Vlč. Dragutin Kučan, 73-godišnji svećenik, skromno je i samozatajno odgovarao na naša pitanja vezana uz njegov velik doprinos Hrvatskom zagorju, odnosno, o svemu onome što je u svom dosadašnjem životu napravio za Zagorje, ponajviše, dakako, za Sveti Križ Začretje, u kojem je bio župnik više od 22 godine. Još manje je bio rječit kad smo ga pitali o njegovom velikom doprinosu razvoja krašićkog svetišta blaženog Alojzija Stepinca, kamo je iz Svetog Križa Začretja premješten 2004. godine. No, Svetokrišćani itekako dobro pamte njegovu upornost, marljivost i predanost u svećeničkom, pastoralnom radu, gdje se posebno posvetio radu s djecom i mladima, ali isto tako i gorljivu posvećenost obnovi, uređenju i gradnji župnih nekretnina. Zatekao ih je zapuštene, neke i ruševne, i kao novi župnik odlučio je to promijeniti. Ubrzo su njegov entuzijazam, iskrenost i dobronamjernost prepoznali i župljani te su na čelu sa svojim 'Dragecom Graditeljem', svojim rukama i dobrovoljnim radom spasili, ne samo vjersku, već i vrijednu kulturnu i povijesnu svetokrišku baštinu. Od 2017. godine vlč. Kučan je supsidijar u marijabistričkom Svetištu, gdje većinu vremena provodi ispovijedajući mnogobrojne vjernike koji ni u pandemijsko vrijeme nisu prestajali dolaziti u Mariju Bistricu. Zbog svega navedenog, birajući svećenika s kojim ćemo ove godine napraviti intervju za Zagorski list uoči najvažnijeg i najvećeg kršćanskog blagdana, smatramo da je vlč. Dragutin Kučan bio odličan izbor.

ZL: Vaš životni, pogotovo svećenički put, duboko je vezan uz Hrvatsko zagorje. No, vi ste zapravo rođeni Podravec, jel tako?

Vlč. Kučan: Da. Rođen sam 15. prosinca 1948. godine u mjestu Kutnjak, župa Kuzminec, a kad sam išao u sedmi razred osnovne škole, preselili smo u mjesto Zablatje, kod mamine mame i od tamo sam, taj završetak sedmog i osmi razred, pohađao osnovnu školu u mjestu Legrad. Nakon toga, kako je to već išlo, otišao sam u Sjemenište, završio gimnaziju, a potom uz rad krenuo na studiji teologije. Nakon druge godine teologije otišao sam u Skopje u vojsku na 18 mjeseci, koliko je tada trajalo služenje obaveznog vojnog roka. Nakon vojske sam se vratio na teologiju, diplomirao i stekao uvjete za ređenje te sam 29. 06. 1974. zaređen za svećenika, na blagdan svetog Petra i Pavla, po rukama tadašnjeg nadbiskupa Franje Kuharića, koji tada još nije bio kardinal. I onda sam početkom ožujka 1975. godine dobio dekret za službu kapelana u Sesvetama, gdje sam bio sve do početka rujna 1982. godine, kada su me premjestili za župnika u Sveti Križ Začretje, koje se tada zvalo samo Začretje.

ZL: Mnogi kažu da zasluga što je početkom devedesetih Začretje dobilo svoj službeni naziv Sveti Križ Začretje, najviše pripada upravo Vama.

Vlč. Kučan: Pa nije to samo moja zasluga. To je krenulo od ljudi. Naime, ja kad sam došao, nisam znao da domaći, pogotovo stariji ljudi, Začretje zovu Sveti Križ. I prvi put kad smo radili zvono za župnu crkvu, onda sam na zvono napisao 'Neka zvoni Začretjancima i neka ih poziva na molitvu'. Onda su mi rekli: 'Trebali ste napisati Svetokrišćanima'. Tako da su me, zapravo, ljudi upozorili na to i listajući malo po župnim knjigama vidio sam da se mjesto uistinu nekad nazivalo Sveti Križ Začretje. I smatrao sam da to treba vratiti jer su ljudi to htjeli. Skupljali su se potpisi, i u crkvi i izvan nje, i skupilo se puno potpisa, dovoljno da mjestu bude vraćeno ime Sveti Križ Začretje.

