Nakon što je prošlog ljeta Krešo Celenko (38) iz Zlatar Bistrice, član HPD – a Javor, osvojio Kilimanjaro, nedavno su se na navišem vrhu Afrike ponovno našli Zagorci. Organizator je bilo HPD „Gradina“ iz Konjščine, a od sedam članova koji su se uputili u Afriku šest su bili članovi Gradine, dok je jedan bio član HPD „Oštrc“ iz Zlatara.

- Cijela priča započela je kada smo 23. siječnja sa zračne luke Franjo Tuđman u Zagrebu, preko Dohe, krenuli za Tanzaniju. Šest sati koji su nam bili na raspolaganju u Dohi između dva leta, iskoristili smo za brzo razgledavanje grada. Zanimljiva arhitektura u kombinaciji sa svjetlima Dohu zasigurno čini jednim od ljepših gradova. Nastavljamo put prema zračnoj luci Kilimandžaro, koju dijele dva tanzanijska grada – Moshi i Arusha. Po slijetanju dočekuje nas naš glavni lokalni vodič Richard Mtui, trpamo stvari u kombi i odlazimo u Moshi, u Keys hotel u kojem smo smješteni. Hotel okružuje visoka betonska ograda sa žicama koje su pod naponom i natpisom Hatari, što na swahiliju znači opasnost. Uz to dvorište hotela čuva naoružani čuvar, a Richard nam govori da nije sigurno da izlazimo izvan dvorišta čak ni za dana. Smještamo se u naše bungalove i odmaramo od puta - priča Tomislav Zrinski, jedan od članova ekspedicije.

Sljedećeg dana ekipa je u Maranga selu podno samog Kilimanjara dobila lokalnog vodiča, od kojega su saznali za Kilimajaro znači 'bijela planina' (Kilima na swahiliju znači planina, a Njaro na jeziku Chagga plemena znači bijelo). - Pripadnici Chagga plemena pokazuju nam tunele iskopane u brdu koji su im služili kao sklonište za vrijeme rata s Maasai plemenom te sudjelujemo u njihovoj ceremoniji prženja i pripremanja kave. Uslijedila je posjeta najstarijoj ženi na svijetu za koju lokalci tvrde da ima 142 godine! Naravno, svaka od navedenih aktivnosti stoji popriličnu svotu tanzanijskih šilinga – podijelio je snama Tomislav neke zanimljivosti. Trećeg je jutra uzbuđenje članova ekspedicije poraslo, jer je slijedio uspon. - Kombijem nas prevoze do Machame gatea na kojem započinje naša pustolovina. Na gateu je velika gužva, nosači pakiraju prtljagu u svoje vreće, koje se tada važu i kontroliraju – zabranjeno je unositi jednokratnu plastiku u park! Krećemo polako kroz džunglu. Kad kažem polako, onda je to stvarno puževim korakom. Vodič nam određuje tempo uz neizostavni 'pole pole' (što doslovno znači polako polako). Džungla je predivna, bajkovita i nestvarna. Uspijevamo fotografirati majmune. Nakon sedam sati hoda dolazimo do Machame kampa. Šatori nas čekaju. Dok se smještamo počinje kiša, koja će nas pratiti svih šesta dana na planini. Četvrti dan nastavljamo naše kretanje prema Shira kampu koji se nalazi na 3840 metara nadmorske visine. Vegetacija se mijenja, i kišna šuma prelazi u vrijesište. Hodamo šest sati i putem srećemo prve planinare koji imaju problema s visinskom bolešću. Mi za sada odolijevamo. Zadnji dio puta počinje kiša, koja nas prati do kampa. Šatori nas ponovno čekaju spremni, ali mokri kao i dio naših stvari. Vršni dio planine skriva se u oblacima i nije raspoložen za pokazivanje, ali zato nam se prema jugu pruža pogled na Mount Meru, nešto nižu, ali iznimno lijepu planinu – kaže Tomislav.

Najteži je dan poduhvata bio peti dan, zbog simptoma visinske bolesti i nemilosrdne kiše. - Na Lava toweru, 4630 m, moral grupe je u osjetnom padu, a zajedništvo je na kušnji. Prvi puta vidimo vršni dio planine pod snijegom. Krećemo prema Barranco campu uz razvedravanje od desetak minuta. Dosta nam je svega. Šesti dan ostajemo bez jednog člana. Zlatku je dosta, neispavanost je rezultirala odustajanjem. Opraštamo se, on kreće u podnožje, a mi preko Barranco walla prema sljedećem kampu. Ovaj dio puta je jedini na kojima se susrećemo sa sitnim tehničkim detaljima uspona, služe nam kao dobrodošlo razbijanje monotonije. Stižemo u kamp Karanga na 3990 metara. Sedmi dan, buđenje u kampu Karanga. Kili nam je pripremio predivno jutro s pogledom na vršni dio. Koristimo tu rijetku priliku za fotografiranje. Ubrzo krećemo prema Barafu kampu koji se nalazi na 4600 m i ishodište je za završni uspon. Poslijepodne u kampu koristimo za odmor. U ponoć je polazak na vrh. Krećemo umorni, dok pojedinci osjećaju i negativne strane visine. Vučemo se u koloni, uz tužne poglede na liniju naglavnih svjetiljka koje pokazuju smjer prema vrhu, i koja kao da nema kraja. Tegobe uzrokovane visinom rezultiraju time da pojedincima vodiči preuzimaju ruksake. Hodamo polako, svatko sa svojim neprijateljem u glavi. S prvim zrakama sunca prvi od nas stižu na Stella point. Tu smo, svi smo stigli. Zadnji zadatak je stići na Uhuru peak. Obuzimaju nas emocije, kod pojedinaca se javljaju suze. Dosta nam je svega, ali uspjeli smo, svi smo uspjeli. Popeli smo se na Uhuru peak. Na krovu Afrike smo! Sreća i zadovoljstvo su neizmjerni. Pobijedili smo, ali ne planinu nego sami sebe – zaključuje Tomislav. Članovi ekspedicije zahvaljuju svima koji su im pomogli u ostvarenju cilja, a posebno Krapinsko-zagorskoj županiji te tvrtkama, ZMH Horvat Konjščina, Centru za vozila Hrvatske, Vodoprivreda-Zagorje d.o.o., Plin-projekt d.o.o. Konjščina, Gamdal-Kov d.o.o. Konjščina, Dogma čarape, Komet 93 d.o.o., restaurant Savanna Konjščina i MK Graphic Design iz Donje Stubice, Ljekarnama KZŽ kao i i HPD "Gradini" na pomoći u organizaciji.