ZL: Velečasni Milane, čitatelji Zagorskog lista već su imali prilike sresti se s vašim promišljanjima, koja su bila uglavnom vezana uz zdrav način života ili u svezi s nekim narodnim običajima. Ovom prilikom želja nam je nešto opširnije predstaviti vas našim čitateljima, a povod tomu je?

Juranić: ''Idu danci kao sanci, a godišta kao ništa'' reče jedan moj dobri profesor u sjemeništu na Šalati kada je završila još jedna školska godina, a mi đaci veselo jurili hodnicima prije nego ćemo se razletjeti diljem Hrvatske svojim domovima. Prošle jeseni navršio sam 75 godina, a ove godine pripremam se, ako Bog da, proslaviti Zlatnu misu, 50 godina od Mlade mise koju sam slavio 2. srpnja 1972. u rodnoj župi Pregrada. Svi mi imamo svoj životni put koji je satkan od naših nastojanja da nešto učinimo ali i od životnih posrtaja, za koje bi, dok sam bio mlađi, najradije volio da se nisu dogodili. Danas smatram da je sve to bilo potrebo, jer život je škola bez diplome i mature. Jednostavno traje, a mi učimo.

ZL: Kroz to vrijeme mnogo ste toga naučili i to ne samo što se tiče vašeg svećeništva nego i mnogih drugih stvari od kojih sam već neke spomenuo u uvodu. Pa da krenemo od djetinstva?
Juranić: Stari Rimljani su bili praktični ljudi tako su njihovi đaci išli u školu s drvenim pločicama prelivenim voskom. Pisali su pisaljkom koja je s jedne strane bila oštra, kako bi mogli grepsti po vosku, a s druge tupa da mogu možebitne pogreške poravnati. Naše djetinstvo je poput takve pločice. Svi naši doživljaji iz ranog djetinstva urezuju se duboko u naše sjećanje. Neki ostaju u svijesti dok oni manje ugodni odlaze u podsvijest. Rano djetinstvo nas obilježava za cijeli život. Imao sam ''bogato'' djetinstvo, ne u materijalnom smislu, jer smo u ono poratno vrijeme u mnogo čemu oskudijevali, pa ipak naši su životi bili satkani od mnogih radosti povezanih s lijepim i bogatim običajima, druženjima… U drugom razredu osnovne škole imao sam učiteljicu Ružu. Bila je to divna osoba. Vrstan pedagog. Ona mi je pomogla da se oslobodim straha i da postanem svijestan svojih sposobnosti. Škola nam je bila stara plemićka kurija u Lovrečim Selima kamo smo blatnjavim putovima odlazili svakoga dana iz svojih drvenih hiža. Učiteljica je u malom plahom dječačiću s velikim sjajnim očima prepoznala neobično nadareno stvorenje. Školske priredbe za ondašnje državne praznike bile su jako posjećene. Sudjelovala su djeca, mladi... U trećem razredu učiteljica mi je dala podulju pjesmicu, zvala se Dimnačar. Kada su moji kod kuće vidjeli recitaciju ispisanu na dva lista pala je odluka da ju sljedećeg dana vratim učiteljici jer da ja to neću moći naučiti. Nisam se predao. Bio je to izazov koji se nesmije odbaciti. Naučio sam ju napamet pa su prigovori roditelja i braće izostali. A tek na priredbi! Učiteljica me onako malenog digla na pozornicu. Ispod sebe sam vidio mnoštvo glava koje me znatiželjno promatraju. Nakon prvih redaka potpuno sam zaboravio na strah samo je na kraju odjeknuo gromoglasan pljesak koji nikada neću zaboraviti. To se ponavljalo na svakoj priredbi. Uvijek sam nešto glumio i recitirao a pljesak nije bio samo nagrada, to je bilo nešto opojno koju slast vjerujem osjećaju svi dječarci kako na malim seoskim priredbama tako i oni na velikim svjetskim pozornicama. Nakon toga sam krenuo u novoizgrađenu školu u Maloj Erpenji. U četvrtom i petom razredu bio sam ispunjem čitanjem. Uz dobru staru petrolejku pročitao sam sve knjige koje su bile u jednoj maloj školskoj knjižnici. Kada sam u šestom razredu krenuo u Tuhelj u školu stvari su se u mnogočemu promijenile. Knjige se više nisu mogle posuđivati a i sami naslovi mi se nisu sviđali jer su knjige nabavljane za ondašnju ideološku izobrazbu, a koja je bila u suprotnosti s mojim vjerničkim svjetonazorom. Tada sam imao već dobro razvijenu sposobnost pismenog izražavanja, što je nažalost tek pod kraj osmog razreda zamjetila učiteljica koja je došla na zamjenu.