ZL: Da se zadržimo još malo na vašem doprinosu Svetom križu Začretju. Vjerujem da bi se svi složili da bi vam lokalni povjesničari u budućnosti mogli dati nadimak 'Dragec Graditelj'. Ne bismo time nikako htjeli umanjiti vaš 'pastoralni angažman', pogotovo kad je u pitanju rad s djecom i mladima u kojem ste se posebno isticali, no došli ste u župu u kojoj su sve nekretnine, od župne crkve, župnog dvora, do svih kapelica, bile u izrazito lošem, zapuštenom stanju. Župna crkva je čak u tom trenutku bila i bez struje. Kad ste odlazili, sve je izgledalo kao novo.

Vlč. Kučan: Da, ali to sam radio jer je bilo potrebno. Sama situacija me na to tjerala. Trebalo je obnoviti krovišta. Najhitnije je bilo na kapeli Svetog Vida u Komoru Začretskom. Gore je bila i ruševna župna kuća u kojoj su se djeca igrala i postajala je opasnost da će unutra naložiti vatru i da će sve to izgorjeti. Pa smo obnovili i nju. Onda smo krenuli obnavljati krovište na župnoj crkvi i na tornju. Uveli smo struju u Zvonarevu kuću, ožbukali je i uredili. Zatim je trebalo urediti krovište na kapeli Svete Ane na kojoj su bile salonit ploče i koje smo zamijenili crijepom. Onda je slijedila kapela Majke Božje Marije na Klupcima. U sve te radove uključili su se i župljani, pa čak i djeca, koja su pomagala nositi crijep. Nismo plaćali radnike, većinom je to bio dobrovoljni rad župljana. Nije to bilo kao danas, kad naručiš radove, platiš i gotovo. Mi smo tada radili sami, na bazi dobrovoljnog rada. Polako sam to pokretao i tako smo to uspjeli napravit. Zadnje što sam pokrenuo je bilo pretvaranje župne gospodarske zgrade u dvoranu za župne potrebe, ali i dekanatske potrebe, dakle u Pastoralni centar. I onda me je u tijeku najvećih radova pozvao biskup Mrzljak, kojeg je zadužio kardinal da razgovara samnom, radi premještaja u Krašić. Onda sam mu iznio problem da tu postoji teškoća jer traju radovi na dvorani koje treba platiti i da sam jako dužan. Onda su rekli da bi možda nadbiskupija platila pa da ja ipak idem u Krašić. No, našli su način da ostanem do veljače 2004. godine i tako sam, koncem veljače 2004. godine iz Svetog Križa otišao u Krašić.

ZL: U Krašiću ste, svjedoče vjernici, nastavili istu priču. I tamo ste bili 'Dragec Graditelj', koji nije samo gradio 'fizički', odnosno, materijalno, nego ste i 'stvorili' jedno duhovno Svetište primjereno značenju blaženog Alojzija Stepinca.

Vlč. Kučan: A dobro. Ja sam se trudio. Imao sam tu želju. Vidio sam što treba. Vidio sam da dolaze ljudi i krenuo je postepeni razvoj. Najprije je dolazilo puno djece, a s vremenom su određene agencije počele dovoditi ljude u Krašić pa se to onda naglo razvilo i počelo je dolaziti sve više starijih, a manje djece. Naime, dok je ministrica bila Ljilja Vokić, onda je ona preporučivala ravnateljima škola da se ide u Krašić i onda su oni poticali i svoje učitelje na to, tako da su učitelji s djecom dolazili u Krašić. Ja sam uvijek nastojao proširiti tu priču jer je bilo i onih koji su željeli uz to i nešto drugo. Pa sam ih vodio gore u jednu špilju u Kamanje i tamo je ljudima bilo drago što im dolaze djeca. A i djeci je bilo zanimljivo vidjeti u špilji šišmiše kako vise ili ribice kako plivaju.

