Gordana Bartol (45), profesorica je hrvatskoga jezika i književnosti te povijesti iz Ravnica pokraj Velikog Trgovišta. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem poezije – iza sebe ima objavljenu zbirku pjesama „Sanjaj u bojama“. Osebujna učiteljica hrvatskoga jezika u osnovnoj školi u Desiniću, plijeni svojom osobnošću. – Ljudi kojima sam okružena kažu da sam pomalo neobična, da na prvu prepoznaju umjetničku dušu u meni. Vjerujem da je to zbog zelenog pramena i prepoznatljive crne odjeće. Kažu da nas najbolje mogu predstaviti sitnice, stoga ću ih podijeliti s čitateljima. Najviše volim suncokrete i božure, omiljen mi je planet Neptun, volim vodu, bojim se visina i dubina, neobično volim kišu i jesen, opsjednuta sam zvijezdama, bavim se slikanjem, a omiljen mi je slikar Van Gogh, slušam heavy metal glazbu i buntovna sam po prirodi, a najviše od svega volim slobodu i Ljubav, s velikim LJ i duboko sam uvjerena da je smisao ljudskog života biti sretan – predstavila nam se pjesnikinja.

'Kemija među riječima'
Uz slikanje kojim se i danas bavi Gordanina prva ljubav bila je i ostala pisanje. – Volim kako se riječi kotrljaju i stvaraju neobične veze među sobom, nazivam to kemijom među riječima. Kada ih spajamo, mogu proizvesti u čitatelju ili slušatelju različita raspoloženja i osjećaje. Baš poput ljudi, neke se riječi tako dobro slažu i smjeste se u naša srca na pravo mjesto, a neke si ne pristaju i stvaraju u nama dojam zbunjenosti, kaosa i nereda. Riječima želim prenijeti osjećaje. Zamislim osjećaj kao sliku i pretočim je u riječi. Kako izgleda ljubav?! Kako izgleda tuga ili bilo koji drugi osjećaj?! Moje su pjesme male slike osjećaja. Ne znam točan broj objavljenih pjesama, mnogo ih je, a i neprestano nastaju jer pišem svakodnevno. Više sam pjesama objavila u grupnim zbirkama ili pak u različitim zbornicima, a objavila sam i svoju zbirku poezije. Prikupljam i nove materijale i bavim se idejom o tematskoj zbirci. Dakako, u prvom će planu biti osjećaji jer je sve čime smo okruženi osjećaj – opisuje svoje pjesme Gordana.

'Nekome, nikome i svakome'
Na pitanje kome su njene pjesme namijenjene Gordana odgovara da „piše nekome, nikome i svakome“. – Pjesme su namijenjene upravo onome tko ih nekom trenu čita. Svoju sam prvu zbirku pjesama posvetila preminulim roditeljima. Oni bi bili ponosni na moj rad i na taj sam im se način nekako odužila i zahvalila za sve što su mi dali i za sve što su mi ostavili u nasljeđe. Uvijek kažem da nas pronađu točno određene riječi, točno određene knjige i točno određeni trenutci baš onda kad ih najviše trebamo pa mi se vrlo često znaju javiti potpuni stranci s riječima da su se pronašli u mojim pjesmama, da im puno znači moje pisanje, da su u mojim riječima pronašli ono što im je u tom trenutku trebalo. Riječi pronađu svoj put do onih koji ih trebaju čuti i osjetiti – iznijela je svoje viđenje poezije Gordana. Naša sugovornica dugogodišnja je učiteljica u osnovnoj školi u Desiniću. Kaže da je njezinim učenicima neobično to što njihova učiteljica „Piše knjige“, kako to oni vole reći. – Potičem učenike da i sami pišu i da se izraze riječima ili na neki drugi umjetnički način. Često ističem da je moje pisanje terapijsko pisanje, način na koji se nosim sa svime onime što me muči i sa svim neprilikama koje su sastavni dio života. Pisanje je moj način na koji uzvraćam udarac i moj način na koji svaki poraz pretvaram u svoju intimnu pobjedu. Svoje učenike poučavam tome da se ne boje pokazati tko su i da bez straha izraze sve što nose u sebi jer je svako stvaranje, zapravo, umjetnost, neka nova stvarnost, nešto samo naše, a ipak prisutno u svima i svakome. Svojim sam učenicima čitala pjesme koje sam napisala i pritom sam im rekla da se ne opterećuju onime što bi pjesme mogle značiti, već da puste da riječi teku i da osjećaju – kaže Gordana koja ljubav prema pjesmama nastoji prenijeti svojim učenicima.

„Izlijevam riječi kako dolaze, bez autocenzure“
Kada je tematika Gordaninih pjesama u pitanju u prvom su planu osjećaji svih vrsta i intenziteta. – Često me znaju pitati pišem li o onome što proživljavam u svom životu, jesu li ljudi o kojima pišem stvarni, jesu li situacije o kojima pišem stvarne. Moj je odgovor vrlo jednostavan - ponekad pišem o sebi, a ponekad su pjesme proizvod moje mašte što ne znači da su manje stvarne jer moja je mašta nečija proživljena stvarnost. Neke sam pjesme i kratke priče pisala o stvarnim ljudima. Time sam im darovala besmrtnost. Može li postojati ljepši i bolji dar od toga?! Sve je inspiracija. Moja je poezija instant poezija, kako je volim nazvati, kratka da zadrži pažnju suvremenog čovjeka i nastala u trenutku. Kad zamislim sliku ili čujem melodiju, pišem, izlijevam riječi kako dolaze, bez autocenzure, bez promišljanja. Kad stavim točku, više se ne vraćam tome tekstu, više ga ne prepravljam i ne popravljam. Taj je tekst ja, onaj sirovi, neobrađeni ja, bez fotošopiranja i filtera. Mislim da je upravo to ono zbog čega je moja riječ bliska ljudima i zbog čega se lako pronalaze u mojim stihovima – ispričala nam je pjesnikinja. Iako za to nema neki posebni razlog, Gordana uglavnom piše na standardnom jeziku. – Dijalekti su divni i treba ih čuvati i poštovati. Možda je najmoćnije stihove na kajkavskom narječju napisao Krleža kojega rado čitam i čiji književni rad iznimno cijenim. Nekakvo racionalno objašnjenje izbora standardnog jezika bilo bi u tome da je stvaralaštvo na standardu pristupačno i razumljivo svim ljudima bez obzira na njihove zavičajne govore. Zagorje je dom, moja svakodnevica, moje mjesto za sreću i tugu. Zagorje su svi oni koji su bili prije mene i koji će doći poslije mene. Ako su sve boje koje vidim, svi miris i okusi koje doživim, svi zvuci koje čujem i nebo koje me pokriva, moja inspiracija (a jesu), tada je Zagorje u svakoj mojoj misli, svakoj mojoj riječi i svakoj mojoj pjesmi – kaže pjesnikinja koja u budućnosti i dalje namjerava puno pisati i stvarati u čemu joj želimo puno uspjeha.