ZL: Daljnje školovanje ste natavili u sjemeništu u Zagrebu?
Juranić: Početkom rujna 1960. godine sa starijim bratom krenuo sam u Zagreb. Bio je to ujedno rastanak s djetinstvom kakvo sam do tada poznavao. Prolazili smo rosnom livadom koja je mirisala na ranu jesen. Okrenuo sam se i dok sam promatrao nizbrdicu kojom sam se svaki dan spuštao prema školi pri srcu me stisla neka sjeta, ali želja za školovanjem bila je jača. Dolaskom u Zagreb na Šalatu ušao sam u velebnu palaču Dječačkog sjemeništa. Brojni đaci, njih preko četiri stotine okupilo se iz svih krajeva Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Međubiskupijska srednja škola za spremanje svećenika kako se u ono vrijeme zvala u stvari je bila klasična gimnazija kako se i danas zove. Od svih predmeta najviše sam, dakako, volio Hrvatski. Profesor je odmah primjetio moju nadarenost za pisanje. Moji su se sastavi čitali i u zbornici pa bi mi i neki sveučilišni profesori, koji su se silom prilika nakon rata zaposlili u našoj gimnaziji, čestitali. U trećem razredu gimnazije dobilo sam i Nagradu grada Zagreba za neki školski sastav. Međutim odlaskom u vojsku raspršila se moja nada da ću jednoga dana biti priznati pisac.

ZL: Pa što se to dogodilo u vojsci da ste krenuli drugim putom?
Juranić: Još od malena sam volio crtati. U osnovnoj školi sam bio izvrstan likovnjak. Dolaskom u vojsku u Vinkovce upoznao sam akademskog slikara iz Splita koji je radio u vojničkom klubu u likovnom ateljeru, a bilo ih je još nekolicina koji su povremeno dolazili. Tu smo razgovarali o umjetnosti i slikali ali nikada u isto vrijeme. Dogovorili bismo se tko će koji dan ostati u ateljeru sam kako je to vrlo česti običaj kod likovnjaka. Slika se drugi dan komentirala. Ako Tomislav ništa ne bi rekao značilo je da slika jednostavno nije uspjela.

ZL: Nakon vojske upisujete teološki fakultet u Zagrebu na Kaptolu?
Juranić: Tako je! Studentski život je ipak nešto ugodniji od gimnazijskog, posebno kada više nisi na meti profesora matematike. U bogosloviji sam na mansardi imao svoj improvizirani ateljer. Naravno, slikarstvo je bilo samo hobby. Predavanja i spremanje ispita bili su prioritet. Volio sam filozofske predmete, a i profesori filozofije su bili izvrsni. Meni je matematiku zamijenilo crkveno pravo. Predmet bez kojega bi se lijepo dalo živjeti. Hvala Bogu nikada u životu nisam imao previše posla sa sudovima, a i onda kada se to dogodilo imao sam dojam da pravo baš previše ne uzima u obzir zdrav razum i logično zaključivanje. Molim da mi na tome ne zamjere gospoda juratuši. U to doba dogodio se i Drugi vatikanski koncil. Bilo je to vrijeme velikih previranja i odluka u Crkvi.

ZL: Po završetku studija i Mlade mise započeli ste prvo kao kapelan?
Juranić: Kao što to obično biva, prvo slijede kapelanski dani pa onda župnički. Jedno vrijeme sam bio u Zgrebu kapelan kako bi upisao povijest umjetnosti, ali to se izjalovilo jer u ono vrijeme naša gimnazija nije imala pravo javnosti. Kratko sam bio kapelan u Podravini, pa Bednji i na kraju sam se skrasio na jednoj maloj župi u Zagorju, Sutlanskoj Poljani. Trebalo je to biti privremeno ali ja sam se tu zaigrao i ostao trajno. Nakon deset godina još sam dobio i župu Zagorska Sela gdje sada boravim.