ZL: I onda ste se iz Krašića ponovno vratili u Zagorje.

Vlč. Kučan: Da, to je bilo 2017. godine, kada me pozvao kardinal Bozanić i rekao mi da bih išao ovdje u Mariju Bistricu kao supsidijar, jer treba ovdje ispovjednika. Kako sam u Krašiću uveo da prva pričest i krizma budu povezane sa životom blaženog Alojzija Stepinca, odnosno, da prva pričest bude povezana s datumom njegove osude i proslavom Kraljice Svete krunice u Krašiću, a krizma s njegovim odvođenjem u zatvor u Lepoglavu, u listopadu, onda sam molio kardinala da ipak ne idem u kolovozu, kako je to običaj, nego da idem nakon prve pričesti i krizme, za koju sam pripremao djecu. Kardinal je to prihvatio i odredio da idem za prvu nedjelju Adventa 2017. godine u Mariju Bistricu. I od onda sam tu. Moja je dužnost sada biti ispovjednik i ispovijedati, a imam i određene svete mise ovdje. Sjećam se kako mi je kardinal rekao da ću u Mariji Bistrici imati mogućnost zamjene u slučaju da se razbolim. Sad je na kraju proizašlo da sam kroz ove godine koje sam tu, ja više druge mijenjao, nego drugi mene.

ZL: I hvala Bogu da je tako. Nego, sad se nalazimo u Velikom tjednu, iza nas su teške pandemijske godine, u tijeku je rat u Europi, vlada i poprilična neimaština među velikim brojem vjernika.... Mislite li da sad sve one poruke Velikog petka i Isusove muke, ljudi nekako bliže i životnije doživljavaju?

Vlč. Kučan: Oni vjernici koji su to prihvatili, oni to doživljavaju, ali potrebna je još uvijek pouka naših vjernika jer imamo tu jednu čitavu generaciju koja nije bila vjerski poučena. To su sad već djedovi i bake, ali sada je, barem koliko primjećujem ovdje na Mariji Bistrici, što se tiče dolazaka ljudi, nastala jedna velika promjena. Sada dolazi manje autobusa, a više automobila. Bila je sad ta korona koja je ograničavala prijevoz autobusima zbog broja ljudi i govorilo se da zbog toga neće biti ljudi na Mariji Bistrici. Ali ljudi dolaze. Velika parkirališta su sva puna. Isto kao i privatna parkirališta po dvorištima. Sad se javila kod ljudi ona misao: 'Pa moram ja svoga bližnjega povesti'. Prije tko nije imao prijevoz, išao je autobusom. Sad pita svog susjeda jel može s njime ići. I sad kad ispovijedamo u našim novim ispovijedaonicama, subotom i nedjeljom od jutra nema gotovo nikoga, a onda oko 10 sati nahrli mnoštvo vjernika. Najviše dolaze na svetu misu u 11 sati, koja je uvijek vani, makar i malo kiša padala. Na nju dođe i po nekoliko tisuća ljudi. Jako rijetko se dogodi da na tu glavnu misu u 11 sati dođe manje od tisuću vjernika. Uistinu jako, jako rijetko. Tu je, dakle, ljudima jedan doživljaj vjere. Vjera je važna. Vjera nam je potrebna. Ne možemo bez vjere. I zato je potreban još taj odgoj, odnosno pouka. Uskrs je jedan poseban blagdan i to se posebno vidi ovdje u Mariji Bistrici. Ono što primjećujemo svi mi koji smo tu je da, iako je misa nedjeljom u 11 sati jako posjećena, nije ništa manje posjećena ona navečer u 18 sati. Tijekom zime je u 16 sati, ali isto je posjećena. I ono što se također osjeća jako, to je dolazak velikog broja vjernika pješaka. Na primjer, iz zagrebačke Dubrave i Sesveta jako puno vjernika dolazi pješice u Mariju Bistricu i kroz tjedan, radnim danom, na večernju svetu misu. To je ono pravo hodočašće. I to je odraz vjere u Isusa Krista. Evo, doživio sam i da su me pitali: 'Velečasni, mi idemo pješice iz Granešine, ali nemamo svećenika pa ako zakasnimo na misu, bi li mogli imati misu za nas'. Rekao sam im da se budemo dogovorili, ali moram reći župniku jer ja ne odlučujem sam. I došla je ta grupa, njih šezdesetak, možda i više njih. Bili su to učenici, osnovnoškolci, koji su došli pješice moliti za jednog svog kolegu koji je obolio od leukemije ili neke slične bolesti. I oni su došli moliti za njega.

