenaša. Sam papa Benedikt XVI., sad u miru u svojoj knjizi “Isus iz Nazareta” iznio je kako je ispravan prijevod, što je Talijanska biskupska konferencija (CEI) unijela u Bibliju 2008., onaj gdje se kaže “ne napusti nas u napasti”. Stoga bi se i najpoznatija molitva Očenaš trebala izmijeniti kako ne bi izgledalo da nas Bog navodi na iskušenje, već kako nas on izvlači iz napasti u koju smo sami upali.

Drugi veliki korak za svakoga vjernika je pitanje prihvatiti promjene ili živjeti po starome?

Ovdje bi se svatko od vjernika lako mogao okrenuti u promišljanje, da će činiti po svojoj savjesti. Savjest je moralno osjetilo čovjeka, zajedno sa spoznajom i slobodnom voljom izvor je dobra. Ona nas opominje na dobro. Kroz savjest u čovjeku odzvanja Kristova unutarnja jeka poziva za Njegovo nasljedovanje. Po sebi savjest je glas bez vlastite riječi. U dubini savjesti čovjek otkriva zakon koji on sam sebi ne daje ali kojemu se mora pokoravati. Savjest nije čovjekova dobra volja, jer se njezin glas čuje i onda kada zla volja odbija svjetlo razuma.

Tako nas savjest dovodi i do promišljanja o vlastitoj savjesti i crkvenog autoriteta. Odbaciti u ime savjesti nepogrešivo učiteljstvo Crkve znači posve krivo shvatiti narav same savjesti. Vjerska istina o nepogrešivosti naučiteljstva Crkve i nepogrešivosti Pape kada naučava „ex catedra“ nikako ne umanjuju savjest, već joj u odlučujućim pitanjima kod vjernika pružaju sigurno usmjerenje. U stvarima discipline posve je moguće da dođe do sukoba između učiteljstva Crkve i savjesti pojedinca, ali u najboljem slučaju to ne smije biti sukob razdvajanja, već stvarnost razmatranja, približavanja i prihvaćanja. Stoga je savjest pojedinca dvojako vezana za autoritet: kao prvo, jer autoritet ima moralnu zakonitost koja proizlazi iz naravnog zakona i koja je potvrđena u nadnaravnoj objavi, a drugo, jer je savjest u mnogim slučajevima za ispravno oblikovanje svoga suda potrebna pomoć zajednice i autoriteta. Još jedan bitni element koji nam može pomoć kod razmatranja ovog pitanja je poslušnost. Poslušnost danas mnogi nazivaju slabošću, dok je ona s druge strane krepost. Krepost koju treba svakodnevno obnavljati. Kako prema Bogu tako i prema autoritetu po savjesti.