ZL: Na tako maloj župi niste oskudijevali s vremenom?
Juranić: Upravo tako. Premda sam prvih nekoliko godina bio zaokupljen obnovom crkve i župne kuće. Crkva je bila sva raspucala od potresa koji je 1974. napravio puno štete. Župna kuća je inače bila zapuštena. Sve je to trebalo obnoviti, a onda su uslijedile godine predanja ponajprije upoznavanju ljekovitog bilja. Iz obitelji sam u kojoj je to bila duga tradicija. Ponovno sam se vratio prirodi. Rođen sam u drvenoj zagorskoj hiži. Ćim bi izašao iz kuće bio sam okružen raznim vrstama voća. Tako je bilo i na Poljani. Prekrasni netaknuti proplanci puni ljekovitog bilja. Boraveći u prirodi potpuno bi se stopio s mirisima bilja i zvukovima ptica. Tada sam počeo intenzivno proučavati dalekoistočne kulture. Privlačila me japanska i kineska kultura, napose filozofija i medicina. Pisao sam haiku poeziju. Dok sam tako sjedio s jednom studenticom japanske književnosti kraj umjetnog jezerca u dvorištu razgovarali smo o poznatim japanskim haiku pjesnicima. Začuđeno je rekla: ''Ne mogu vjerovati da u jednoj takvoj zabiti mogu razgovarati s nekim tko tako dobro poznaje japansku poeziju i kulturu.'' U to vrijeme sam nabavio nekoliko košnica pčela i započeo intenzivno upoznavanje s tim tajanstvenim svijetom što mi je hobby sve do danas. Med mi je potreban za razne ljekovite pripravke a i za moj poznati liker ''Kućni duh''.

ZL: U životu nije uvijek sve savršeno, pogotovo kad se zna da svećenik dolazi u dodir s raznim ljudima. Jeste li u svećemičkom radu imali teškoća i razočaranja?
Juranić: Problemi su sastavnica našega života. Osjetljivost je veliki problem, posebno kod mladog čovjeka. Kako su godine odmicale shvatio sam da prema svemu u životu treba imati izvjesni odmak. Iz Dalekoistočnjačke filozofije naučio sam da nije uputno nekontrolirano se uigrati u život kao da je to jedina datost. Uputnije je biti promatrač životnih prilika s izvjesnim odmakom. To je životna mudrost. Dakako, bilo je situacija iz kojih bi izišao ranjen, potom bi se pridigao i krenuo dalje. Naravno, čovjeka najviše zaboli kad nekome učiniš dobro, a on ti uzvrati zlim. Dok sam predavao vjeronauk u Kumrovcu u školi, stigli su prognanici iz Vukovara. Bilo je tu puno djece. Jedna pomalo plaha djevojčica imala je poseban dar za pisanje. Biti će to izvrsna pripovjedačica uđe li u svijet književnosti, pomislih. Njezin sastavak pokazao sam učiteljici Hrvatskog jezika. Na Lidranu je dobila prvu nagradu. Nažalost, odužila mi sa tako da me kasnije u svom književnom prvijencu prikazala kao monstruma i to imenom i prezimenom. Dakako da to boli ali s vremenom rana zacijeli jer ju je izliječio oprost.

ZL: Prvo književnost, a onda likovna umjetnost. Jeste li kasnije nastavili stvarati na tom području?
Juranić: Što se književnosti tiče, osim nekoliko haiku pjesama nikada objavljenih, to je poglavlje izgleda zauvijek zatvoreno. Istina, napisao sam poprilično pjesama za jedan zagorski sastav. Dečki su počeli svirati ''domaće popevke'' i išli bi na takmičenja ali nisu imali svojih originalnih pjesama. Napisao sam im nekoliko uspješnica. Nije to bila neka poezija, ali su osvajali prva mjesta na takmičenjima. Diktirao sam im i melodije jer sam i danas notno nepismen. Najzanimljivije je u svemu tome da sam u suradnji s ondašnjim Jugotonom uvršten u Društvo kompozitora Jugoslavije. Nisu to bili neki visoki honorari koji su mi isplaćivani iz Beograda ali sam si za to mogao plačati mjesečnu potrošnju struje. Još i danas se rado svira i pjeva moja omiljena popevka ''Dišala je roža''. Drugačije je što se tiče likovnog stvaralaštva. Početkom Domovinskog rata stizali su paketi pomoći za prognanike, ali i za naš ljude koji su ostali bez posla i osiromašili. Tu je bilo bezbroj ranih papirnatih kutija dok odvoza smeća još nije bilo. Te smo kutije palili na dvorištu dok mi nije sinula ideja da od njih počnem izrađivati skulpture. Uglavnom je to bio duboki reljef. Inspiracija, starohrvatska sakralna arhitektura. Tako sam 1992. godine imao svoju prvu samostalnu izložbu u Muzejskom prostoru u Zagrebu, danas Klovićevi dvori na Gornjem gradu. Potom sam počeo izrađivati božićne jaslice, također u papiru obojene bijelom bojom bez kolorita. U suradnji s Etnografskim muzejem u Zagrebu imao sam kao član Jasličara Hrvatske mnoge izložbe u domovini i inozemstvu. Najviše me se doimila božićna izložba jaslica u Vukovaru u još neobnovljenom dvorcu Elz dok su za vrijeme otvaranja izložbe kroz razrušen krov lepršale pahuljice snijega. Moja posljednja izložba koju sam imao u Staroj gradskoj vjećnici u Zagrebu bila je prije tri godine kada sam izložio slike križnog puta u sklopu Hrvatske pasionske baštine.