ZL: Dakle, to vam ulijeva nadu u nove generacije?

Vlč. Kučan: Da. To sve pokazuje. Evo, ima jedan čovjek, ne znam je li iz zagrebačke Dubrave točno ili od kud, ali svake nedjelje dolazi pješice na misu sa svojim psom, jednom većom pudlicom. I tu je vani negdje priveže i on je na misi. I tako svake nedjelje. Iskreno, ne znam ide li natrag pješice ili netko dolazi po njega. Dakle, to je iskaz i ispovijed vjere. Kroz sve te dolaske tih pješaka, hodočasnika, sve je pokazano. Tu je i Veliki Četvrtak, i Veliki Petak i Uskrs, kao što i kažemo da je sveta misa obnova Isusove muke, smrti i uskrsnuća. I to se tu pokazuje kroz broj ljudi na misi. Evo, kako u Zagrebu u katedrali sad nema ispovijedanja, u Svetoj Mariji isto nema ispovijedanja, sad je kod nas gužva.

ZL: I evo, za kraj, Uskrs kao najveći kršćanski blagdan nosi sa sobom najvažniju poruku kršćanstva, a to je da život ne završava smrću. No, mogu li se vjernici i svakodnevno, čak i više puta dnevno tijekom cijele godine upravo pronaći i u svim drugim porukama koje sa sobom nosi Veliki tjedan?

Vlč. Kučan: Jasno, svi se možemo naći u muci Velikog Petka. Mi smo svi pozvani svaku svoju bol i svaku svoju muku ujedinjavati s Kristovom mukom. I to stoga što je ta Kristova muka ono što nas otkupljuje. Ako mi njemu prikazujemo ili darujemo svoju svakodnevnu muku, onda smo mi s njime suotkupitelji. Kao što je Isusova krv prolivena za nas, tako se i mi trebamo žrtvovati i moliti se za one za koje nitko ne moli da budu izbavljeni iz Čistilišta. To je naša vjera. Da imaju život vječni. Svojom svakodnevnom mukom mi sebe posvećujemo i molimo za one koji ne mogu za sebe moliti jer su u Čistilištu pa mi molimo za njih. To je naša vjera u život vječni. To je ono što učimo. Mi smo živi tu. Mi smo putujuća Crkva. Trpeća Crkva. I slavna Crkva. Dakle, mi smo putnici koji putujemo u vječni život. I to je poruka Uskrsa. Život. Ne bilo kakav. Nego život vječni. Zato ga i slavimo u proljeće, kada sve počinje bujati i cvasti. Zato i na Cvjetnicu donosimo na blagoslov maslinove grančice ili drijenak. I kad su se nekad te blagoslovljene grančice u kući stavljale za raspelo, to je bila poruka: 'Želimo život s Isusom'. Jer mi smo ovdje samo putnici na putu za vječni život s Isusom. To je poruka Uskrsa.