ZL: Spomenuli ste Domovinski rat i humanitarnu pomoć. Imate li tu kakvih sjećanja na te dane?
Juranić: Bili su to teški dani za mnoge naše ljude, posebno prognanike. U župi sam našao mjesta za dvije prognane obitelji iz Nijemaca u Slavoniji. Zatim sam u suradnji s vatrogasnim društvom u njihovom vatrogasnom domu zbrinuo jednu veliku muslimansku obitelj iz Bosne. Trojica sinova bili su u HVO-u, a roditelji, žene i djeca su kod nas. Sve je to bilo u suradnji s Caritasom zagrebačke nadbiskupije. Jednog popodneva zvala me djelatnica Caritasa: '' Velečasni, nemojte me odbiti, tu imamo jednu obitelj koju bi trebalo zbrinuti. Sve sam pokušala, vi ste mi još jedina nada. Došao sam u predvečerje, a ispred Caritasovog ureda čekali su me roditelji i troje prekrasne dječice. Izgledali su preplašeno. Nakon što smo se pozdravili, gospođa je rekla: ''Velečasni, ja sam Srpkinja. Strah nas je ići u neko prihvatilište za prognanike.'' Smjestio sam ih u župnu kuću u Sutlanskoj Poljani. Bili su vrsni učitelji i brzo su našli posao u obljižnjoj školi. Ostali smo dobri prijatelji, a i mještani su ih voljeli. Ljubav stvara prijatelje, a mržnja neprijatelje.

ZL: Poznato je da volite životinje. Imate li kakve kućne ljubimce?
Juranić: Životinje su naši prijatelji. One nas vole i trude se da nam iskažu ljubav i vjernost, a mi se moramo brinuti za njih ako ih već imamo. Žalosno je vidjeti peseke privezane na lancu u blatu i na kiši, a ljeti često bez vode. Imam vjernu čuvaricu belgijsku pesicu Lunu. Zatim malog zaigranog mačka Nereka i njegovu mamu Črniku. Tu je i osamnaest godina stara maca Šeka te vjerni prijatelji Artur I. Merlin. Po dvorištu se šeću koke i indijske patkice koje tamane puževe. Nema ljepšega kada ujutro još za mraka čujem kokota kukurikati. To me podsjeća na djetinstvo. Žalosno je vidjeti kako se naša zagorska dvorišta sve više pretvaraju u nekakve sterilne parkove s engleskom travom bez kučeta i mačeta.

ZL: Što biste nam još mogli kazati za kraj ovog našeg razgovora?

Juranić: Kao što sam na početku ovog razgovora spomenuo, prevalio sam sedamdeset i petu. Radujem se Zlatnoj misi – pedesetoj obljetnici misništva, dakle, poodmaklo je podne moga života. Pomalo se bliži zalazak sunca života. Nagledao sam se divnih zalazaka sunca za ove naše zagorske brege. Onaj posljednji pomalo plaši, ali i budi nadu u novu Zoru. Nada je dar vjere. Kažu da je naš književnik Miroslav Krleža pod kraj života rekao: '' Zove me zemlja k sebi''. Mene zove Nebo k sebi. Naravno da se trebam prije temeljito oprati i okupati u čistilištu da mi duša dođe čista kak spada pred Svevišnjega.